Donosimo vam još jednu priču velikog majstora Branka Ćopića, koja je sastavni dio njegove proslavljene knjige priča "Bašta sljezove boje". Neke od vas ovo štivo vratit će u djetinjstvo, a neki će se - blago njima - po prvi put upoznati s velikanom koji je odgajao generacije na prostoru zajedničkog nam jezika. Nadamo se da će vam Ćopić uljepšati još jedan dan i - dakako - najtoplije preporučujemo njegovu storiju o životu; o životu kakvom je malog Branka učio njegov djed Rade. Za ovaj nauk svom se djedu odužio učinivši ga besmrtnim

 

Branko Ćopić (FOTO: BH Dani)

U našoj kući svaki član familije imao je svoje goste. Stricu Nidži dolazili su srpski dobrovoljci, američki rudari i nekakvi dosadni glagoljivci koji su "ganjali politiku". Mamu su obilazile kume, prije i naše raskvocane tetke i ujke s torbicama punim darova: oraha, jaja, suvih krušaka ili bar krastavaca — daj što daš! I ostalima u kući uvraćao je poneko, pa čak sam i ja imao svoje rođene goste koji, istina, obično nisu ni smjeli da zavire u kuću, nego su me zviždukanjem i raznim znacima zivkali da dođem vireći iza plota, svinjca, aborta ili nekog drugog skrovitog mjesta.

Sve je to bio dobar i zanimljiv svijet, ali mene su ipak najviše privlačili gosti moga djeda Rade. Bio ti je među njima penzionisani austrijski "feljbaba" Vuk Rašeta, stari lopov Sava, i dosta nekakvih kosmatih starčića s kožnim ćemerima i torbacima u kojima se krilo pola tajni ovoga svijeta.

Najređi djedov gost bio je onaj neumorni skitnica, stari samardžija Petrak, ali zato je dočekivan s najviše radosti, vike i prijateljekog gakanja. On bi tako istom jednog dana izronio iz prozirne poplave mlakog miholjskog ljeta i to se odmah znalo: sjutra je Miholjdan, naša slava, biće pečenja, gostiju, larme i čitav će se svijet pretvoriti u zaljuljan dječji san.

Zna se, samardžija se, po dolasku, najprije propituje za konje.

- Kako Vranac, Rade brate?

- Dobro.

- A kako Doruša?

- Zdrava je, hvala bogu.

- Neka, neka. A prodadoste li onoga njezinog ždrepčića, Doratića?

- Prodadosmo, braći Jovanićima.

- Je l' mu bilo žao ostaviti mater?

- Bogami jest i njemu i njoj, rzala je tri dana.

- Oh grehote, ljudi moji.

(IZVOR: knjiga.ba)

Poćute tako i on i djed pa će ti se istom tada samardžija sjetiti i kućne čeljadi.

- A kako si mi ti, rođeni Rade? Kako vaš Nidžekanja, ganja li još politiku ili se već dozvao pameti?

Za žene i njihovo zdravlje Petrak se nikad nije propitivao. Za njega one kao da nisu ni postojale ili su, u najbolju ruku, bile nešto na formu dosadnih, vječito prisutnih mačaka: motaju ti se oko nogu, taru o kožuh, mijauču i grebu, a bez njih ipak nije nijedna kuća. Šta ćeš, božja kazna, trpi i ćuti.

Miholjdanski, slavski, gosti još se nisu ni razišli, još se po kući povlače ostaci pečenja i naš Žutija blaženo leškari kraj gomile kostiju, a starina Petrak već se mota oko razvaljena samara i zapitkuje djeda:

- Koja će ono godina biti vašem Vrančiću?

- A što ti sad to treba? - čudi se djed. - Četvrta, peta, ne znam ni ja.

- Kako šta mi treba! - diže glavu Petrak. - Samar mu pravim, a ti ... Daj ga dovedi, vjere ti.

Djed se poslušno diže i dovodi okretna konjička. Majstor ga lupka po vratu, pita ga za zdravlje, mjeri mu leđa i najzad mu nešto šapuće u samo uvo. Eh, da mi je čuti šta mu je kazao.

- Mi se dogovorili! - svečano objavljuje starac. - Kaže da je zadovoljan.

- Ta neće valjda ići da zagleda đevojku - kakoće djed. - Još ćeš tu nekakvoj dokonoj paripini ići ugađati i tabane mu češkati, a!

Oho, opet je počelo nekakvo neobično koškanje između djeda i samardžije! Daj da se prikučim bliže da mi štogod ne izmakne.

(FOTO: moskisvet.com)

Evo, već se pominju i konjski tabani, tu smo.

- Ih paripina! - prijekorno kaže samardžija. - Kako samo ovako spretnom konjčiću možeš reći da je paripina ... Ugađaću mu, jašta neg' ugađati. Kom' bi drugom, ako njemu neću. Načiniću mu nešto, ima da vidiš.

- Ih, ti kao da čovjeku praviš samar, tako govoriš.

- A zar konj nije isto što i pravo čeljade, još bolji. Deset puta bolji.

- Konj?

- Da, da, konj, što se čudiš. I zapamti još i ovo što ću ti reći: samo dobar čovjek može ličiti na konja, nikakav drugi.

- Eto ti ga, na! - prostodušno zinu djed.

- Da, da, samo dobar. U Podovima, kraj same Une, ima, na primjer, u jednog domaćina konj, Dorat, duša od konja. Čim ga vidim, a meni srce zaigra: evo ga, pljunuti Rade Ćopić! Đe si mi, Rade, pobratime moj!

Djedu stadoše oči.

- Pa baš tvoj Rade, a? E, fala ti, pobratime, na toj časti.

- Jest, vjere mi - zaneseno raspreda starac ne primjećujući da se djed uozbiljio. — Iste one čestite Radine oči, dušu mu vidiš u njima. Pa čim taj mene spazi, a on samo strigne ušima i zarže: đe si, veli, Petrače, kamo te već na ovaj kraj, Srbine brate!

Djed ukosi oči kao da od nečeg zazire i kiselo primijeti:

- Pa da, pravi konj, i to još dorat. Toliko zajedno ljeba izjesti i rakije popiti, pa opet mu njegov pobratim paripče. E, e, Petrače, lijepo ti mene jutros nakrasi.

Tek tada se samardžija prenu i upilji u svog sagovornika.

- Pobro, šta ti bi odjednom?

- Još on pita! - okrenu se djed meni i Žutiji kao prisutnim svjedocima. - Nagrditi čovjeka iz čista mira, reći mu da je konj ...

Ispod gustih samardžijinih obrva odjednom prosinuše stroge tužne oči.

- Rade, stari pošteni domaćine, a znaš li ti uopće šta je to konj, to ti meni reci, džeko jedna?

- Pazi ga! Pa šta ću drugo i znati ako neću to. Konj je Rade Ćopić, to si i sam kazao.

- E, vidiš, pobro, da si bacio čifte u prazno. Nije tako. Ne znaš ti, moj dragi, šta je konj, odmah se to vidi.

Samo dobar čovjek može ličiti na konja, zapamti to! (FOTO: snog.com)

Samardžija se raznježeno zagleda uz dolinu potoka Japre i snizi glas kao da je našao zaspala zeca:

- Ide on u mraku za tobom - kuc-kuc, čok-čok! - prati te vjerno, ustrajno, nijesi sam na svijetu, ne bojiš se vuka ni hajduka.

Primičem se i pažljivo osluškujem. Ovo je uprav' nešto za mene. Ja u pomrčini toliko zvjeram i zazirem, da bi mi trebalo najmanje dva konja, i to neka onako - da umiju i govoriti.

- Pa sediš pored njega i neka te tvoja tuga poduzme, a on te gleda i samo što ne kaže: ostavi, bolan, Petrače, daj ti da mi po jednu zapalimo.

Ih! Ja već i ne znam gdje sjedim. Konj koji puši! To bi bilo nešto.

Međutim, djed kao i da ne čuje govornika, još uvijek se duri, ništa ne odgovara. Samardžija upilji u njega i zvocne:

- A ti tu nešto misliš da si bolji od njega. 'Ajde!

Djed se uze krstiti.

- O ljudi, šta ja ovo jutros čujem! Jesam li ja pijan, šta li?

- Dašta si nego pijan. Da ti išta znaš, ne bi se ovako ljutio i propinjao kao jarac.

- Kako se neću ljutiti, nikakva vjero. Čovjek je kršteno čeljade, slavu slavi, dušu ima, a konjče...

Samardžija se tužno osmijehnu.

- Ima čovjek dušu, a. A je li, Rade, jesi li ti ikad čuo da je konj nekoga prevario? Zakleo se u dušu, u vjeru, u šta hoćeš, pa opet slagao k'o pas?

- Jok, to se dosad nije čulo u ovoj okolini - uozbilji se djed.

- A da je konj pakostan i zavidljiv, da tuđu sreću očima ne može gledati? - navaljivao je majstor.

- Bog s tobom, nemoj kukavnu marvu ružiti.

- Rade, brate i pobratime, a je l' ikada konj oteo ženu svom najboljem drugu? ... Šta je mene nekad okrenulo ovim putem?

Bljesnu u starčevu oku škrta suza, a djed zbunjeno krenu pogledom po avliji, zaustavi ga na meni i nešto se prisjeti:

- Skočider u moju sobu, tamo mi je ostao nož.

Glavačke sunem u kuću, zavirim u sve ćoškove sobice, prevrnem djedovu slamaricu, zaprašim se i uskijam, ali nigdje noža.

- Đede, nema ga.

- Dobro je, evo ga u mom džepu.

Eh, u džepu! A meni zbog njega promače dobar komad. Daj da bar čujem šta je dalje bilo.

Branko Ćopić u dječačkim danima (FOTO: vreme.com)

Uzalud sam se motao oko njih dvojice, starci su mramorkom ćutali. Gost je prošivao stelju od samara, a djed je pažljivo gledao u njegove ruke. Njemu, koji pod bogom ništa nije znao načiniti, svaka je majstorija izgledala kao nedokučiva premudrost pred kojom bi naprečac zanijemio. Zamisli, uzmeš tri-četiri komada drveta, staru vreću, slamu i - cap, cap! - evo ga, gotov samar! E, moj brate...

Tek mnogo kasnije, kad se samardžija odavna rasplinuo u sjaj i tišinu babljeg leta, ja se iznenada nečeg prisjetih i bubnuh pred svojim djedom:

- Đede, jesam li ja nalik na konja?

Starac se zagleda u mene vrlo, vrlo začuđeno, a onda se malčice zamisli, rastuži se i konačno mu se negdje ispod brkova ukaza i brzo sakri lak neulovljiv smiješak.

- Đede, jesam li?

- Hm, vidi ga. Dobićeš ti po turu, prisluškivalo jedno. Nijesu još za te taki razgovori ...

Tako je to bilo u nezaboravna plava samardžijina vremena.

Branko Ćopić

Lupiga.Com