Uspomene na budućnost

  vrijeme pisanja nepoznato
Kako volim uspomene! Uspomene su nešto najljepše što čovjeku može ostati u sjećanju i da se uvijek vraća na ista mjesta u neka druga vremena, i da sa smješkom baci pogled u prazno... i sjedeći tako satima mirno vrti film u svojoj glavi... Nešto što ti nitko ne može uzeti, a nešto što ti može promjeniti raspoloženje, dignuti motivaciju, ili pak izmjeniti život. Volim uspomene.... volim emocije - pogotovo one koje izražavaju sreću, veselje, radost, ljubav.. Možda nikad nisam bio zaljubljen iskreno, ali šta ja znam o zaljubljenosti.... možda čak i jesam bio..... možda sam se zaljubio bezbroj puta, a da nisam znao šta je to. Poznat mi je pojam 'zaluđenost' - i vjerovatno sam više puta bio zaluđen nego zaljubljen. Kažu da je zaljubljenost faza kad napokon shvatiš da ne možeš bez nekog živjeti, kad osjetiš da dan bez te osobe zapravo više nije sretan dan, nego na neki način izgubljeni dan.... Imao sam i ja takvih dana - ali baš istih - kad sam shvatio da ne želim izgubiti neku osobu i da mi je toliko draga da bih u taj tren dao sve za nju...... ali...... ali..... zašto mi je taj osjećaj trajao tako kratko.... samo mi se pojavio, ukazao i nestao (?!) ..... tako kratko, a tako slatko. Ponekad mi dođe taj osjećaj tj. više je to potreba da nekome kažem da ga trebam, volim, da ga želim i da mi je svijet bez te osobe jednostavno prazan. Možda zato što sam muško pa rijetko iskazujem osjećaje, ali mislim da ih iskazujem i previše..... ili samo želim da je tako

Onda kada sve otkrijemo..

  1999 godina, veljača.
Što je zapravo zaljubljenost? Što je zapravo ona poznata fraza "hodati s nekim"? Nešto mi kazuje da je ljubav samo prolazna i apsolutno relativna stvar koja 'hvata' pojedince s vremena na vrijeme. Tu moramo upotrijebiti i fraze kao što su: simpatija, dečko/cura pa čak i riječ ljubavnik. Simpatiju neki imaju samo radi toga što misle da je to jedna od osnovnih čovjekovih potreba ili radi toga da bi ih drugi vidjeli kako su s nekim.
Kaže se da je običaj kada vidiš svoju curu ili dečka da ju/ga poljubite. Ipak puno osoba to ne radi. Tek dođu stanu pored te osobe hladno je pozdrave ili pak je pozdrave s osmijehom od uha do uha, - ali poljupca nema. Što to treba  predstavljat' - da li se to rađa nova vrsta ljudi koji ne žele uspjeti sa drugom osobom, ne smiju zbog okoline ili žele, ali se ne usuđuju. S mog psihološkog stajališta: Problem treba gledati u samoj osobi, njenoj psihi i odgoju. Da li su im roditelji bili, ili su ih bar tako učili, da sve uzmu bez obzira na okolinu - ali neka ustraju u tome, - ili su ih 'učili' da za sve treba strpljenja i samo strpljenja - a zapravo to nema veze s roditeljima.. to je nesto sto se kasnije usvaja... kao onaj osjećaj za prostor, vrijeme i okruženje.
Kada vidimo takav slučaj gdje cura stane pokraj dečka, a poljupca nema (misli se na osobe koje 'hodaju'), odmah počinje usporedba tih osoba sa drugim koji se ne stide okoline i čak svoje najdublje zahtjeve daju na znanje.
I tako njih dvoje stoje, razmišljaju, ponekad se nasmiju na neki glupi vic, a nakon nekog vremena uhvate se za ruke. Međutim taj čin kod mnogih osoba hvata nervozu i neugodu - posebno pred drugim. Taj čin kod takvih osoba je opravdan tek u slučaju kada se šetaju, što bi bilo i normalno.
Dakle, zaključak bi bio da se osobe međusobno privlače - neke više, neke manje. Osobe radi zadovoljavanja svojih 'potreba' i 'potreba društva' nalaze sebi privlačne osobe, izričito drugog spola, radi djeljenja misli, predodžbi, zaključaka, želja i iskustava. Meni osobno se ne sviđa problem koji sam prethodno naveo: kada osobe koje 'hodaju' nisu doslovno zajedno u svakoj situaciji koja im to dopušta, a dopuštaju im one situacije kada imaju slobodnog vremena i kada to slobodno vrijeme zajedno dijele. Jer, šta se dešava - neke osobe se doslovno hvale što su bile ili što su sa osobom ovakvih ili onakvih osobina. Time se zapravo samo kupuju prava druge osobe ili njene osobine da budu 'predstavljena' nekim drugim ljudima, a to predstavljanje može biti pozitivno i izuzetno negativno ili neugodno...

Ima jedna stvar kod te Ljubavi, a to je šta osobe koje su zajedno imaju zajedničko. Kad nađeš neku osobu za koju misliš da je ona prava - možeš se itekako prevariti. .... Jer prave osobe su (po mojoj definiciji) 'razbacane' svud okolo, samo ne tu gdje misliš. One 'avanture' su samo ispiti i testovi pred pravu premijeru (i premiju:). Svi smo mi, dakle, samo pola i dok ne pronađemo drugi dio slike koji se uklapa u naše crte možemo samo dobiti avanturu.
A kad stvarno, stvarno, stvarno nađeš osobu koja ti je nedostajala i toliko vrijedi kao zadnja puzzla u kompletu od tisuću, onda znaš... Kako? - Jednostavno znaš...
Sve ti se poklapa, nema više loših rezultata u 'gatanjima' s kartama, svaki put kad pogledaš u sat - kazaljke će biti raširene ili potpuno skupljene, više nijedna crna mačka neće vam presjeći put kad budete šetali, svaka pjesma na radiju imat će svoje značenje, a svaka osoba vidjet će uzor u vama.
Sve će vam odgovarati - Npr. kad sam hodao s jednom curom bilo joj je nezgodno to što sam imao nešto duže ruke od nje, dok je visina bila približno ista. Kad nađeš pravu osobu sve ti odjednom bude sasvim savršeno. Nema prepreka koje se ne isprave, nema toga što bi ih u tom trenu moglo zaustaviti.
Vrijeme je najbolji učitelj, a praksu stječemo kroz vremenske prognoze...