S obzirom na složenost pojma inteligencije, ne iznenađuje što nijedna definicija intelektualne defektnosti, mentalne subnormalnosti ili, kako se najčešće zove, mentalne retardacije ne zadovoljava posve. Većina se stručnjaka slaže da definicija mentalne retardacije uključuje i činjenicu da je retardacija stanje koje mora nastupiti prije zrelosti i da određeni poremećaji u ponašanju i drugi simptomi koji se vide kod mentalno retardiranih isto tako mogu biti prisutni i u ostalih osoba, bilo djece, bilo odraslih.
Zbog praktičnih razloga navodimo opise ponašanja koji se očekuju na raznim razinama mentalne retardacije. Međutim, valja naglasiti da u svakoj od navedenih kategorija postoje razlike među pojedincima koje ne ovise samo o stupnju mentalne retardacije, nego uvelike i o osobinama ličnosti, reakcijama uže okoline (ponajprije obitelji) te o drugim okolnostima na životnom putu mentalno retardirane osobe.

Granični stupanj mentalne retardacije

Govoreći uopćeno, pojedinci na graničnom stupnju mentalne retardacije postižu QI od 60/70 do 83/84, a kao odrasli postižu mentalnu dob od 10 do 13 godina. Često ne mogu postići adekvatnu socijalnu i profesionalnu adaptaciju ako nisu odgovarajuće osposobljeni i nemaju odgovarajuće uvjete za rad. Većina djece na graničnom stupnju može se stopiti s prosječnom populacijom, iako se kao odrasli obično zadržavaju na nižem socioekonomskom statusu, što najčešće uvjetuje njihovu deprivirajuću situaciju. Ako se uz granične intelektualne sposobnosti vezuju teške socioekonomske prilike, smetnje u razvoju ličnosti, cerebralna ili neka druga oštećenja, u interesu je djeteta da se ono uključi u skupinu hendikepiranih osoba. U manje složenim supkulturama tzv. granični pojedinci uopće se ne moraju pojaviti kao hendikepirani.

Debilnost - lagana mentalna retardacija

Kvocijent inteligencije djece te grupe iznosi između 50 i 70, a intelektualni razvitak većinom ne može prijeći uzrast od desetak godina. Kod te kategorije prisutno je slabo prosuđivanje, uviđanje odnosa i pojava često je iskrivljeno, a mišljenje se odvija na konkretnoj razini. Shvaćanje odnosa između uzroka i posljedica u te je djece često nedovoljno i pogrešno, a apstraktno mišljenje slabo je razvijeno.
S obzirom na emocionalne karakteristike i socijalizaciju, u toj grupi možemo razlikovati dva tipa. Jedan tip čine djeca čiji je opći psihički razvoj, osim intelektualnog deficita, uglavnom skladan i ne pokazuju se neki teži poremećaji, pa većinom i nema poteškoća u društvenom prilagođavanju.
Ako su obiteljske okolnosti sređene, a školovanje prilagođeno mogućnosti, takve se osobe mogu profesionalno osposobiti.
U drugoj se grupi, međutim, susreću određeni poremećaji, npr. tipovi ponašanja koji se mogu nazvati apatičnima, uznemirenima, nepostojanima, infantilnima, maničnima i sl.
Debilna djeca i debilne osobe ne razlikuju, kao što smo rekli, bitno od nebitnoga, pa su zbog toga u njihovu središtu vrlo često konkretni neposredni dojmovi. Apstraktne pojmove shvaćaju nepotpuno, eventualno povezane s nekim određenim, konkretnim iskustvom. Praktične probleme rješavaju teško jer raspolažu oskudnim brojem rješenja, i do tih su rješenja došle uglavnom imitacijom, odnosno treningom, a imaju vrlo malo originalnih i individualno koncipiranih rješenja. Zbog toga debilna djeca često primjenjuju samo univerzalna i stereotipna rješenja u različitim situacijama. Često debilne osobe nemaju problema s pamćenjem, pri čemu mogu pokazivati nadarenost za pamćenje određenih imena, ljudi, željezničkih stanica, događaja i sl., ali to nisu u stanju svrsishodno iskoristiti i prilagoditi svakodnevnim obavezama. Emocionalni kontakti s drugim osobama vrlo su često siromašni, a sadržaji su manje diferencirani. Kod njih postoji pomanjkanje kontrole emocija, ili manjkava kontrola emocija, pa se vrlo često pojavljuje direktna emotivna reakcija i agresivnost pri različitim razočaranjima.
Premda se u debilne djece govor razvija kasnije i rječnik općenito ostaje siromašan, a često zaostaju i u tjelesnom razvoju, poremećaj se ipak većinom ne otkriva u predškolskoj dobi nego tek u školi.
U grupi debilnih osoba, prema općem ponašanju i reakcijama, možemo razlikovati djecu koja su suviše kinetička ili eretična i tromu ili torpidnu djecu. Eretična djeca stalno su u psihomotornom nemiru, impulsivna su i nepredvidivo agresivna pa reagiraju na najmanje povode, dok su torpidna djeca usporena, neaktivna, povučena te općenito pasivna i vrlo povodljiva.

Imbecilnost - umjerena mentalna retardacija

Umjereno mentalno retardirane pojedince označava QI od 36 do 51 i oni kao odrasli postižu mentalnu dob od 6,1 do 8,5 godina. Umjerena mentalna retardacija očituje se u raznim oblicima psihomotornog zaostajanja te u teškom zaostajanju razvoja govora. Često se mogu zapaziti tjelesne nepravilnosti. Osobito je oštećena koordinacija pokreta. Intelektualne sposobnosti uvelike su smanjene. Sposobnost percipiranja ograničena je, a viši misaoni procesi nerazvijeni. Umjereno mentalno retardirano dijete nije kadro formirati složenije predodžbe, osobito pojmove. Njegove su predodžbe nepotpune, siromašne i nejasne, a njihovo povezivanje uglavnom se osniva na jednostavnim asocijacijama po vremenskom i prostornom dodiru.
Pamćenje te djece slabo je, njihova pažnja fluktuira, a shvaćanje je usporeno. Psihički život umjereno mentalno retardiranog djeteta svodi se uglavnom na nagonske impulse, a aktivnost na imitaciju tuđih radnji i pokreta, te ostaje komponenta intelektualno određenog cilja. Emocionalni život nije razvijen. Dijete na takvom stupnju mentalne retardacije nije sposobno za učenje u školskom smislu, nego za osposobljavanje. Uz znatne poteškoće, može se priučiti na vrlo jednostavne rutinske poslove. Stoga se za umjereno mentalno retardiranu djecu ne osnivaju specijalne škole s organiziranom nastavom. Ona su smještaju u posebne ustanove, u kojima se osposobljavaju za lakše manualne poslove (neke poljoprivredne radove, lakše oblike kućne radinosti i sl.). Proces osposobljavanja i učenja temelji se, uglavnom, na mehanizmu uvjetnih refleksa.

Idiotija - teška mentalna retardacija

Teška mentalna retardacija označava se s QI od 20 do 35 i manje. Ta djeca kao odrasli postižu mentalnu dob od 3,9 do 6 godina. Njihov psihički život svodi se na nagonske radnje, a proces mišljenja potpuno je zakržljao, što se očituje u vrlo ograničenoj sposobnosti stjecanja predodžbi i u nesposobnosti stvaranja pojmova. Shvaćanje je nerazvijeno, a pažnja pasivna. Pamćenje je u te djece vrlo slabo te često ne mogu prepoznati ni svoje roditelje, ne znaju rukovati najobičnijim predmetima, ne znaju se obući, a ne mogu usvojiti ni osnovne higijenske navike. Njihov je govor rudimentaran i uglavnom se svodi na besmisleno izgovaranje jednosložnih riječi. Emocionalni je život nerazvijen. U njih postoji samo vegetativni osjećaj nezadovoljenosti osnovnih bioloških potreba. Pokreti su im nespretni, nezgrapni i tromi, a ponekad uopće ne nauče hodati. Često su prisutne tjelesne deformacije, paralize, pareze, konvulzivni napadi i sl. Ta se djeca ne mogu zaštititi od obične fizičke opasnosti. Pedagoškim radom u njih se ne može postići ništa. Takva se djeca doživotno stavljaju u posebne ustanove. Sklona su različitim bolestima i obično rano umiru.

Mentalna retardacija velik je socijalni, pravni, medicinski i psihološki problem. Prema Wechslerovoj procjeni, oko 20% populacije pripada kategoriji mentalno retardiranih. To je golem teret za svaku zemlju, zato je nužno izraditi program zaštite, posebne pomoći i zbrinjavanja takvih osoba. U tom okviru, dijagnosticiranje mentalno retardiranih ima posebno značenje.

Zbog ozbiljnosti teme, za one zainteresirane za više, pripremljen je odvojeni tekst koji se bavi problematikom razvoja mentalno retardiranog djeteta na ovom linku.

Za informacije dostupne u ovoj e-ciklopediji zahvaljujem:
Mr. sc. George Salebi, dr. med.