Crna Gora je toliko mala da kad okupiš nekoliko stotina, već si politička sila, što će reći – sa nekoliko hiljada postaješ „volja naroda“. Bilo je te večeri dovoljno kapuljača i fantomki da mnogi pomisle kako je upravo to narod, i da je „narod“ ustao protiv Turaka kao u kakvoj epskoj pjesmi. Sve što je naš junak iz Balijača, mladi David, mogao čuti u medijima i vidjeti na društvenim mrežama jeste to da su divlji Turci hodali gradom i napali mirne momke – mačetama, lovačkim noževima – i da su to uradili u pauzi od silovanja domicilnih žena. Divno se taj zaplet uklopio sa morbidnim glasinama kako Turci kradu djecu i kidnapuju po tradicionalno mirnoj crnogorskoj pitomini – i osvetnička noć je mogla da počne. Momci sa kapuljačama mogli su osjetiti kakvu moć posjeduju – država ih je slušala u realnom vremenu.

Razmijenio sam nekoliko poruka sa Stjepanom, pohvalio mu njegov rad, a on mi piše da želi drugima, naročito mladima, skrenuti pažnju na probleme s kojima se sam suočavao, naučiti ih da usvoje i kao normalne prihvate ljude koji imaju određene fizičke probleme i oboljenja, a i da shvate i prihvate rad ljudi koji imaju slična ili ista oboljenja kakva i on ima. Mnoge je na ljude oboljele od cerebralne paralize upozorio svojevremeno vrlo uspješni, gledani film „Moje lijevo stopalo“ (1989.), film o irskom piscu i slikaru Christyju Brownu (1932.–1981.), čija je autobiografija, posebno u njegovoj domovini, bila književna senzacija. U filmu je Browna maestralno igrao Daniel Day-Lewis, koji je za glumački trud nagrađen Oscarom. Brownovom životu i djelu odala je počast i popularna irska grupa The Pogues pjesmom "Down All the Days".

Dobar deo kinematografije braće Coen, Joela i Ethana, počiva na „junacima našeg doba“. Oni su poput čuvenog glavnog lika filma „Big Lebowski“, jednostavno „tipovi“, rečeno u žargonu. Kao što je to tip, „dude“, narodski i jednostavno „batica“, koji biva upleten u život multimilionera, ne svojom krivicom već krivicom i zabunom samih otimača. Stabilno odsutni, oni nisu sasvim prisutni ni u sopstvenim bračnim i roditeljskim dužnostima i obavezama, te time podsećaju na kafkijanski izgubljene, otuđene likove, koji znaju da funkcionišu jedino dok se nalaze u dodiru sa svojom profesijom i pasijom. Poput profesora matematike, u „Ozbiljnom čoveku“, koji čitav svoj životni vek posvećuje nauci, mada mu ona ne može ni približno objasniti kako se u njegovom životu, uvek iznova, ponavljaju samo najgori scenariji.