Zamisao o kontaktnim lećama kao pomagalu za ispravljanje vida prvi je razvio genijalni Leonardo da Vinci još u 16. stoljeću. No krajnja osjetljivost ljudskoga oka ostala je stoljećima preprekom udobnom korištenju kontaktnih leća od stakla, ma kako on dobro uglačan bio. Najprije su krajem 17. stoljeća francuski optičari razvili novi pristup toj poteškoći. Oni su naime na staklenu površinu leće stavili zaštitni sloj želatine. No pokazalo se da takve leće vrlo često ispadaju iz oka pa je francuska leća ostala tek jednim od brojnih eksperimenata. Prve kontaktne leće koje su uistinu ušle u upotrebu izumio je 1877. godine švicarski liječnik A. E. Fick. Bile su to tvrde leće, prilično neudobne za nošenje. Staklo od kojega su bile napravljene oblikovano je puhanjem, fino uglačano i zatim rezano u potreban oblik u veličini cijele očne jabučice. Premda su Fickove leće bile teške za nošenje, pokazale su ipak da se vid može savršeno ispraviti ako se površina za lom svjetlosti postavi izravno na oko. Osim toga, njegove su leće dokazale da se oko bez štete može postupno priviknuti na strano tijelo od stakla. Staklo je ostalo standardnim materijalom za izradu tvrdih kontaktnih leća sve do 1936. godine. Tada je njemačka tvrtka I: G: Farben u proizvodnju uvela prve leće od tvrde plastike koje su uskoro posve istisnule one staklene. Daljnji napredak u izradi kontaktnih leća postigli su američki optičari smanjivši njihovu veličinu na površinu rožnice. Od tada znanstvenici neprestano usavršavaju fizičke i kemijske osobine leća nastojeći pronaći materijal koji bi se, što je najviše moguće, približio osobinama prirodnoga oka. Danas se leće mogu pohvaliti ne samo iznimnom udobnošću već i svojstvima propuštanja kisika koji omogućuje oku da neometano diše. Najtraženije su među svim lećama one koje u svojemu sastavu imaju i do 80 posto vode, premda tako visok sadržaj vode ponekad može značiti i smanjenu oštrinu vida. No to korisnicima mekih kontaktnih leća i nije toliko važno. Važnije je ipak da oni svoje leće u očima uopće i ne osjećaju.