Režija: John Woo

Glasnici vjetra

Glasnici vjetra

danyken

26. 09. 2002.

ocjena:
godina: 2002.
trajanje: 134 min
uloge: Nicolas Cage, Peter Stormare, Adam Beach, Christian Slater
žanr: Ratni
scenario:  John Rice, Joe Batteer
režija: John Woo
Rokanje sve u šesnaest, cool junaci što lete zrakom s ganovima u obje ruke i još sve to u slowmotionu. Naravno, riječ je o kadrovima legendarnog Johna Wooa s kojima je čovjek zauvijek osigurao mjesto u filmskoj povijesti, ali ništa od toga nećete naći u Glasnicima vjetra. Međutim, naći ćete patetiku, naivnost, jurišanje u maniri partizana i Nicolasa Cagea u još jednoj preseratorskoj ulozi.
Glasnici vjetra

Kako je samo tužno gledati posljednji uradak genijalnog hongkonškog filmaša Johna Wooa koji je svojim briljantnim akcijama poput Killera, Hard Boilda ili serijala Bolje sutra diljem svijeta stvorio odanu vojsku sljedbenika. Međutim, otkako je emigrirao u Ameriku, Woo nije u stanju snimiti film koji bi se mogao mjeriti sa spomenutim uratcima iz stvaralačke faze u Hong Kongu. Istina, od nekoliko filmova koje je snimio Slomljena strijela  i Nemoguća misija 2 su vrlo dobre, Čovjek bez lica je odličan, ali sve ostalo nije  vrijedno spomena. Smeće poput  Teške mete ili televizijskih filmova Blackjack, Bio jednom jedan lopov baš mu i  nisu trebala u karijeri, no kad pogledate Glasnike vjetra shvatiti ćete koliko daleko je Woo od vrhunske forme, te da spomenuti televizijski filmovi nisu najgore što mu se desilo.

Priča o Navajo indijancima u redovima američke vojske za  vrijeme odlučujućih bitaka na Pacifiku nudila je obilje materijala od kojeg bi stari John Woo stvorio nezaboravna djela. Naime, Cage glumi prolupalog i od PTSP-a oboljelog komandosa čiji je najnoviji zadatak čuvanje šifranta iz plemena Navajo indijanaca. Između ostalog, ukoliko ne može spasiti šifranta, on se mora pobrinuti da ovaj ne padne živ u ruke neprijatelja jer Japanci tad mogli provaliti šifru. No, između dvojice različitih muškaraca u kaotičnim   ratnim događajima rađa se prijateljstvo...

Upravo u ovakvim pričama je Woo najbolji jer nitko nije dobar poput njega kada treba uprizoriti filmove o časti, odanosti, prijateljstvu (možda zaboravljeni John Millius), ali ovdje mu ništa nije pošlo za rukom. Odnos između dvojice junaka je površan, likovi su najobičnije skice, priča je nerazrađena, a sve skupa djeluje kao nekakav partizanski film s Batom Životinjom. Uglavnom, izostali su i poslovično dobri akcijski djelovi, slowmotion kadrovi i ostale stvari po kojima je Woo legendaran, a o patetici da i ne govorim. Šteta za John Wooa, ali i za sve ljubitelje dobre akcije, a nakon Glasnika vjetra najpametnijim se čini oteti Wooa i prebaciti ga u Hong Kong ne bi li konačno snimio film kakav brojni fanovi očekuju od njega. Glasnici vjetra ne da neće zadovoljiti njegove fanove, nego će teško biti zanimljivi i gledateljima željnim najobičnije akcije. Posebna priča je i već poslovično iritantni nastup Nicholasa Cagea u izuzetno preglumljenoj ulozi. Nevjerojatno da je jedan od najboljih glumaca svoje generacije postao ovakav rutiner. Sve je bilo dobro dok je glumio po hvaljenim nezavisnim filmovima tipa Arizona junior, no otkako mu producenti daju desetak milja po ulozi on je obolio od amnezije i zaboravio glumiti. Jedini koji je solidno odradio posao u ovom kaosu je Christian Slater u solidnoj epizodnoj ulozi - sve drugo možete zaboraviti.