Odmah na početku valja nam javiti lijepu vijest - udala se Jozefina Dilber. Od sad, nadalje i ubuduće ona nosi prezime Hadžidilber. Kako to već biva kad se netko oženi ili uda, na pamet su joj navrla sjećanja iz davnih vremena kad je život nudio više optimizma, a u tramvaju vladale nesnosnije gužve. U jednoj takvoj gužvi Jozefinu je netko uhvatio za dupe. Ta joj je, kaže, smetalo, ali danas joj ne smeta. Ne smeta joj danas niti gužva za javno dobro, skupovi koji promoviraju javnu televiziju, a jednom takvom prisustvovala je prije pa dana. Svoj tok misli, nepovezan i skandalozan, odlučila je i javno prezentirati.

 

photo by Jozefina Hadžidilber

Tramvaj 20 stoljeća dušu je dao za kratkotrajna zadovoljstva, evo zašto. Mare, moja drugarica, onomad mi pričala ovo. Veli, pošla do studentskog naselja trajvanom. Tamo je, ako se sjećate, u XX. stoljeću započeo radom Omladinski radio 101, ali to je neka druga storija. Elem, bila i gužva u tom starom, češkom trajvanu, kao što je to red, a Mira se dohvatila one šipke negdje po sredini, pa kunjaj do radija. Ne, nije riječ o plesu, već o tome da je imala na sebi novu kožnu suknju. Radila ona na toj stojedinici, ali to je opet druga priča, ona o tzv. nezavisnim medijima.

Minula i ta gužva, već tamo oko Studentskog centra, zbori ona, okrenem se, a jedan lik stalno uz mene, onako blizu. Već okretište na Savskom mostu nadomak, pogledam dolje, a on drži ruku na mom dupetu i gleda u daljinu. Valjda je tako drž'o još od trga Republike, moja ti. Nisam ni osjetila, valjda me ona 'nagra' od 7,5 kila utrnula cijelu i taj prilog što sam ga nosila onom konju od urednika kulture, pa sam se zamislila.

Gdje mi je današnja pamet, mogla sam ga i ja malo primit, pa mirna Bosna. Ipak, otada nisam nosila kožnu suknju, za svaki slučaj, radi senzibilizacije. A danas, em ufatile godine, em je ovaj novi trajvan niskopodac neprikladan za erotiku, a k tome nema ni gužve. Ako i ima, svi gledaju u mobitele, ne bi li u zadnji čas stisnuli za kartu, u slučaju nailaska kontrole.

Vamo javnu teve

Sve o tome mislim, to ti je ona definicija: star postaješ onda kad se počneš sjećati, pa uniđem u Novinarski dom. A šta ću, televizor se već dulje vrijeme hladi u sobi, pa vid'la na interpletu da će se konačno ukazati javna televizija i da će se neki slavni televizičari boriti za nju. To, majstore, možda ukinu i onaj harač pretplate! I uguram se nekako u dvoranu, a ona puna k'o onaj stari trajvan. Opala. 

Trt-mrt život ili HRT

Bijaše to najkraći javni skup kojem sam pristupila. Kao ono sa seksom, što mi pričala jedna moja druga drugarica, Sabina. Kaže ona, ja bi malo da me pomiluje, a on hrup-tup, gaće dolje, ni humpa cumpa, već hhh-hng-cap – gotovo. A najviše taj moj, veli Sabina, voli kad ga pitam: jesil' ga stavio, pa kad potvrdi, ja mu kažem – uh, što je velik.

Ovdje ga nezavisni televizičari nisu ni stavili. Malo govorili uvodno, pa pustili film od 2 minuta i 47 sekundi. Jest, ponovili ga dva puta, jer prvi je put išao bez titlova, a strendžeri u dvorani još nisu naučili hrvatski. Pa su u tom filmu pokazali 57 likova, čije su glave vikale razne riječi, poput: nezavisnost, ljudska prava…

Onda je skup bio gotov i to se nazvalo zahtjevom za javnu televiziju. Svi su mediji prenijeli, šta da vam prepričavam. Onda se i uprava HRT-a, na skupu počašćena sintagmom „korporacijski psihopati“, složila sa svim zahtjevima i o tome objavila priopćenje. 

Im medias stress

Na moju veliku žalost, em javnost u prepunoj dvorani nije pozvana da koju rekne, a ni onaj fejs s tivija nije opazio moj dekolte, već se zagledao u svoju kavu. Ma, sestre i braćo, queer, lgbt i ini, hoću i ja javnu televiziju, iako je ne gledam iz higijenskih razloga. Onih 57 ili koliko ih je, valjda isto žele, pače, izrekli su nam tu svoju žudnju prilično emotivno u spotu od 2:47 minuta. Ali, zajeb, dali su javnosti odjebaus i nitko to nije primijetio. Nisu zapazili da njih tri-četiri hiljade tamo, već odavno ne rade ni javni HR ni T.

Organizatori koji zagovaraju javnost prikazali su svoj video uradak, s pripomenom kako su ga radili do šest ujutro. Dakle, umjesto javnosti, imamo njezine zagovornike, koji naporno rade, što treba honorirati. Što je sljedeće? Osnivanje ministarstva zagovornika javnosti, ili možda pravobranitelja javnosti. Poslije, na kafi dolje na ulici, fino smo i optimistično sjedili. Neke ljude dugo nisam vidjela i bilo mi je to drago. Prošao je i profesor Puhovski, nešto je govorio u mobitel, valjda je davao izjavu, pa nisam htjela smetati.

Poslije sam otišla kući i razmišljala o profesoru Solaru. Rekli mi da je govorio kod one Vlatkice, prekrasne jedne pametnice, ako počnem opet gledati tivi, onda će to biti samo radi nje. Bilo je govora, prenose mi, o relativizmu ukusa i o producentskoj demagogiji, koja u medijima kakti nudi ono što publika traži. Vlatkice draga, hvala ti što čitaš Solara. Ovi drugi televizičari nisu mu baš naklonjeni, usudim se primijetiti. Oni, naime, misle da je širenje moralne panike jednako upozorenju o krizi morala, dok, kaže profesor, „posljedice još šire prihvaćenog relativizma ukusa kao da nikoga ni najmanje ne zabrinjavaju“.
 
Jozefina Hadžidilber

Lupiga.Com