„Jedno je sigurno: cenzura prije ili kasnije pada u vodu“, riječi su s kojima je danas reagirao Factum, nezavisna produkcijska kuća kojoj u zadnjih gotovo pa 30 godina možemo zahvaliti na nizu značajnih dokumentaraca koji su imali snagu mijenjati hrvatsko društvo. Jedan od posljednjih dokumentaraca koji je „izbacio“ Factum – „Mirotvorac“ – već dva tjedna u fokusu je javnosti. Tamo je, prvotno, dospio zaslugom benkovačkih branitelja koji su prije dva tjedna prosvjedovali protiv festivala „Nosi se“, a tijekom kojih je napadnuta novinarka Melita Vrsaljko. Na festivalu je trebao biti prikazan i „Mirotvorac“, no do projekcije nije došlo s obzirom da je program cijelog festivala odgođen za „neka bolja vremena“. Odmah ubrzo pritisak zabranitelja je urodio plodom pa je otkazano i planirano gostovanje filma u Zadru. Stoga su u Factumu donijeli odluku da se odupru cenzuri i omoguće svim zainteresiranima da pogledaju film.

Nije baš ugodno čuti kada se najmoćniji političar u državi, kojem su na raspolaganju i tajne službe i policija, informira o običnim građanima koji mu nisu po volji, ali je još nevjerojatnije čuti kako je to Plenković učinio. Prema njegovim riječima, ako ih shvatimo doslovno, on je pregledao godinu dana objava Juraja Arasa na društvenim mrežama, točnije na Facebooku. Čovjek bi očekivao da će se premijer o jednom kulturnom radniku informirati, recimo, kod ministrice kulture, ali ne; pored svih obaveza koje kao premijer ima, Plenković je proveo sat-dva skrolajući po Arasovim profilima na društvenim mrežama?!? Premijer nam se, ispada, bavi „cyber stalkingom“. Tako sada imamo i Plenkovića, koji osuđuje Arasa zbog vulgarnosti, dok pristojno šuti o genocidu u Gazi, baš u skladu s ideologijom „Stepinčeve crkve“. Imamo premijera koji protiv Arasa koristi narativ skuhan među desničarskim twitter-trolovima i na „portalu“ udruge Željke Markić.

Svaku kritiku njegovog filma treba započeti sljedećom rečenicom: „Richard Linklater u svojoj karijeri nije imao loš film, a napravio ih je toliko!” Istina, bilo je tu za standarde samog autora ponešto slabijih filmova, ali oni su u najgorem slučaju bili prosječni. A s druge strane, bilo je i po nekoliko ozbiljnih remek djela – filmova koji su potaknuli revolucionarne promjene – kao i monumentalnih uradaka. I nakon gledanja „Novog vala“, uvod iz prethodnog paragrafa stoji postojano. Ne radi se tu o najboljem, najrevolucionarnijem i najmonumentalnijem uratku Linklaterove karijere, nego o filmu koji je makar pogodio „mjesto” kada već govori o jednom prošlom vremenu u kojem su „čuda” i preokreti te vrste bili mogući. Film je premijerno prikazan u glavnoj konkurenciji Cannesa, gdje je, temi i stilu obrade unatoč, ostao bez nagrada, a kod nas u regiju je zakoračio preko Sarajevo Film Festivala, gdje je prikazan u Summer Screen sekciji.