Zvono me tjera iz kreveta iako nisam znao da sam uopće zaspao. Još pod utjecajem prošlog dana, miješaju mi se imena ulica i križanja. U kojem sam od mojih gradova?
Trg je poluprazan. Poneki švercer stoji s kineskim proizvodima na rubu stuba za tržnicu i u strahu od policajaca čeka slučajne namjernike kako bi im za pet kuna prodao špigete ili espadrile. Zahladilo je. Još nije lišće popadalo, niti je sumrak u šest popodne, ali kad se mraz uvuče u kosti, a devize odu s računa, zima popuni pluća i jedan par, suh od cigara i dvojbi sjedi na naslonjaču u dnevnom boravku. Oboje zamotani u deke preko lustera gledaju u televiziju i mada je zvuk tih, bruji u praznom stanu. Žele da završi dan i da ne svane još jedno jutro jer plinara je isključila plin, a hrane odavno nema u frižideru. S druge strane stubišta, u društvu književnika jedni drugima broje pretke i ohrabreni Badelovim konjakom raspravljaju o etici.
Noć pada ranije. Jutra dolaze prerano. Dok leži u krevetu i sluša alarm s mobitela, Pedro skuplja snagu da ustane, navuče šlape i odvuče se do kupatila gdje će potjerati žohare iz kade i politi se vodom. Namirisan, još vlažne kose izlazi iz zgrade i spuštajući se biciklom kroz gusti promet odlazi do druge zgrade bez fasade. U kuhinji kava čeka težake. Vrijeme je za novi dan.
Zamotan u modru jaketu i posuđenu majicu, na biciklu odlazim put Črnomerca, i dalje. Na povratku me kiša hvata za obraz, kosu i ruke na volanu. Kapi padaju na leđa i spuštaju se kičmom. Mokrom, vruće mi je pod jaketom. Skinuo sam kapuljaču i sjedim na stanici kod Trga Austrije. S druge strane prolazi, skrivena kišom, kišobranom i vremenom djevojka koju sam možda upoznao prije nekoliko godina. Dok sjedim i trudim se sjetiti, ona je prošla. Vraćam se na bicikl, nastavljam put natrag.
Putem prolaze neki od mojih prijatelja koji nikad neće vidjeti ove retke jer su neki umrli. Tako da bih sad, kad ih spominjem, mogao biti iskren i opisati ih kakvima su stvarno bili. Dragi, neobuzdani i ponekad opasni. Drugi su davno otišli nekim drugim putem. Nikad se ne vidimo, ne prepoznamo se ili nas više nije briga.
Neke još viđam, ali stvari nisu kakvima su bile. Odgledamo film, ili u prolazu zaključimo kako mi nismo što smo bili niti su prilike povoljne za nas. Više se ne sjećam kad sam zadnji put pod prozorom čuo Lina. Zadnji put kad sam ga vidio skakao je s bocom pive u ruci po majčinom autu i tražio da ga pusti da vozi. Nakon toga se na naše zamolbe preko volje smirio, kao da je znao da mu je to zadnji put što će moći lajati na mjesec i mirno sjeo u auto. Otišli smo na koncert gdje se prije ulaza izgubio. Poslao je dvije poruke u kojima je tvrdio da nas gleda s tribine. Nakon toga ga više nisam vidio. Čuo sam da je otišao negdje, pod vulkan, gdje dane provodi ljuljajući se u stolici i brojeći ovce.
Maša je ljeta kad je završila srednja škola nestala iz grada. To smo ljeto provodili gađajući se majonezom i kruhom po semaforima čekajući jesen kad ćemo se kao rakovi, svatko zavući u školjku drugog grada. Jednom sam je u ovih sedam godina sreo na Borju. Ja sam se vraćao u Split, a ona je baš putovala natrag u Munchen. S njom je bilo dijete za koje mi je rekla da joj ga je napravio stasiti švabo, sada njen muž. Da studira medicinu, radi u fast foodu, doji dijete u slobodno vrijeme i da joj je trudnoća uništila liniju. Ja sam tada bio na putu kući, na ljetni odmor i nisam znao što bih joj rekao na sve to. Kazao sam joj samo da sa mnom "nema ništa posebno novo".
Omar je odbio upisati fakultet. Nakon srednje je odslužio vojsku i kao jedini, bezposlen i nezainteriran za budućnost, ostao u Splitu lutajući dijelovima grada gdje ga nitko nije viđao. Više iz lijenosti, negoli iz ljubavi oženio je neku curu s Meja. Nije izdržao niti pola godina. Jednog je dana rekao istinu, ukrcao se na brod i isplovio iz luke. Ma kako trulo zvučalo, ali poslao mi je jednom razglednicu negdje iz Južne Amerike. Dalje ne znam što je bilo, ali neki kažu da je na Novom Zelandu. Sad ga ne bih niti prepoznao.
Kašljem dok pušim cigare i sjedim bespomoćno pred kompjutorom dok ekran čeka. Je li bitno ili je samo gnjusno što je netko silovao 87- godišnju bakicu? Sigurno javnost zanima perverzni slučaj silovanja, a što koga brine moja želja da ga zakopam prašinom i zaboravom, da se više nikad ne spomene, kao da se nikad nije ni dogodilo.
Pitam se što bi sad moj prijatelj rekao o javnom interesu i danima zbog kojih poželiš da ti Živojin napiše epitaf. Malo, on sigurno sada spava, a kada se probudi tjeran serotonima će potrčati gradom, tjeran potrebom da smiri uzavrelu krv za koju stalno misli kako ga podsjeća da je ljubav prolazna, a navike bolne.
Ivo me zove na telefon. Probudio se u tuđem krevetu i ne može pronaći kreditnu karticu. Treba mu novac jer osim prijatelja, nitko ne daje valutu lijepim očima. Odrastao je kao zgodan momak koji je imao svaku djevojku koju je poželio. Kad se, sredinom srednje, zasitio svih djevojaka, počeo se zabavljati na druge načine. Uvijek je najbolje svirao gitaru u kvartu i, sjedeći na podu garaže, slušajući ga, predviđali smo kako će biti veći od Hetfielda i Frusciantea. Završio je na igli, a spavao je na Turskoj kuli. Nakon šest mjeseci samoće u kartonskoj ambalaži, došli su hladni dni. Za jednog od njih, bura ga je otjerala na odvikavanje u Španjolsku. Otamo se vratio i dalje dobre volje, i zavodljiva osmijeha. Iako mu je jedno vrijeme lijeva ruka visila polusuha od uboda, čarolija nije nestala. Ali je ljubav za sviranjem gotovo nestala. Rijetko uzme gitaru u ruke, i tada mu se nakratko osmijeh vrati na lice. I mada mi je i dalje bolji od Mogwaija, kaže kako više ne uživa u sviranju. A odnedavno se vratio starim navikama.