Nedavno sam ponovo susreo prijatelja s neuobičajenom navikom. Priče radi, nazovimo ga Boris. Zapravo, kad bolje razmislim, on je jedini čovjek s tom navikom kojeg poznajem. Njegova navika je (sad će se mnogi razočarati iščekujući nešto opskurno, začudno ili nevjerojatno) - svakodnevno ispijanje maté čaja. Dobro, čovjek pije čaj, pa šta? Ništa, čitaj dalje!

Maté čaj uživa kultni status u zemljama Južne Amerike i odatle se proširio (sada već) po čitavom svijetu. O njemu sam još davno čitao u putopisu Mladena Šuteja "Jedrilicom oko Cape Horna". U svom nastojanju da oplovi najjužniji rt Južne Amerike posada jedrilice je provela nekoliko mjeseci u raznim zemljama tog kontinenta, i pritom primijetila jednu zanimljivu pojavu. Naime, uočili su da na ulicama, u restoranima, parkovima, autobusima, i maltene na svakom koraku ljudi nešto pijuckaju. U jednoj ruci držeći posudu neobičnog oblika iz koje viri slamka, opremljeni termosicom s vrućom vodom (koja je uglavnom ispod pazuha), drugom rukom voze, pišu, ljuljaju dijete u kolicima, slikaju, šta god već moraju raditi. Naši jedriličari kasnije su saznali da je riječ o običaju pijenja čaja kojeg tamo nazivaju maté.
Navika konzumiranja biljke maté potječe još od južnoameričkih Indijanaca koji su je konzumirali da bi otklonili osjećaj umora i gladi. Čak su usitnjeno lišće ušmrkavali i tako dolazili u stanje slično transu.
Svojstvo da ublažava osjećaj gladi učinilo ga je popularnim na pretilom, mršavošću opsjednutom Zapadu (mislim da će se ova informacija svidjeti debljanju sklonijem spolu). Pored tog svojstva, ima i stimulativni efekt poput kave, a i bogat je (kažu znanstvenici) raznoraznim "pozitivnim" sastojcima, vitaminima, mineralima, itd.
Ja osobno nisam (nažalost) iskusio stanje transa. Valjda zato što sam ga pio, a ne ušmrkavao.
Prvi put sam probao maté prije oko godinu i pol, zahvaljujući mom, tada friškom, poznaniku Borisu. Kad sam ga ponovo susreo prije par dana, priuštio mi je novo maté iskustvo:
Čim smo došli u stan Boris pita: - Jesi za maté?  - Ajde, daj! - odgovaram u nevjerici. Ne mogu vjerovati da je nakon netom provedenih 6 mjeseci u Indiji, Boris i dalje zadržao naviku. Kaže da je vreću čaja i opremu nosio svuda po Indiji.
Dok se voda grije, Boris stavlja svoju maté-opremu na stol: bočicu kruškastog oblika, neobičnu metalnu cjevčicu i kutiju s čajem. Maté se pije u svojevrsnom obredu, a Boris uživa u svakom njegovom dijelu. Kao što pušači trave uživaju u pripremanju jointa, Boris s neskrivenim zadovoljstvom obavlja već hiljade puta ponovljene radnje.
U kruškastu posudicu sipa čaj do polovine i stavlja onu neobičnu cjevčicu. Ta cjevčica je zapravo slamka koja je na jednom kraju spljoštena i šupljikava poput sita. Zatim niz nju polako dolijeva vodu. Voda ne smije biti prevruća - toliko vruća da (jedva) možeš prst držati u njoj. Prvo dolijeva malo, tek da pokrije lišće. Nakon što lišće nabubri dolijeva vodu do kraja. I to sad tako stoji neko vrijeme, a ja buljim, proučavam fenomen i nestrpljivo čekam trenutak-D. Otvaram kutiju s čajem i njušim ga - prvo iznenađenje! Iako veoma nalikuje običnom zelenom čaju, maté je sasvim drugačijeg mirisa. Znatno je intenzivniji, i s određenom "dimnom" komponentom. Možda bi se netko drugi drukčije izrazio, no mene ta aroma nekako podsjeća na dim.
Napokon, Boris mi daje da kao gost običaja prvi popijem svoju dozu. Povlačim prvi gutljaj iz slamke a ono što osjećam u ustima ostavlja me zbunjenim. Istovremeno gorkast, opor i kiselkast okus pomiješan s nečim što ne znam s čim da usporedim. Istovremeno ugodan i neugodan taj okus je, mogao bih reći, vrlo intrigantan. Ostaje u ustima dugo i s vremenom se mijenja, tako da nakon nekog vremena poželim popiti još jedan gutljaj da "utvrdim gradivo". No okus je opet neobičan i zbunjujući, jednostavno se ne mogu naviknuti na njega. Boris naglašava da nipošto ne smijem miješati čaj slamkom već da samo lagano potegnem iz nje. Iz jedne takve doze moguće je popiti nekoliko gutljaja (ovisno o veličini posude), a ista količina čaja može se iskoristiti za 4-5 doza. Highlight svake doze je zadnji gutljaj. Pritom se čuje onaj karakterističan zvuk zraka koji ulazi u slamku, a te zadnje kapi čaja koje sa zrakom ulaze su najintenzivniji dio doze - prava bomba! Dok povlačim taj zadnji "shot" Boris me zavjerenički promatra i pita - Jesi li osjetio? Kažem da jesam, ali on mi odgovara   - Nisam čuo zvuk. Još povuci!  Snažno usisavam zadnje kapi nitroglicerina  ... pardon, čaja. Valjda je vidio grč na mom licu jer odjednom postaje veseo i viče - To je to! Jesi osjetio?!  Šta da kažem, osjetio sam, ne mogu ne osjetiti. Još gorči, još oporiji, intenzivniji, i dalje s onim "dimnim" okusom koji je nekako, mogao bih reći, hipertrofirao - taj zadnji gutljaj još duuugo ostaje u ustima. Mislim da mi se počinje sviđati...
Kao kod pušenja trave (opet), i ovdje posuda s čajem ide od usta do usta. Svatko popije jednu dozu, a voda se svaki put iznova dolijeva. Nakon nekoliko doza koje su me sustigle počinjem osjećati efekte i u mozgu. Ne bih bio daleko od istine kad bih rekao da ovaj čaj puca. Boris je vidno oduševljen (poput starog drogera koji je mladog uveo u "otajstva"). Kaže da se uglavnom svi koji probaju maté navuku. Već je mnoge prijatelje zarazio time.
Svojevremeno je Boris mojoj djevojci ostavio veću količinu čaja, koju sam ja prije par mjeseci otkrio. U nedostatku opreme za pijenje, spravljao sam ga kao i ostale čajeve. Iako je i takav bio zanimljiv, tek nakon što sam s Borisom podijelio bočicu osjetio sam drastičnu razliku.
I tako, šta da kažem - sad imam i bočicu i slamčicu, kao i punu kutiju matéa (kojeg kao Dalmatinac zovem máte, od milja), a bogami, imam i novu naviku!