U vrijeme kada je, potaknuta brojnim proslavama i obljetničarskim koncertima, fascinacija Novim valom dosegnula zavidne visine, pojava autobiografije glazbenika koji je u to vrijeme stvarao, a nešto i postigao, na prvi pogled može se činiti kao plivanje na valu starih uspomena. Ali, samo na prvi pogled, jer svatko tko u ruke uzme autobiografiju frontmena "Animatora" Krešimira Blaževića "Ostat ću mlad", shvatit će da nije tako. Nimalo.
Od prve rečenice, Blažević nagašava kako se nikada sa svojim "Animatorima" i nije osjećao dijelom Novog vala, koji je ionako, kako dodaje, trajao tek godinu-dvije. Tako da se danas oni koji su percipirani kao glavne face Novog vala u ovoj knjizi jedva i pojavljuju. Njima u Blaževićevoj intimnoj priči pripada tek par sporednih, cameo uloga i  rubnih prošetavanja pričom.

Nadalje, njegova priča sa sintagmom "sex, drugs and rock'n'roll" isto tako nema nikakve veze. Svi koji očekuju, ili priželjkuju, opise razuzdanog života glazbenih zvijezda s opijanjima i orgijama s hordama groupieja, mogu komotno odložiti knjigu. Blaževićeva autobiografija prvenstveno je i isključivo priča o ljubavi prema glazbi i sviranju. A od glamuroznosti, tek opisi žohara po sobama hotela u zabitima, menagerske prevare (neke ćete vinovnike, još uvijek aktivne na sceni, i prepoznati) te glazbena kolegijalna podmetanja (ili zašto na koncertu prije "Bijelog dugmeta" ne možete zvučati dobro). Što sve skupa i nije iznenađujuće za rockera koji je svoju karijeru započeo u tamburaškom orkestru. Zato je još manje iznenađenje podatak kako je, isprva obećavajuća, karijera "Animatora" zapela u odsluživanjima vojnog roka. Bar što se "Animatora" i Blaževića tiče, nakon roka više nije bilo rocka.Gledajući sadržajno, knjiga se sastoji od niza ovlaš dodirnutih epizoda iz Blaževićeve krakotrajne karijere koja kako onda, tako i sada, malo koga stvarno zanima.
Iz vremenske perspektive i sa sentimentalne distance, Blažević o Novom valu tek kratko i jednostavno kaže da svi koji misle da su s propuštanjem Novog vala nešto ozbiljno propustili, griješe. Zato i Blaževićevu autobiografiju niti ne treba gledati kroz prizmu ocjenjivanja važnosti Novog vala, već iz perspektive autora koji nikada i nije bio dijelom mašinerije koja je na trenutak prodrmala glazbenu scenu. Već ju je gledao, nimalo fasciniran, sa strane uživajući u glazbi, sviranju i koncertima. A tako će i većina čitatelja doživjeti ovu knjigu. Pročitat će je, nimalo fascinirana, dirnuta ili zainteresirana njegovim opisom glazbene mu prošlosti.