U principu, braniteljska proza mi izgleda kao Mirko i Slavko na kokainu. Te sam stoga knjizi Slađane Bukovac prišao s predrasudama. Ali one su nestale već od prve stranice. Jer već od te prve stranice Roda avetnjaka počinjemo saznavati o Hrvatskoj više nego da čitamo sociološke studije o poraću, tranziciji, moralnoj i ekonomskoj podjednako. Odnos prema psihijatriji, dan k(l)inički točno, upoznaje nas s protagonistom Pavelom, „senzibilnim šrinkom“.

Pavel, kao i njegov kolega (doduše ne psihić, već „samo“ internist u bolnici) Vedran i šef Lisac nisu karikature od liječnika, i nema tu one izlizane metafore kako je pacijent (to jest „društvo“) zdraviji od liječnika, ne, društvo jest bolesno, nema što, ali i psihijatri su samo – ljudi. Pavel pripada rodu bijelih vrana. On živi u idejnoj i etičkoj pronevjeri u koju se survalo hrvatsko društvo nakon 1990. (Drugo je pitanje što pomnija analiza nostalgičarskog SFRJ-raja odmah otkriva druge idejne pronevjere, da spomenem samo jednu: na vlasti je nominalno bila radnička klasa, a djecu su plašili riječima „uči da ne bi morao da radiš lopatom“ ali to je druga priča kojom treba strašiti nostalgičare svih boja.)

Unatoč okruženju u kojem se zapravo osjeća kao padobranac na neprijateljskom teritoriju, Pavel zapravo postupa što je ljudskije moguće. Ali, on zna da time čini grijeh razlikovanja od okoline. Zato se za svoje „objektivno gledano“ dobrodušno, humano i principijelno postupanje na koje ga uostalom nitko ne tjera, pokušava iskupiti kiničkim stavom prema životu. Tako da ga kolega iz bolnice, internist Vedran, ovako opisuje: „Ti si jedini kojeg znam s upravo groznim stavovima, a vrlo moralnim djelovanjem u praksi.“

Sličice životinja koje Pavel, bijela vrana, počne nalaziti u svom poštanskom sandučiću, imaju funkciju na najmanje tri ravni tumačenja. Ne samo kao prosta simbolika ljudskog ponašanja. To, da se ponašanje čovjeka može usporediti s ponašanjem životinje na štetu prvoga, nije ništa novo. Od toga je, primjerice, Rene Girard napravio uspješnu sociološku karijeru, trubeći o teoriji kaosa kod primitivaca, i tome kako je čovjek čovjeku – vuk. No to smo znali i bez Girarda, koji je kao i većina francuskih antropologa samo učitao vlastitu intelektualnost u um „prvotna čovjeka, prije monoteističke religije“.

Ovo što je Slađana Bukovac uradila sa ubacivanjem životinja i u naslov i opetovanim provlačenjem tog motiva kroz roman, virtuozno je obogaćivanje stvarnosnog sadržaja. To bi se moglo usporediti s uporabom simbola divlje patke u glasovitu Ibsenovu komadu, jer se - kako su tada primijetili priređivači - taj simbol „zrakasto šiti kroz čitavo djelo“. I u Rodu avetnjaka, na više ravni možemo meditirati o simbolici životinja, dapače mogli bismo to predstaviti kao strukturu, za koju predlažem slijedeće odjeljke u nepotpunoj listi: 1) Dugin ratnik koji se s njima srodio; 2) Bonnars, nizozemski diplomat sam se uspoređuje s jednom životinjom; 3) njegova ga supruga uspoređuje s drugom životinjom; 4) velika fotka medvjeda koju Pavel dobiva od Duginog ratnika na dar; 5) i 5a) odnos Pavelove majke i samoubojičinog oca prema mački itd. Ali u ovom ću prikazu pokušati ispuniti Dufrennov zavjet kritičaru – uputiti čitatelja u knjigu.

Prve tri četvrtine knjige čitate s guštom, povremeno se (pa i gorko) smijuljeći sarkazmu kojim Bukovčeva rentgenizira poratno društvo. Pavel je šrink koji nastoji pomoći braniteljima, kad već „društvo u cjelini“ to neće. Upravo u želji da pomogne, on jednom ratniku napiše da je sklon suicidu – da bi mu olakšao da konačno riješi svoja potraživanja, ali se taj šutko – ubije. Pogodite tko će biti kriv? Ali tada se na Pavela sve sruči odjednoć: majka mu dobiva dijagnozu – raka u terminalnom stadiju, policija ga povezuje sa Srbinom, ubojicom kako serijskim mirnodopskim tako i ratnim zločincem, dok istodobno dobiva sve više posla – jer mu je lukavi šef natovario i transrodne pacijente.

Ne znam kad sam vidio da spisateljica tako piše i o (ženskoj) pasivnoj agresiji, kao što se može vidjeti na mjestu na kojemu Bonnarsova supruga namjerno tiho govori da bi razljutila muža. (Pravi pisac mora biti majstor i za žensku vizuru, a spisateljica mora biti uvjerljiva kad joj je lik muško. Tu trebaju prestati sve tlapnje o „muškom“ i „ženskom“ pismu.). Isljednik, muški feminizirani sadist (Nizozemac boje bijele kave), stari kinik na čelu klinike, drug krive nacionalnosti iz rata – sve su to istinito dani muški likovi. Problem je s Pavelom da i on ima jednog „skeletona u plakaru“, kako šaljivo glasi engleski idom – naime on je prešutio „detalj“ iz prošlosti, kada mu je na okupiranu teritoriju Srbin spasio život, neregularno da neregularnije nemre biti.

Na taj je način Pavel, protiv svoje volje, korumpiran, on zna da ga drže u šaci, ali zar nije tako sa svima koji manje ili više svjesno krše zakon dok preživljavaju u tranziciji, neki varaju s čekovima bez pokrića, neki ne plaćaju pun iznos poreze, neki prijavljuju lažnog nositelja stanarskog prava, većina je otkupila „društvene stanove“ za abgetelu ... Kada ovaj Pavelov grijeh – u vrijeme Domovinskog rata spasio ga je čovjek optužen za ratne zločine, a zatim je ostao na „njihovom teritoriju“ nikom to ne prijavljujući – ispliva na površinu, to na filozofski način devalvira svu humanost koju je tankoćutni šrink pokazivao. Nitko nemre biti tako osramoćen prema sudu palanačkog mentaliteta kao dobar čovjek komu nađu nešto što bi bilo kojoj protuhi u sumi grijehova previdjeli.

Od posljednje četvrtine romana tek mi sljeduje (vjerojatno i čitateljima) neki post-čitateljski-traumatski-sindrom. Pavelu umire majka, a istodobno on preslušava snimku sa diktafona: samoubojičina kći se ispovijeda. Ima nekoliko scena u Kišovoj „Grobnici...“, na kojima mi je došlo zlo (riblji vonj, ili obroci haringi u zagušljivom potpalublju, ili možda ona scena s fetusima, ne sjećam se više) i slično mi se dogodilo i čitajući Rod avetnjaka. Naturalizam, ali ne bez razloga. I o onom najtežem pisati sa stilom i razlogom, veli otprilike Nabokov u svojim predavanima na američkom sveučilištu (dok hvali Flaubertovu Gospođu Bovary, doduše, ali princip važi generalno).

Nikad ne možemo razumjeti nijednog samoubojicu. Najmanje što možemo uraditi jest ne ismijavati njegove motive. Isto važi i za samoubojice-likove književnog djela. Ako je djelo uspjelo, onda su likovi stvarniji od „javnih osobnosti“. Ne znamo, dakle, zašto se ubio Pavel, a i on samo nagađa zašto mu se ubio pacijent. Je li to zato što je prihvatio odgovornost koja mu ne sljeduje? Ne bih rekao. Možda mu je, sa zakašnjenjem, postalo jasno da za njega, bijelu vranu, nema pogodnog – rezervata.

Velika je knjiga Rod avetnjaka, tu ima svega što treba postojati u velikoj književnosti, tragizma i asocijativnosti, uzvišenosti i točnosti, ironije (točnije, njenog zlog brata sarkazma) i sentimenta, dobre priče i diskursa koji budi na razmišljanje - i roman potvrđuje kako je prošlogodišnja prozna produkcija bolja od uopćenih podcjenjivačkih zbirnih ocjena. Od previše istine se može razboljeti ... evo još jednog citata:

„U knjizi Power interest and psychology David Smail objašnjava kako terapija uči ljude da su sami izvor svojih nevolja, ne uzimajući u obzir njihove socijalne okolnosti. Autor smatra da se taj mit održava isključivo zbog toga što na njemu terapeuti obrću silnu lovu. Kao najčešći primjer problema koji ne može riješiti nijedan pshoterapeut autor navodi besparicu, spominjući kako je i sam Freud bio iznimno uzrujan kad se nalazio u stisci s novcem, te da u takvu stanju nisu pretjerano pomagale metode kojima je pokušavao psihički uravnotežiti vlastite pacijente.“