„Čujemo se“, zadnje je što mi je napisao Bojan Tončić. Bilo je to nedavno, dogovarali smo da piše neku temu za Lupigu i par detalja je zahtijevalo da se još jednom čujemo. Jutros iz Beograda stiže vijest od koje se teško oporavlja, vijest koja puni oči suzama – Bojan više nije s nama. Otišao je. I ono „čujemo se“ zadnje je što mi je rekao, a imao je još toliko toga da kaže i napiše. Cijelo jutro skrolam po našim prepiskama, čitam njegove duhovite i često cinične opaske. Smijem se ne vjerujući da ga zaista više nema.„Jedino opravdanje bilo bi da te je neko ubio“, piše neki dan nakon što je zvao, a ja nisam odmah odgovorio na poziv. „Zadnje gledano u utorak u 03:51“ - čekam da se promjeni u „tipka…“. Neće, pa neće, ostaje zaleđeno ono: utorak 03:51. Ako ste htjeli biti sigurni da će vam Boki odmah odgovoriti na mejl onda ste ga trebali slati u kasne noćne sate. U to doba bi stari cinik, nepopravljivi noćobdija, uobičajeno slao svoje tekstove.

"Bez ikakvog okolišanja, Domovinski pokret u maniri Crvenih Kmera otvoreno prijeti ne samo kolegicama i kolegama iz Novosti, nego i drugim medijima, i to kroz najavu uvođenja hrvatstva po njihovoj mjeri. Očito im nije dovoljno što se 1990-ih spaljivalo 'nepodobne' knjige, pa sada 2024. godine, u zemlji članici Europske unije, moramo slušati prijetnje prema kojima će onaj užas koji se dogodio 2016. izgledati kao mila majka", izjavio je predsjednik HND-a Hrvoje Zovko komentirajući prijetnje upućene Novostima, kao i HRT-u i Hini, nazvavši ih "klasičnim oblikom zastrašivanja". Izrekao je to na tiskovnoj konferenciji do koje je došlo nakon što su čelnici Domovinskog pokreta u više navrata najavili novi udar na medijske slobode u zemlji. "Novosti žele ugasiti prvenstveno zato što je antisrpska politika jedan od temeljnih ideoloških pogona njihove stranke", dodao je novinar Novosti Hrvoje Šimičević.

Muzički potpis Novog Sada, varoši koja je, u ono izblijedjelo vrijeme, brojem duša svakako spadala u drugu Jugoslavensku ligu, kao da se iz petnih žila trudio da svoj zadani novum ne iznevjeri. Ne samo muzički. Negdje od sredine šezdesetih godina pa sve do Jogurt-revolucije bio je Újvidék uvijek vibrantan, svjež po pitanju širokog spektra umjetničkih strujanja, koja su u realnom vremenu pratila aktualne kulturne kodove obaju hladnoratovskih blokova. Od filmova Želimira Žilnika i Karpa Godine, preko pionirskih performansa Katalin Ladik, do multimedijalnih književnih prosedea Vujice Rešina Tucića, Otta Tolnaija, Judite Šalgo, Slobodana Tišme, da pobrojimo tek neke. Melodiju i ritam – i šum i šapat i krik – davala je gradu čitava četa jurodivih, slobodnolebdećih no u svom vremenu, ili onom nekom neodredivom ali magičnom ispred posve prisutnih autora, u rasponu od Erna Királyja, preko braće Vranešević do Mitra Subotića-Sube.