Autor: Michael Cunningham

Sati

Sati

bozzo

25. 11. 2002.

ocjena:
godina izdanja: 2002.
izdavač: Algoritam
Iako nisam ljubitelj Algoritmovih tvrdoukoričenih izdanja, velikog, gotovo enciklopedijskog formata, kod kojih je najčešće riječ o populističko pisanim knjigama s neizbježnim bestselerskim pretenzijama namijenjenih širem čitateljstvu, moram priznati da njihova edicija "Zlatko Crnković vam predstavlja" obiluje zaista kvalitetnim naslovima. Tako nedavno iz te edicije pročitah uistinu dobru kolekciju priča Jhumpe Lahiri "Tumač bolesti", a roman "Sati" o kojemu je u ovom tekstu riječ ponovo potvrđuje kako se starom bibliofilu Crnkoviću isplati vjerovati...
Sati

Riječ je o romanu kojim si je Michael Cunningham 1999. priskrbio Pulitzerovu nagradu, i to po mome mišljenju sasvim opravdano. Široko razgranata narativna linija daje nam uvid u jedan dan u životu tri različite žene smještene u tri različita vremenska perioda.
Lauru Brown zatičemo u Los Angelesu 1949., Clarissu u današnjem New Yorku, dok Virginiu Woolf (da, da to je ona slavna književnica) pratimo jednog jesenjeg dana daleke 1923. godine. Ona se bori sa svojim užasnim glavoboljama pišući svoje najpoznatije i najcjenjenije djelo Mrs Dalloway, istovremeno planirajući kako nagovoriti supruga da se iz provincijskog Richmonda ponovo vrate u London, u kojemu se nada da će lakše odagnati svoje suicidalne porive. Ostale dvije junakinje upravo pripremaju slavlja - Clarissa priprema primanje u čast pjesničke nagrade koja je dodjeljena njenom nekadašnjem ljubavniku Richardu, koji boluje od AIDS-a, a ponovo trudna Laura sprema rođendansko slavlje svojem bračnom sudrugu. Laura je dubokom tjeskobom pogođena žena koja se bori s mišlju o napuštanju supruga i na samom je rubu da to i učini, iako je svjesna da on svojom dobrotom to ne zaslužuje, a Clarissa je lezbijka koju tišti bolest njezina nekadašnjeg ljubavnika, s kojime već godinama živi u platonskoj vezi.
Obje su višestruko povezane sa slavnom književnicom, pa tako Clarissu Richard zove po njezinom liku gđe Dalloway, a Laura svoje sate krati čitajući upravo to Virginijino remek djelo. No, čitatelji upoznati s fabulom tog slavnog romana prepoznat će još mnoge sličnosti i veze koje povezuju, kako likove tako i radnju ovoga romana s tim remek djelom Virginije Woolf. Roman je strukturiran nizom kraćih poglavlja u kojima naizmjence pratimo svaki od ova tri glavna ženska lika, a autor je pokušao iskonstruirati jedan dan u životu Virginije Woolf služeći se mnogobrojnim tekstovima i člancima o njoj, ali i preuzevši u potpunosti njezin poetski stil unutarnjih monologa i duboke introspekcije. Tako svaki od likova upoznajemo kroz njihova razmišljanja i emotivna proživljavanja, a izuzetno je zanimljivo pratiti autorovo prikazivanje događaja iz života Virginije Woolf i implementaciju istih tih događaja u njezin roman koji upravo piše. Tako svjedočimo kako je svako književno djelo, iako ne autobiografskog karaktera, ispunjeno nizom autentičnih autorovih iskustava kojima on obogaćuje i oblikuje karakterizaciju i proživljavanja svojih izmaštanih junaka. Na kraju ovoga romana iznenađeno uviđamo da su Laura, Clarissa i Richard, iako ih razdvaja veliko veremensko razdoblje od pet desetljeća, povezani neraskidivim vezama, ali ne samo međusobno nego i s likovima Virginijinog romana, što je autor pažljivo iznijansiranom strukturom romana uspješno izveo. U Virginiji Woolf Cunningham je našao svoju muzu, a ovim je romanom uspješno oživio njen duh i u njenom stilu ispisao svoje stranice, te se nadam da će čitatelji nakon čitanja ovog romana posegnuti za romanom Mrs Dalloway Virginije Woolf kako bi i sami otkrili mnogostruke podudarnosti i poveznice između ova dva djela. Inače prema ovom romanu već je snimljen i film u kojemu glavne tri ženske uloge glume tri najbolje ženske glumice današnjice: Julianne Moore, Nicole Kidman i Merryl Streep, dok se režije prihvatio Stephen Daldry, autor vrlo dobrog Billy Elliotta. Filmu predviđam veliki uspjeh u skorašnjoj borbi za Oscara.