Bio je srpanj 1949. godine kada je omanji brod po nesnosnoj vrućini iskrcao svoj „teret“ u uvali otočića na pola puta između kopna i otoka Raba. Bili su to politički zatvorenici, „ibeovci“ čija su masovna uhićenja krenula nekoliko tjedana ranije, nakon što je Josip Broz Tito raskrstio s Josefom Visarionovičem Staljinom, a otočić na kojem su iskrcani dobit će posebno mjesto u našoj povijesti i do danas ostati simbol za najtežu kaznu. Gotovo točno 67 godina kasnije, po također nesnosnoj vrućini, gumenjakom nas iz Lukova, mjesta dvadesetak kilometara južno od Senja, na Goli otok vozi, Darko Bavoljak, predsjednik udruge Goli otok „Ante Zemljar“.

GOLI OTOK U FOTOGRAFIJAMA: Vlast su ovdje preuzele ovce

„Bila su to drugačija vremena“, kroz zvuk glasnog vanbrodskog motora dopiru do nas riječi Bavoljka, koji se propisno zaštitio od jakog sunca, za vrijeme polusatne vožnje do otoka čija sjeverna strana, prema kojoj se vozimo, najbolje ilustrira zašto je ovaj otok dobio baš takvo ime. Naime, na toj se strani Golog otoka, ne vidi niti najmanji žbun. Sve je goli kamen. Puno bolje nije ni na ostalim stranama otoka koji zauzima površinu od 4,7 kvadratnih kilometara. 

Ovaj prizor najbolje objašnjava kako je Goli otok dobio ime (FOTO: Lupiga.Com)

„Danas bi malo utreniraniji ljudi bez većih problema preplivali s Golog na kopno, ili na Rab, ali u to vrijeme iscrpljeni i neuhranjeni ljudi, to nisu mogli. Ljudi bi bježali, ali gdje? I u tome je trik zbog čega je ovaj logor bio toliko siguran“, tumači nam predsjednik udruge, koji, kako kaže, ne zna za uspješan bijeg s otoka, udaljenog tek šest kilometara od kopna i pet kilometara od otoka Raba. Bilo je, dodaje, pokušaja, ali svi bjegunci bili bi ubrzo pronađeni i vraćeni u „tretman“.

„Nije bilo ni razglednica, ni pisama, niti si nekom mogao javiti da te pričeka na magistrali i pobjeći bez traga. Ni magistrala nije postojala. Čekao te surovi Velebit. Nešto bi morao pojesti, trebala bi ti odjeća, a kako to osigurati“, objašnjava Bavoljak navodeći slučajeve u kojima bi mještani prijavili policiji da im je nestala kokoš, što bi policajcima otkrilo da je bjegunac u blizini.

"Neke procjene kažu da ovaj otok godišnje posjeti oko 100.000 turista" - Darko Bavoljak (FOTO: Lupiga.Com)

S Bavoljkom plovimo kako bi nam pokazao da se na tom zloglasnom otoku nešto napokon počelo događati. Naime, Goli otok je kao logor funkcionirao od 1949. do 1956. godine kada su na njega internirani politički zatvorenici, mahom komunisti za koje se sumnjalo da podržavaju Staljina i Informbiro (Informacioni biro komunističkih i radničkih partija iz osam zemalja - Čehoslovačke, Bugarske, Rumunjske, Mađarske, Poljske, Sovjetskog Saveza, Italije i Francuske).

Ne postoje egzaktni podaci, ali, prema podacima spomenute udruge, u tih sedam godina kroz logor je prošlo oko 13.000 osoba, a među njima je bio nemali broj prekaljenih partizana i visokih dužnosnika Komunističke partije Jugoslavije, koji su godinama bili odgajani u bezrezervnoj i slijepoj ljubavi prema Staljinu i SSSR-u, da bi se u trenutku, jednim od najdramatičnijih događaja u socijalističkoj Jugoslaviji, rezolucijom Informbiroa iz lipnja 1948. godine, stvari naglo promijenile.

Danas otokom i zatvorskim kompleksom vladaju ovce (FOTO: Lupiga.Com)

Rezolucija je oštro osudila Komunističku partiju Jugoslavije zbog navodnog „zastranjivanja“, a prihvatit će je uglavnom sve relevantne, ali i one sasvim nebitne svjetske komunističke partije. Kaotičnu situaciju dodatno je začinila opijenost državnog vrha komunističkom ideologijom, koju je do tada utjelovljivao isključivo SSSR. Slijepo vjerujući u internacionalističku, partijsku solidarnost, jugoslavenskim komunistima bilo je neshvatljivo da neko socijalističko društvo može težiti takvom tipu dominacije kakvog je Moskva željela ustanoviti u Jugoslaviji.

Time će započeti burno razdoblje u kojem se Jugoslavija našla u izolaciji i neprestanom strahu da će, osim politički, biti napadnuta i vojno. No, nakon Staljinove smrti i dolaska Nikite Hruščova na čelo SSSR-a ponovno se nazdravlja prijateljstvu dvije države, čime dolazi i do gašenja logora na Golom otoku. Goli tada postaje redovni zatvor, koji više nije rezerviran samo za političke neistomišljenike, već se u njega smještaju mlađi delikventi i „uobičajeni“ kriminalci. Kao takav funkcionira do 1988. godine kada se konačno gasi. Od tada do danas, Goli otok je doslovce prepušten zaboravu, opsežno devastiran i koristi ga se tek u političkim prepucavanjima. 

S obale nas na turobnu povijest ovog otoka podsjećaju prijeteće puškarnice i zapuštena kamena zdanja koja se izgledom potpuno uklapaju u surovu prirodu otoka (FOTO: Lupiga.Com)

„Logor je danas u potpuno ruševnom stanju, a trebao bi dobiti status memorijalnog područja“, zacrtali su si ciljeve u udruzi Goli otok. I nešto se u tom smjeru i kreće. Od 1. lipnja ove godine Goli otok je dobio status preventivne zaštite kulturnog dobra, a u udruzi očekuju da će nakon tri godine tog statusa otok postati zaštićeno kulturno dobro. Za to vrijeme moraju napraviti i opsežnu studiju, dok je u međuvremenu, s namjerom da se pokaže kako se i malim koracima može naprijed, na otok stiglo dvadesetak volontera iz osam europskih zemalja. U uvali Tetina, gdje su iskrcani oni prvi zatvorenici, oni će urediti potpuno zarasli prostor perivoja ispred nekadašnje upravne zgrade. Radi se o radno-edukativnom međunarodnom volonterskom kampu „Pejzaž sjećanja“ kojim se želi poručiti da je žrtve golootočkog kompleksa potrebno pamtiti na dostojanstven način, a materijalne ostatke sačuvati i staviti u svrhu memorijalizacije. Osim u uređenju perivoja volonteri će sudjelovati i u ljetnoj školi „Kultura sjećanja u suvremenoj Europi“, gdje će im o memorijalizacijskim praksama stradanja iz Drugog svjetskog rata te poslijeratnih socijalističkih i komunističkih režima diljem Europe, govoriti renomirani domaći i međunarodni eksperti.

„Simbolička je to poruka, jer ovo mjesto ima ogroman potencijal da postane i mjesto sjećanja i mjesto učenja i mjesto pamćenja žrtava represije“, govori nam Dea Marić iz Documente – Centra za suočavanje s prošlošću koja zajedno s Volonterskim centrom Zagreb i udrugom Goli otok provodi ovaj projekt.

Dea Marić u perivoju koji uređuju (FOTO: Lupiga.Com)

Dok prilazimo uvali Tetina, koja se nalazi na jugozapadnoj strani otoka, s obale nas na turobnu povijest ovog otoka podsjećaju prijeteće puškarnice i zapuštena kamena zdanja koja se izgledom potpuno uklapaju u surovu prirodu otoka. Apsolutno ništa ne upućuje na prizor koji će nas za nekoliko minuta kasnije dočekati u omalenoj luci. Tamo ćemo, naime, dočekati nekoliko turističkih brodova. Veseli i glasni strani turisti uživaju u plavetnilu nepojmljivo čistog mora, a iz konobe, prigodno nazvane „Pržun“ uokolo se širi miris ribe s gradela, dok iz zvučnika nimalo tiho dopire očito nezaboravni hit iz osamdesetih - „Oka tvoja dva“.

Pogledom od Bavoljka tražimo objašnjenje.

„Neke procjene kažu da ovaj otok godišnje posjeti oko 100.000 turista. Prošle godine me u kolovozu ovdje dočekalo stotine turista u moru i tisuće koji hodaju po otoku“, suočava nas s nevjerojatnim podatkom.

„Pa znaju li oni što je ovdje bilo“, pitamo.

„Ne znaju i ne zanima ih“, rezolutno odgovara Bavoljak. Upravo kako bi šokirao turiste koji ljeti brodovima u prolazu pohode Goli otok, on se u luci malo poigrao s poviješću.

Prizor u uvali Tetina koji nikako nismo očekivali (FOTO: Lupiga.Com)

„Tu sam od kamenja improvizirao tri groba i zabio drvene križeve u njih, ne bih li izazvao neku reakciju“, objašnjava predsjednik udruge Goli otok „Ante Zemljar“, koja je ime dobila po književniku i sudioniku Narodnooslobodilačke borbe, Anti Zemljaru, a koji je i sam bio zatočenik Golog otoka i, zanimljivo je, među ostalim nagradama, 1985. godine dobio i nagradu „4. jul“ koji je dodjeljivao savezni odbor SUBNOR-a Jugoslavije za najbolji roman na temu NOB-a.

Bavoljak se za Goli otok počeo zanimati nakon što je saznao kako je njegov punac, ugledni komunist iz begovske obitelji, proveo dvije i pol godine u ovdašnjem logoru. Sprijateljio se i s Alfredom Palom, slikarom i grafičarom, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata preživio torturu fašističkih logora, postao partizan, da bi kasnije u dva navrata kao politički zatvorenik završio na Golom otoku. S njim je čak i dolazio na Goli otok gdje bi spavali u šatorima. Razgovarao je Bavoljak i s logorašima koji su osnovali udrugu. Oni su ga pozvali da se učlani u udrugu, a kasnije i da postane njen predsjednik. Nekoliko logoraša članova udruge je još živo i, kaže, podržavaju ga u ovom projektu. 

Kako bi šokirao turiste koji ljeti brodovima u prolazu pohode Goli otok, Bavoljak se u luci malo poigrao s poviješću (FOTO: Lupiga.Com)

Snimio je i dokumentarni film „Goli otok“ iz 2011. godine, u kojem se pojavljuje i Jovan Kapičić, koji je u vrijeme egzistiranja logora, bio zamjenik ministra unutarnjih poslova i jedan od ključnih ljudi u upravljanju Golim otokom. I u tom filmu i u brojnim intervjuima, Kapičić, negira da su se u logoru događala maltretiranja i ubojstva, priznajući da se tamo našlo i nevinih ljudi, ali da je sam logor u tim političkim okolnostima bio neophodan. A Goli nije bio jedino mjesto gdje se ibeovce slalo na „preodgoj“. Oni su završavali i u Zabeli, Bileći, Staroj Gradiški, pa i na obližnjem otoku Sveti Grgur, gdje su internirane žene. Goli otok samo je najpoznatiji, zbog čega je i postao simbol represije. 

Pozitivan stav prema rezoluciji Informbiroa tretirao se kao kontrarevolucionarno djelo i nacionalna izdaja, a za progon takvih „elemenata“, uz izrazito represivne metode specijalizirala se UDBA. Koliko se olako ljude lišavalo slobode priznao je i sam Aleksandar Ranković, tadašnji šef tajnih i policijskih službi, kada je u lipnju 1951. godine, na četvrtom plenumu CK KPJ, iznio informaciju da je prema podacima tužiteljstva i Ministarstva unutarnjih poslova od svih uhićenih 1949. godine njih čak 47 posto bilo neopravdano lišeno slobode, odnosno nakon saslušanja ili suđenja bivali su puštani na slobodu. Dva mjeseca nakon tog izlaganja Ranković će prvi put posjetiti Goli otok, a nakon njegovog posjeta navodno su se uvjeti u logoru ponešto popravili.

Stotinjak metara od uvale Tetina snimili smo ovaj prizor (FOTO: Lupiga.Com)

„Nisu čuvari i upravnici logora ovdje nikada nikog maltretirali. Maltretirali su logoraši jedni druge, kako bi pokazali da su preodgojeni“, kaže Bavoljak stojeći na mjestu gdje su logoraši u špaliru dočekivali nove robijaše i tukli ih dok bi ovi prolazili kroz špalir. U tom svjetlu zanimljivo je i povijesno svjedočanstvo Koče Popovića, ratnog komandanta Prve proleterske brigade i kasnijeg načelnika Generalštaba JNA te potpredsjednika SFRJ, koji je tvrdio da u to vrijeme nije ni znao za postojanje Golog otoka, o kojem se u široj javnosti počelo govoriti tek osamdesetih godina prošlog stoljeća.

„Ne isključujem pretpostavku da su tu čudovišnu operaciju, na osnovu generalnog ovlašćenja s vrha, po svojoj meri vodili naši policijski organi. Danas kad razmišljam o svemu tome, sa žaljenjem shvatam da ni mi koji nismo u to bili umešani nećemo pred istorijom i potomstvom ostati sasvim nedužni, samim tim što smo bili u vlasti pod kojom su i takva nasilja nad ljudima bila dopuštena“, rekao je jednom prilikom Popović, koji se iz političkog života povukao sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

U luci punoj života, gdje osim konobe, postoji i suvenirnica, parkiran je i Goli express, mali turistički vlakić s nekoliko vagona priključenih na traktor. Turistima se danas, očito, ne gleda tuđa muka, pa smo u Golom expressu sasvim sami. Interesiramo se je li to ovako i inače.

Osim konobe, postoji i suvenirnica, ali za našeg boravka na otoku nismo vidjeli da je itko ušao u nju (FOTO: Lupiga.Com)

„A kako kad“, odgovara nam mladić koji spretno upravlja kompozicijom po kamenjaru Golog otoka. Svako jutro s brodom dolazi s Raba kako bi znatiželjnicima pokazao sustav zloglasnog logora. Na pitanje kako mu je na takvom poslu, samo će slegnuti ramenima.

Dok se vozimo Bavoljak nam pokazuje jasno vidljive etape pri gradnji logorskih i zatvorskih objekata. Kad su prvi zatvorenici stigli na otok nije ih dočekao nikakav krov nad glavom već su sami sebi prema instrukcijama morali napraviti privremeni „dom“. 

Goli express uspješno zaobilazi prepreke u vidu srušenih dijelova objekata, a odvest će vas samo do jednog dijela zatvorskog kompleksa, koji je uistinu ogroman (FOTO: Lupiga.Com)

„Sve što je napravljeno od kamena to je gradnja za vrijeme logora do 1956. godine, a zgrade kasnije podignute više nisu slagane od kamena“, podučava nas predsjednik udruge, upoznajući nas s podatkom kako je oko 300 ljudi umrlo na Golom otoku, uslijed loših životnih uvjeta, gladi, raznih epidemija te fizičkog i psihičkog zlostavljanja.

Sve objekte porazbacane po otoku uistinu je teško prebrojati. Navodno je ovdje istovremeno bilo internirano i po 3.000 duša. Tura počinje prolaskom između desetak radionica, od kojih u neke zbog urušavanja krova nije preporučljivo ulaziti. Na jednoj od njih zloslutno se kočoperi relativno svjež grafit – „Molimo upogoniti opet za hrvatske političare“. Nešto dalje piše i „Svršeno je“, na što je nadopisano „a šta sad?“.

Na jednoj od nekadašnjih radionica zloslutno se kočoperi relativno svjež grafit (FOTO: Lupiga.Com)

Na našu zamolbu Goli express staje iznad Velike žice, najvećeg logorskog kompleksa otvorenog u listopadu 1950. godine. Tražena desetominutna pauza za razgledavanje neočekivano će se pretvoriti u polusatnu, jer ispod nas je cijeli jedan mali grad. Na desetine raznih objekata, košarkaško i malonogometno igralište, stolovi za stolni tenis, kino dvorana … Sve to, naravno, datira iz vremena kada je Goli otok postao „obični“ zatvor. 

Cijelu Veliku žicu dobrano je nagrizao zub vremena. Vlast su tu sada u potpunosti preuzele ovce. U nekim zgradama pod je prekriven i nekoliko centimetara debelim slojem ovčjeg izmeta. U zatvorskom krugu još uvijek su prisutne izbačene metalne konstrukcije robijaških kreveta, na igralištu gdje su zatvorenici nekada kratili dane, kao svjedok povijesti stoje zahrđale konstrukcije koševa i između njih prevrnuta konstrukcija gola.

"A šta sad?" (FOTO: Lupiga.Com)

Posebno je sablasan ulazak u kinu dvoranu. Na mjestu gdje su zatvorenici uživali u filmskim projekcijama, prvi redovi stolica su potpuno skršeni. Strop se opasno urušio, a mjestimice ga više niti nema. Isto je i u nekadašnjoj menzi, gdje su ostali samo metalna ograda i šank, podsjećajući čemu je ta prostorija nekada služila. U jednoj od zgrada zatičemo prepune prostorije madraca na kojima ovce potraže odmor, a kako malo koga od onih sto tisuća turista koji godišnje navrate na otok, zanima ovaj tip „turizma“, najbolje pokazuje paučina koju skidamo gotovo gdje god da uđemo. 

„A ovdje su bile samice“, govori nam naš „vodič“ Bavoljak, pokušavajući otvoriti teška drvena vrata koja iza sebe skrivaju omalenu kamenu prostoriju koja se nagledala nezamislive ljudske patnje. Svjetlost unutra prodire samo kroz mali okrugli prozorčić promjera tridesetak centimetara.

Ono što je ostalo od koša (FOTO: Lupiga.Com)

Bavoljak nam pokazuje i nešto luksuznije prostorije koje su služile za boravak isljednika. Oni su bili raspoređeni prema republikama, a najviše su posla imali isljednici iz Crne Gore, jer je čak 21,5 posto logoraša na Golom otoku bilo iz Crne Gore, što je u velikom nesrazmjeru u odnosu na ukupan broj Crnogoraca među jugoslavenskim narodima (prema popisu stanovništva iz 1948. godine Crnogoraca je u Jugoslaviji bilo tek 2,7 posto). 

Cijeli ovaj sustav pokušao je sažeti poznati francuski filozof Jean Paul Sartre koji je kazao kako je jugoslavenski otpor dugo imao odlike „staljinističkog antistaljinizma“, o čemu, dodaje, dovoljno svjedoče izrazito „staljinističke metode“ borbe protiv domaćih staljinista.

Ulazak u golootočko kino posebno je sablasan (FOTO: Lupiga.Com)

Goli express nastavlja dalje, a Bavoljka pitamo što je cilj ovog njihovog projekta.

„Želimo pokazati da je revitalizacija Golog otoka moguća. Ako 20 Volontera iz Europske unije može uložiti dva tjedna svog vremena i rada, onda bi i naše društvo moglo uložiti nešto. Želimo osmisliti budućnost ovog mjesta u suradnji s lokalnom zajednicom, županijom i Ministarstvom kulture, a to bi trebao biti spoj memoaristike, kulture, umjetnosti i turizma“, odgovara Bavoljak uvjeren u uspjeh ove priče.

Danas je prema katastru jedini vlasnik Golog otoka država, a sudski spor oko nadležnosti već niz godina vode općina Lopar i grad Rab. Mnogi misle kako bi lokalne zajednice zapravo od ovog mjesta najradije napravile veliki turistički resort, izbrisavši svaki trag ostatku logora i zatvora.

Kamenu prostoriju koja se nagledala nezamislive ljudske patnje (FOTO: Lupiga.Com)

S vilama u rukama u perivoju koji se uređuje zatičemo Mariju Lapinsku, Poljakinju koja u Hrvatskoj volontira još od ožujka, a sada je došla dati svoje ruke i Golom otoku.

„Već ranije sam na fakultetu pročitala i čula neke stvari o Golom otoku, a prije tri godine sam posjetila i jednu izložbu koja se bavila tom temom. Sada kada sam došla ovdje vidim da je sve to malo, kako bih rekla, kaotično. Tu je neka suvenirnica, pa konoba… Ne postoji nikakva konkretna politika“, dijeli svoja opažanja s nama. 

"Ne postoji nikakva konkretna politika", opažanje je Marie iz Poljske (FOTO: Lupiga.Com)

Slično razmišlja i Ivan Zidarević, inače savjetnik u prodaji koji je na Goli volontirati došao iz Srbije, jer mu se, kako kaže, jako svidjela ideja.

„Ono što sam prije čuo u ovom mjestu bilo je ili crno ili bijelo, ali nisam došao ovdje da saznam je li uistinu crno ili bijelo, nego da bih dao doprinos ovoj ideji. No, imao sam predstavu da je ovdje kao u filmovima o Gulagu i tog dana kada smo brodom prilazili otoku nikako nisam mogao pojmiti da je to to mjesto“, govori nam Ivan, koji ističe i kako mu nije „simpatično“ što je Goli otok postao turističko mjesto. 

"Nisam došao ovdje da saznam je li crno ili bijelo, nego da bih dao doprinos ovoj ideji" - Ivan (FOTO: Lupiga.Com)

Dea Marić iz Documente objasnit će nam kako je do projekta došlo kada su prepoznali da udruga Goli otok na stvari gleda onako kako to vidi i Documenta, što uključuje poštovanje prema žrtvama s ciljem da se napravi nešto što je po uzusima struke. 

„Sve dosadašnje vlade propustile su priliku učiniti bilo što. Goli može postati sjajno mjesto za odašiljanje poruke sasvim suprotne od poruke koja se slala u vrijeme postojanja ovog logora“, kaže Marić, koja smatra kako turizam i nešto dostojanstveno na jednom mjestu nisu međusobno isključivi.

Kako ovaj tip „turizma“ ne zanima na otoku prisutne turiste najbolje pokazuje paučina koju skidamo gotovo gdje god da uđemo (FOTO: Lupiga.Com)

U rijetkom hladu na ovom otoku pri zasluženoj pauzi nailazimo i na jednu volonterku koja ima i određene obiteljske veze s ovim mjestom. Francuskinja Beatrice Vujanović studira međunarodne odnose u Parizu, a djed njenog supruga, inače rođenog Beograđanina, bio je kao politički zatvorenik interniran na Goli otok i preminuo je svega šest mjeseci nakon što je oslobođen.

„Znala sam da je ovdje postojao logor, ali ne i za torturu koja je tu provođena. Te sam stvari otkrila tek kad sam došla. Užasno mi je bilo ispočetka i trebalo mi je vremena da se naviknem. Priroda je prekrasna, more rijetko plavo i zbog toga je sve to zapravo još groznije“, objašnjava nam mlada Francuskinja.

"Užasno mi je bilo ispočetka i trebalo mi je vremena da se naviknem" - Beatrice Vujanović (FOTO: Lupiga.Com)

„Nekako me podsjetilo na Auschwitz“, kaže Beatrice vraćajući se poslu. Ona je za ovo mjesto učinila što je mogla. Sada su na redu neki drugi.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com