Ako Tomašević pokaže da se može jednim ogromnim sustavom uspješno upravljati bez klijentelizama i korupcije kojoj su sklone naše velike stranke, možda konačno građani progledaju i shvate da postoje pristojne alternative. Recimo one koje su u stanju artikulirati i poruke poput Tomaševićeve da se nakon dva mandata planira povući, jer ispravno smatra da je prvi mandat morao biti potrošen na saniranje višedesetljetnog nereda koji mu je ostavio najkorumpiraniji političar s ove strane Rio Brava, a da bi drugi trebao biti razvojni. U trećem bi svakome počelo svašta padati napamet, pa je vrijeme da se ode. Za takvo razmišljanje sposoban je samo onaj tko vlast ne doživljava kao prostor za stjecanje osobne dobiti. Alternativa koju su u Rijeci građani izabrali umjesto klijentelizma dugovladajućih ima ime Iva i dolazi iz jedne sasvim druge političke priče. Rijeka nije sazrela za onu promjenu koju živi Zagreb te u Rijeci stvari ipak drugačije stoje, iako su neki momenti vrlo slični.

U jezičnom pogledu, trovrsnost je kontekst u kojemu se odmalena familijarno s neobičnim fenomenom: osim svima zajedničkog vernakularnog jezika (s turcizmima kao njegovim sastavnim dijelom), ikavsko-šćakavskoga tipa kod katolika i muslimana, djeca su kroz sudjelovanje u vjerskom životu i običajima u dodiru s tri daleka i nepoznata, ali snažno prisutna jezika: muslimanska s arapskim, katolička s latinskim, pravoslavna sa crkvenoslavenskim. U malome, to je baš kao po shemi Riccarda Picchija slavia romana, slavia ortodoxa, uz treći, bosanski element, nazovimo ga slavia othomano-islamica: tri civilizacijske paradigme zasnovane na trima religijama, njihovim jezicima i kulturama, međusobno izoliranima, a sa zajedničkim narodnim jezikom, slavenskim. Na to valja nadodati i „standardni“ jezik kakav se strogo i represivno uči u školi (srpskohrvatski, skraćeno: esha), kao jedino ispravan...

Sasvim sigurno da u Sarajevu ima onih koji svoju dušu isplaču svakog 18. maja, odu na grob, odšute još jednu beskonačnost i ostave cvijeće. Taj krug širi je od porodice i prijatelja, iako se sužava. Ima u Sarajevu još onih koji na priču o Bošku i Admiri othuknu i ispuste ono „jah“ koje ne znači ništa, a sve kazuje. Za njih je to priča o besmislu svakog rata, pa i onog „našeg“, mladalačkoj želji za životom, bijegom od svega, negdje daleko... Boško i Admira nisu uspjeli, kao što u Sarajevu hiljade drugih nisu uspjeli, u snove je pucano snajperskim mecima i granatama, a čvrsti obruč oko grada svaki bijeg činio je neizvjesnim poduhvatom. U moru jednako potresnih priča, ona o Bošku i Admiri je „izabrana“, ponajviše zahvaljujući moći fotografije koja je zabilježila njihov smrtni zagrljaj, da svijetu ispriča priču o opsadi jednog grada na kraju kratkog 20. stoljeća.