Napokon ćemo otkriti našim dragim čitateljima zašto je važan i onaj dio recenzije gdje piše "written by". E pa vidite, u ovom filmu pod "written by" se nalaze dva imena - Alex Lasker i Patrick Cirillo i svesrdno se nadam da ta dvojica nikada više neće ništa napisati, barem ne nešto što ćemo mi gledati, jer ovo definitivno ulazi u konkurenciju za najlošiji film svih vremena. Ne samo najlošiji "ratni" film, već najlošiji među svim žanrovima. Zapravo, Tears of the Sun jedna je katastrofa, u kojoj se definitivno ni Bruce Willis, ni Monica Bellucci, a niti stotine nigerijskih statista, nisu trebali naći.

Ne znam je li to uopće bitno i nužno za ovu recenziju, ali ipak ćemo ukratko opisati radnju. U Nigeriji, zemlji od 120 milijuna stanovnika opet su izbili etnički sukobi. Sve je u potpunom kaosu, a nadomak Nigeriji su sveprisutni Amerikanci. No, kako to uvijek u "realnom svijetu" biva, oni se "ne smiju miješati" u sukobe. Iako imaju golemi nosač aviona, s kojeg avioni neprestano uzlijeću i na koji avioni neprestano slijeću, njihova jedina misiju je ući duboku u džunglu i osloboditi američku državljanku, doktoricu Kendricks, koja je u džungli zapela liječeći one koje nema tko da liječi. A "kučka" još k tome uopće ni nije Amerikanka i, zamislite, muž joj nije živ. Zar to nije pravi trenutak i još "pravija" prilika da megaheroj Bruce Willis zakorači u ring u ulozi vojničine koji, kao i uvijek, mora izvršiti misiju. I tako Bruce sa odabranom ekipom najboljih odlazi u džunglu, s lakoćom pronalazi doktoricu, no tu nastaje problem - doktorica s vječnim dekolteom ne želi napustiti utočište bez svojih pacijenata. Stani, pani i nalazi se kompromisno rješenje - dio pacijenata koji mogu hodati će također biti evakuiran, ali prije toga svi skupa moraju otpješačiti 30 sati.

Nakon više, ili manje uspješnog pješačenja helikopteri započinju s  evakuacijom, ali "trpaju" samo američke vojnike i doktoricu, bez obzira što ovi ostali zapomažu, kukaju i plaču. Da, tako je, riječ je o podloj podvali, kako bi se doktoricu dovuklo do helikoptera (zašto je ona tako važna nećemo nikada saznati, vjerojatno zato što je Amerikanka, a poznato je kako Amerikanci svoje ljude nikada ne ostavljaju na cjedilu). Helikopteri kreću, svi utučeni, razmišljaju, do trenutka kada u niskom letu nadlijeću napušteno doktoričino utočište koje gori (zašto su hodali 30 sati u krivom smjeru kad su helikopteri ionako prolazili pored utočišta nitko nikada neće saznati) i oko kojega su razbacani leševi svih onih koji su ostali u utočištu. Rijeka koja tuda prolazi sva je crvena, od krvi. Počinitelj - nigerijski pobunjenici. U tom trenutku, čini se, Bruce shvaća kako čitav život vara samoga sebe i kako je ovo po tko zna koji put da ostavlja nevine ljude da stradavaju od podlog neprijatelja, a usput, malo se i zagledao u doktoricu, kojoj sve ovo teško pada. I oni se vraćaju, no, ne mogu ukrcati sve ljude, pa svi sposobni za dane hodanja, skupa s američkim vojnicima kao zaštitom, kreću u do sada nezapamćenu avanturu (nezapamćenu, osim ako nećemo pamtiti brojne nelogičnosti, loše kadrove borbe, grozne dijaloge, nesuvislu priču i pomanjkanje vaših živaca, ali samo pod uvjetom da ste uopće odlučili gledati ovaj film nakon što ste pogledali njegovih prvih pola sata). Bruce je njihov Bog, iako je nekoliko sati prije izbacio jednu od svojih filozofičnijih izjava - Bog je već napustio Afriku!

Tears of the Sun ima toliko propusta da je teško, pa usudio bih se reći i nemoguće, navesti barem polovinu njih. Svi likovi, uključujući hrabrog Brucea i dekoltiranu Monicu krajnje su površni i pitanje je da li je kome uopće palo napamet udahnuti im barem malo karaktera. Scene borbi su, kao nikada do sada, nerealne, glupe, ali i smiješne (čak i najlošiji partizanski filmovi odradili su to na bolji način, a likovi Bate Živojinovića i Ljubiše Samardžića naspram ovih istinite su čunke). Dijalozi su nerazrađeni, šturi, besmisleni, jednom riječju nevjerojatni, bez obzira što se svi likovi u filmu ponašaju, najblaže rečeno - čudno. Amerikanci su opet prikazani kao junaci, koji se bore za pravu stvar, za pravicu svih nas ma u kojem mi zabačenom dijelu svijeta bili. Iako, najradije se oni ne bi miješali, ali jednostavno ne mogu gledati nepravdu, ona ih boli. Dodatni materijal na DVD-u nepotrebno je gledati, kako vam ne bi porasla nervoza i vjerujem kako je jedina dobra stvar među dodatcima onaj subtitle na engleskom, koji, eto, može pripomoći kakvom nadobudnom učeniku tog najrasprostranjenijeg svjetskog jezika (dobro, dobro, tu je i ta interaktivna karta Afrike). Eh da, kad smo već kod jezika valja spomenuti kako pobunjenici savršeno govore engleski međusobno, dok nepobunjeni Nigerijci u razgovoru s američkim vojnicima engleski tek natucaju i ne razumiju ni kada im se kaže da se sagnu. A još i ne traje kratko, pa kud ćeš dalje ... U svakom slučaju, koliko je meni poznato ovo je prvi film u ovoj rubrici ocijenjen s čistom jedinicom (i jedinica je ocjena). Rekao bi Riječni rak - nema u njemu ničeg ljudskog. Ma zašto uopće utroših vrijeme?