Autor je nesklon tumačenju i kao takav nevješt u tome, pa će, umjesto da sam objasni pojam haiku, jednostavno prepisati dio iz teksta ''Značenje haiku poezije u umjetnosti Japana'' Vladimira Devidea:

     ''Kad se haiku poezija u Japanu jednom razvila i podigla na razinu kakvu je zadobila po Bashôu, ona je time – uz nô dramu – postala i ostala možda ''najjapanskijom'' od svih umjetnosti Japana. Kao pjesnički oblik haiku ništa ne duguje ni Kini niti bilo kojem drugom stranom utjecaju. I po svojem obliku i po svojem sadržaju haiku je, moglo bi se reći, izrazito ''anti-kineska'' poezija: nema majestetičnosti, nema razastiranja unedogled prostornih i vremenskih dimenzija – nasuprot tome, u haiku je čitav život, čitav svijet, čitav svemir sažet i koncentriran u jednom doživljaju, u jednoj senzaciji, emociji ili percepciji, koja može biti bilo što: glas neke ptice, sparina nekog ljetnog dana, kakav brežuljak u sumaglici, snijeg na krovu ili na tlu ili na lišću bambusa, otpale latice cvijeta, izmetine lastavice ili sokola i tako dalje.

     Haiku kao antiaristokratska umjetnost prezire bogatstvo i sjaj. Haiku nalazi skrivenu ljepotu u takozvanim običnim stvarima svakodnevnog života; on nam omogućuje da te stvari prvi put vidimo onakve kakve one zaista jesu, u njihovoj praiskonskoj čistoći i jednostavnosti, neokaljane filterom predrasuda oka koje ih gleda i neodmjeravane na skalama fiktivnih vrijednosti što ih je u cilju zaštite fiktivnog i iluzornog sebičnog ega razvilo diskurzivno mišljenje. Ako riječ ''molitva'' možemo doživjeti bez pseudomistično-religioznih konotacija u pejorativnom smislu, haiku je molitva istini, ljepoti i čistoći gdje su ta tri pojma sinonimi na apsolutnoj razini gdje više nema dualnosti.

     Japanska je haiku pjesma asketska ne samo formalno, po svom opsegu od ukupno sedamnaest slogova,'' (5-7-5 (op.a.)) ''već i po sredstvima kojima se služi – nema, ne smije biti i ne može biti niti jednog suvišnog sloga, ničeg što nije apsolutno neophodno, i u preostaloj laganoj skici pjesnik pruža čitaocu okvir koji će sugerirati doživljaj ako je čitalac barem u nekoj mjeri i sâm pjesnik. Haiku je ''umjetnost oduzimanja'', oduzimanja i izostavljanja svakog ukrasa, svake ''štukature'', svake ne apsolutno neophodne riječi. U ovom je smislu haiku najčišći, najstroži i, ako se tako smijem izraziti,'' (smiješ (op.a.)) ''najpoetičniji oblik poezije. Pred haiku pjesmom, tj. pred pravom i istinskom haiku pjesmom, nikad nećemo rasuđivati o tome ima li ona trajnu vrijednost ili ne, nećemo je analizirati niti intelektualizirati o njoj. Kod istinske će haiku pjesme, kod onog koji ima oči da vidi i uši da čuje, autentičnost njene vrijednosti biti evidentna, biti nešto što se neposredno zna – kao što se zna da sija Sunce ili da pada kiša, kao što znamo da se radujemo ili da smo tužni – a ne nešto o čemu se umuje, rasuđuje i polemizira. Za razliku od ne samo glavnine zapadne poezije već i od velikog dijela poezije klasičnog Japana, prvenstveno je utjecaj zena na haiku bio taj po kojem je u velikoj većini zaista vrijednih japanskih haiku pjesnikov ego odsutan: pjesnik kao subjekt identificiran je s objektom o kojem piše pjesmu – ako, naprimjer, piše o borovu stablu, onda u takvoj pjesmi nema podvojenosti između bora i pjesnika, već, u nekom smislu za koji u zapadnim jezicima nemamo adekvatnih riječi za točniji izraz o čemu je riječ, u nekom takvom smislu pjesnik doživljava bor i bor doživljava pjesnika, a pjesma sâma je proizvod jednog stanja svijesti u kojem je, u tom istom smislu, pjesnik postao bor i bor postao pjesnik. Realizacija haiku pjesme je onda svjedočanstvo doživljaja ''pjesnik – bor'' u kojem nema dihtomije subjekta i objekta, nutarnjeg i vanjskog, ''ja'' i ''ti''. Haiku je poezija zena u Japanu, japanski zen u poeziji, poezija Japana u zenu – što je sve jedno te isto, a jedino zbog ograničenosti jezika ne znamo to formulirati jedinstvenim izrazom.''    

     Vladimir Devidé, iz knjige ''Japan – poezija i zbilja'' (''Alfa'', Zagreb, 1987.)