Uvijek i svaki put iznova me fascinira ta pomisao: "Sada sam tu. A sutra u ovo doba sam na nekom sasvim drugom mjestu, stotinama kilometara daleko od ovoga i u milijun kilometara drugačijoj atmosferi". Ta pomisao iznenadi me i ovoga puta, samo nekoliko sati prije nego li ću sjesti u auto i uputiti se na mjesto udaljeno nekih tristotinjak kilometara od Zagreba. Sjetih se toga ispijajući veliko točeno s nekoliko najboljih prijatelja. S druge strane sutra sve to neće biti tako fascinantno kao danas, pogotovo jer će se opet ispijati pivo, samo ovaj put neće biti točeno. Ali i to je jedan mali dijelić "milijun kilometara drugačije atmosfere".
I upravo u trenutku kada me sve to prestalo fascinirati i u trenutku kada sam pisao o Bobanovu i Šuškovu, mjestima koja dobiše imena po nekim ljudima, koji su dijelom zaslužni zbog čega sam ja sada tu, a ne možda negdje drugdje, i zašto je sve takvo kakvo je, odlučih se počastiti s jednom puš pauzu. Tog poroka se inače najbolje rješavam sjedeći pred monitorom i lupajući po tastaturi, ali on opet dođe na svoje i natjera me da odem na prozor gdje se dim najmanje osjeti. Zatrpan i zaokupljen nekim ugodno-neugodnim mislima odjednom čujem neke zvukove. Kako je i više nego kasno svaki zvuk mi je sumnjiv. Usredotočim se i odjednom postanem svjestan da mi usredotočavanje nije potrebno, jer zvuk je postao sasvim čujan. U prvom trenuku ga ne prepoznadoh, a potom shvatih kako je to uzdisanje koje dopire s kata ispod, iz stana doktora specijalizanta. Iz stana ovog rođenog Riječanina do sada sam uspio čuti samo narodnjake, koji su vikendom obvezatni dio glazbenog repertoara koji se zaori jednim starim zagrebačkim haustorom. I što je najgore sjetih se onog Rambovog stiha: "Nije savjest neki zvuk se čuje vrlo jasno, možda oni s trećeg sprata vode ljubav glasno". Taman jest, treći je sprat.
Uglavnom zašto ja to sada vama pričam? Osim što vam se želim potužiti na doktora specijalizanta koji mi upropasti cigaretu, jer sam shvativši o čemu je riječ bio posramljen te sam naprasno prekinuo svoju puš pauzu na pola cigarete i bio prinuđen vratiti se Bobanovu i Šuškovu, želim vam reći i kako su zvukovi koji su dopirali do mene bili sasvim neprijatni i neugodni. U dvadesetak sekundi uspio sam čuti desetak uhuhuhova, koji su možda omeli moj trag jer mi se učinilo da je riječ o nekom premlaćivanju, budući da su ti, mahom ženski, uhuhuhovi zvučali bolno. Osim uhuhuhova dominirao je onaj poznati zvuk udaranja dvaju golih tijela, inače sinonim za spolno općenje (znate ono kad netko udara dlanom od okomito postavljenu šaku?). Sve me to nekako nikako nije podsjećalo na ljubav, naprotiv, čak me ispuni nekim neugodnim i neopisivim osjećajem, koji me moram priznati najviše podsjeća na gađenje, i po prvi put sam bio zahvalan nekom nabrijanom tipu koji s nekim nabrijanom autom sa sto auspuha projuri Maksimirskom i prekinu dotok spomenutih zvukova u moje ušne kanale. A inače me takvi tipovi toliko smetaju da sam već nekoliko puta pomislio u nekoj kolumni vam se potužiti na njih. Ipak u ovom slučaju mu poručujem: Hvala! Iskoristih ja svoju priliku, šćepah je, bacih cigaretu i rekoh doktoru specijalizantu: "A sutra u ovo doba sam ja .........."