"Petrokemija je upravo zbog zraka i te mikroklime, odnosno proširenih bolesti pluća, 'zagrizla' za Mali Lošinj. Mi smo kemijska industrija", podsjeća sindikalac kutinskog industrijskog diva. On od 2011. godine, kada je njihovo odmaralište zatvoreno, nije bio na moru, kao ni dio kolega iz firme. U toku je neobična borba s birokracijom, zahvaljujući kojoj je odmaralište zatvoreno unatoč materijalnim preduvjetima da se registrira kao kamp s dvije zvjezdice. Ovo su priče građana Kutine koji se trude svojim kolegama i sugrađanima vratiti omiljenu uvalu na Jadranu, skromnu kutinsku turističku "meku" gdje ljetuju zadnjih pedesetak godina.

Odmaralište "Čikat" na Malom Lošinju u vlasništvu Petrokemije iz Kutine brisano je po sili Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti 28. prosinca 2011. godine. Od tada taj rajski dio Zlatne uvale tik uz more više nema svoje uobičajene goste, koji su zbog desetljećâ upornih dolazaka na Lošinj već postali ljetni stanovnici. Zbog priljeva odmorištaraca s kontinenta ovaj se dio kvarnerskog otočića nazivao i "Kutina u malom". Borba za to odmaralište još uvijek traje, a kako ona izgleda i zašto se vodi, objasnili su nam: 

Željko Klaus, član nadzornog odbora Petrokemije iz redova radnika; 

Davor Rakić i Stjepan Šalković, radnici Petrokemije;

Nikola Šuto, zadnji upravitelj odmarališta; 

Nenad Zečević, član uprave tvrtke te 

Damir Petravić, dogradonačelnik Kutine. 

BRISANJE SVJETLIJE MRAČNE PROŠLOSTI Gdje je nestalo sedam Dubrovnikâ?

Dan/i odmora u kampu

Svakodnevica u ovom "low-tech" odmaralištu naoko nije ništa posebno pa se za zabavu pobrinu radnici sami. Ponekad je nedostatak zbivanja upravo "taj događaj" kojemu se vesele. 

Željko Klaus

Ustajanje je oko pola osam - osam. Izbauljaš iz kućice (u gaćama), kava i cigare. Obaviš higijenu, lijevo desno, u zajedničkom kupatilu, prošećeš uz more do Jadrankine samoposluge, kupiš kruh, mlijeko, paštetu, sve novine, vratiš se nazad i do jedan sat - te kućice su u borovoj šumi - ne izlaziš nigdje. Na Lošinju nema televizora, osim u birtiji. Po deset dana ne odem do grada. Samo te tu i tamo susjed zove na rakiju - odeš, popiješ, popričaš i vratiš se nazad. U 13 sati je ručak, nakon toga se vratiš i odspavaš. Cijeli je kamp opasan kamenim zidom širokim metar - metar i pol. Staviš ležaljku i gledaš na Susak. 

Stjepan Šalković

Ukratko, boli te klinac za sve. 

Zrak i more za koje se bore radnici Petrokemije te gradska uprava (FOTO: Privatni album)

Davor Rakić

Ljudi si i sami kuhaju ondje. Onda sjedneš van u kupaćem, susjed ti dođe na kavu, rakiju...

Stjepan Šalković

Tu su se smjenjivale generacije, djeca dolaze sa svojom djecom. A sve je ostalo isto i ništa se nije promijenilo. Svi su se navikli, čak i škanjci. 

Željko Klaus

Pita me jednom predsjednik udruge branitelja u Petrokemiji: Klaus, jebote, jel' tebi nešto ujutro nabija po kućici? Tek sam mu zadnji dan rekao o čemu se radi: Gle, majmune, ja idem ujutro pišat' oko 5 sati i bacim ti komad kruha na kućicu. I ova dvojica (škanjci, op.a.) dođu i tap, tap, tap... Moj prijatelj Mića kaže da se svaki put s Lošinja vrati sa sedam-osam novih majica. Kad mu zafali, on si "ubere" sa štrika. Jednom sam bubnio da "4 asa" nastupaju u Lošinju. "Iščistio" se cijeli kamp! Nije bilo žive duše. Nazove me kolega i pita gdje su "4 asa", a ja ih pitam: "Koja '4 asa'?" Šuto je deset godina radio kao kuhar. Kad bi se zapili do ujutro, mogli su dogovoriti da se juha podijeli među sobom jer se njima tresu ruke. Jole je sada kuhar i čuva kamp preko zime. 

Davor Rakić

Najjača mi je ona priča da uvijek ostavi otključanu jednu ili dvije kućice, tako da kad dođe neki par da se voli da ne razvale katanac. Nemaš šta uzet, a brava na kućici košta 50 eura. 

INTERVJU O NEKIM DRUGIM VREMENIMA Znate li da su nekoć naše radnike tjerali da se odmaraju na Jadranu?

Rad u odmaralištu

Ipak, nije da se u odmaralištu baš nikad ništa ne radi. 

Davor Rakić

Radnici su u proljeće znali doći podrezivati drveće i čistiti prije sezone. 

Nenad Zečević

Mi smo još kao djeca znali tjednima biti ondje u radničkoj akciji. I bilo nam je super jer smo bili na moru, a imali smo društveno koristan rad.

Željko Klaus

Radnici Petrokemije su neko vrijeme u Jugoslaviji dobivali uvjet da izbetoniraju terase ispred kamp kućice, a zauzvrat su dobivali po deset dana odmora ondje. Radnici su onamo odlazili na medicinsku rehabilitaciju. Petrokemija je upravo zbog zraka i te mikroklime, odnosno proširenih bolesti pluća, "zagrizla" za Lošinj. Mi smo kemijska industrija. 

Medicinski programiran odmor

Petrokemiji je baš ova rajska uvala pripala zbog liječenja oboljenja radnika tipičnih za tešku kemijsku industriju.

Nenad Zečević 

Marija Terezija je izgradila ploče za šetališta, proglasila ga je lječilištem jer su doktori dokazali da su klima, strujanje vjetrova i raslinje izuzetno povoljni za astmatičare i druge plućne bolesnike - a to je ono što nama kao kemijskoj industriji treba. Na Lošinj sam vodio svoju kćer, koja ima problema s dišnim putevima i definitivno joj je bilo bolje nakon toga. U kampu se odmarao i Ivan Desić trener nekih od najboljih paraolimpijaca, juniorski rekorder u trčanju. Dovodio je po dvadeset i petero djece i propisao im ustajanje ujutro u sedam.

Kava u kampu (FOTO: Privatni album)

I to je opet priča za sebe: imate tog "blesavog" Desića, on tamo "maltretira" djecu; s druge strane imate ovakve majstore koji samo sjede na zidiću i maltretiraju druge ljude; s treće imate ekipu luđaka koji pecaju ribe... Svaka budala ima svoje veselje.

Željko Klaus

Izvrsno je mjesto za one koji žele trčati, voziti bicikle, planinariti ... Prekrasno je. Medicinski dio, nažalost, ne postoji već godinama. Za vrijeme (direktora Josipa, op.a.) Jagušta smo dogovarali ponovno uvesti medicinsku rehabilitaciju. Ljudi, to nije glupost. Da vi vidite gdje ti ljudi zarađuju 5.000 kuna... To je prestrašno. Petrokemija je samo zbog toga i jedino zbog toga ušla u priču s odmaralištem. Imali ste 21 dan na Lošinju. S vama bi išla stručna osoba za rekreaciju. Najprije bi išli na pregled, a medicina rada je odlučivala tko ima prednost. U vrijeme komunizma imao si tri tjedna vježbi, trčanja, hodanje... Pod stručnim nadzorom. Išle su osobe koje su zadužene za zaštitu na radu. Nekoć je u Petrokemiji postojala i ambulanta, ali nisu liječnici išli na Lošinj. To nije bilo zezanje. Ti radnici bi davali samo sedam dana godišnjeg, a ovih 14 davala je firma. I tamo su zaista išli ljudi koje je struka odredila da treba i koji su radili u užasnim uvjetima. Za pluća su najgori pogoni za proizvodnju NPK1 i NPK2 gnojiva. Uvjeti nisu loši, ali tamo si - velika je prašina i to je kemija.

Jedno od radnih gostovanja u kampu (FOTO: Privatni album)

Osim zdravstvenog programa, radničko vijeće bi na kraju sezone organiziralo seminar. Bili su nam ekonomisti Ljubo Jurčić i Marija Zuber, pokojna Dušanka Marinković Drača, Marija Zavalić, ravnateljica Hrvatskog zavoda za zaštitu zdravlja... Po Zakonu o radu, poslodavac mora platiti obrazovanje i radničko vijeće bi na kraju sezone otišlo onamo i ZAISTA održalo seminar. 

RADNICI I GODIŠNJI ODMOR (1969.) Vraćamo vas 45 godina unatrag, kad su građena radnička odmarališta

Davor Rakić

Svi će vam u Kutini reći da Petrokemija nije štetna. I nije, kakva je bila prije 30 godina, jer se puno investiralo u tu priču. Ali to je i dalje prljava industrija i koristi takve kemijske tvari da moraju nagrizati, nekoga manje, nekoga više. Zato smo potencirali priču sa Lošinjem i tražili smo obnovu medicinske rehabilitacije, jer netko mora raditi u to prljavoj industriji, ali da preveniramo što se može. Sindikat po pitanju profesionalnih oboljenja, pogotovo u provinciji, ne može ništa, jer o listi tih oboljenja odlučuje Hrvatski sabor. Na nacionalnoj razini se pokušavalo, ali to je uredno padalo, kao i priča sa beneficiranim radnim stažem. Ta radna mjesta se stalno sužavaju. Mi smo ih imali hrpu, a sada imamo tri-četiri. Zato imamo rijetke slučajeve da su ljudi uspjeli dokazati da su oboljeli zbog rada u Petrokemiji. Da stvar bude zanimljiva, jedan je radnik to uspio, ali ne da je stradao od svih tih kemikalija, već zbog buke. Zakonski okviri su takvi da ti to ne možeš nikako dokazati, a buka je pošla za rukom čovjeku čija sestra je liječnica medicine rada i ona ga je navodila i kada treba vaditi nalaze. 

Komfor

Odmaralište na Lošinju nije osobito luksuzno, za razliku od nekih drugih sagrađenih za vrijeme Jugoslavije, od kojih su neka u vlasništvu INA-e kojoj je pripadala Petrokemija. INA je, podsjetimo, formirala poduzeće Hostin koje upravlja njihovim odmarališnim objektima, danas komercijalnim.  

Nenad Zečević

Ja sam '75. godište, a od 1977. sam išao u Lošinj. Prije Petrokemije to je bio samo čvrsti objekt i šatori. Ja i stari bi se ukrcali sa šatorom u autobus i išli bi na Lošinj. Moja supruga u Bibinju ima kuću od bake, ali svake godine smo išli na Lošinj. Išli bi trajektom do tamo. I ona se zaljubila u Lošinj, iako vi tamo nemate što vidjeti. Najobičnija smrdljiva kamp kućica, smrdljivi WC, ali ta uvala, klima, povjetarac... Otac mi je govorio da nema ljepše uvale od Zlatne. 

Stjepan Šalković

Svako je imao "svoju" kamp kućicu, zapravo svi su gađali da dobiju baš onu koju su imali lani.

Željko Klaus

Od 1983. godine nisam samo dvije godine bio u istoj kućici, iako te kućice ti danas ne smiješ dirat jer će se raspast. Imaju 30 godina, ali rade. Tamo stoji čvrsti objekt sa 12 soba, a na svakom katu je zajedničko kupatilo, zajednički WC i zajednički tuševi.  Nisam bio na moru od kad su nam ukinuli dozvolu mada je to samo jedno te isto dvorište opasano zidom. Prednost je kad imate malu djecu. Prolaziš kroz kamp Čikat, ali si odvojen od njega. I ti pustiš djecu i svi paze na tu djecu viču si: "Alo, Marko, jebote, gle tu ti je mali otiš'o!"

Dječje igralište u sklopu odmarališta (FOTO: Privatni album)

Naš direktor proizvodnje je redovito išao u taj kamp, žena mu je diplomirana inženjerka, dakle, ljudi koji su i mogli negdje drugdje išli su tamo! Ne želim kukati, ali recimo samo ovo: ja si mogu priuštiti i proći i jeftinije kad bih otišao kod svojih prijatelja i kumova koji imaju svoje objekte. Mogu badava, ali od 2011. godine nisam bio na moru. I što je najvažnije - i moja žena je isto na to navikla! Mi smo otišli u Starigrad Pakenicu i za dva dana se vratili kući, mada su uvjeti kod mog kuma u apartmanu daleko bolji. Nemam volje.

Lova

Ljetovanje na Lošinju mogli su si priuštiti i oni najslabijeg imovinskog stanja u tvrtki, međutim, ni to nije bilo besplatno. Odmaralište nije profitiralo na račun radnika, ali nije niti poslovalo s gubicima.

Stjepan Šalković

Ja sam prvi put išao na Lošinj kao dijete iz Doma za nezbrinutu djecu. Išlo nas je 80-ak, pun autobus djece. U kampu su tada bile još one kocke za spavanje, ne madraci. Tresli smo ih prije spavanja, izbacivali škorpione, a znali smo spavati i u šatorima. I znali smo po tjedan dana dulje ostajati, jer ne bismo išli nigdje, nego bismo zatvarali šator i mazali - kantica pekmeza ili masti i mažeš. Mažemo, ali mi smo tu i mi smo na moru! 

Željko Klaus

Nije baš svima bilo dobro u socijalizmu. Moj otac je radio, ali s nas troje djece ne bi nikada vidio more da nije bilo Petrokemije. To jest vrlo skromno i uvjeti nisu luksuzni, ali ipak nije badava, zato me smeta kad mi novinari prigovaraju da mi tamo džaba ljetujemo, jer lako je nama, mi smo državna firma. Reći ću vam primjer svoje žene i sebe. Jedna kamp prikolica u sezoni, koja je stara u prosjeku 30 godina i u užasnom je stanju, košta za deset dana - 2.100 kuna, odnosno 210 kuna iliti 30-ak eura dnevno za koje možeš iznajmiti i nekakav apartmančić u Crikvenici možda i dva metra dalje od mora. Prednost je što smo taj iznos mogli plaćati u obrocima i zato mnogi ne idu na more od tada. Osim što su plaćali na rate, mogli su, pogotovo veće obitelji, ponijeti od kuće krumpira i ostale hrane pa kuhati... Za njih sada ne postoji zamjena za Lošinj, iako bar 300 do 400 ljudi iz Petrokemije na moru ima nešto. Ni klopa u kampu nije badava. Za 80 kuna moja žena i ja svaki dan ne jedemo ni škarpine ni boga ni vraga već maltene gablece koji se služe u Petrokemiji, malo pojačane. Ništa nam nije poklonjeno. 

Kapacitet

Kapaciteti su dvostruko premašivali prosječan broj kreveta tipičan za radničko odmaralište 80-ih godina, međutim, interesa nikada nije manjkalo. 

Željko Klaus

Odmaralište je u sezoni ostvarivalo 10 do 11 tisuća noćenja i to je isto toliko eura za boravišne takse, što je dobit za Lošinj. Druga stvar - ljudi su tamo plaćali komunalne, vodne doprinose, smeće, sve. Hrana se kupovala u Lošinju. Gubimo svi. Nitko od toga ništa nema. 

Kućice jesu oronule, ali svejedno svi gađaju baš onu "svoju" (FOTO: Privatni album)

Nikola Šuto

Kapacitet je 39 kućica i osam soba u funkciji. Dakle, oko dvjesto ljudi u danu; osam turnusa po deset dana, dakle, sve skupa tri mjeseca. Interes je uvijek postojao. Počelo bi 21. 6. i uvijek je bilo puno i van sezone i u sezoni, čak smo i odbijali ljude jer ih nismo mogli primiti. Imali smo i penzionere. Najviše ljudi je dolazilo iz Petrokemije, ali bilo je i ljudi iz rafinerije u Sisku, iz Zagreba iz DIOKI-ja... No, većinom je to bila "mala Kutina".

Razlozi ukidanja

Nesređeni vlasnički odnosi u kombinaciji s izmjenama zakonodavstva koje regulira turizam, doveli su do gubitničkog rezultata za sve. U međuvremenu je Hostin na neobičan način uspio ubrati čak i najamninu za odmaralište.

Željko Klaus

Prije 50-60 godina, dok su još postojali kotari, taj komad zemlje na Lošinju je prešao kotaru Kutina. Društvo "Naša djeca" i đački dom neko vrijeme su upravljali njime, prije nego što je ono pripalo INA Petrokemiji. I tada je vlasništvo bilo šaroliko kao i danas: općina Kutina, Ludina, Popovača, Hrvatske šume, država, grad Lošinj... To je tako funkcioniralo i u vrijeme rata, a 1997. godine Petrokemiju izbacuju iz INA-e. INA zadržava samački hotel u Kutini, odmaralište u Malom Lošinju koje ulazi u sastav Hostina i gotovo tisuću stanova koje je Petrokemija gradila, a dobivali su ih i radnici, ne samo direktori. Mi zatim nemamo pristup odmaralištu do prijelaza s 1999. na 2000. godinu, kada se u Hostinu događaju neki problemi. U prvom mandatu Josipa Jagušta mi dobivamo ponovno na upravljanje to odmaralište za koji uredno Hostinu plaćamo najam svih 12 mjeseci u godini, iako su u odmaralište dolazili i ljudi iz INA-e i Grada. Upravljali smo njime do 2011. godine i odmaralište ne zarađuje lovu, ali pokriva sve troškove, što je i bio cilj. Petrokemija je svake godine obnavljala i ulagala u kontejnere za WC, za vodu. Petrokemijini radnici su išli dolje: kuhari, čistačice, konobari. Ukupno šest, sedam ljudi u sezoni i njima je to vrijeme preraspoređeno - toliko su kraće radili na redovnim poslovima u Petrokemiji, iako često to nisu stigli iskoristiti. A onda, 2011. godine radnička odmarališta više ne postoje i mi ne dobivamo više uporabnu dozvolu.

Nikola Šuto

Tragedija je što od 2011. godine to odmaralište zjapi prazno. Kad nismo dobili uporabnu dozvolu, nismo mogli raditi. Što se kategorizacije tiče, imali smo sve uvjete za kamp s dvije zvjezdice, ali se nismo uspjeli registrirati. Išli smo u odmaralište i s ljudima iz Ministarstva turizma, koje nam je naložio da imamo samo sanitarije i tuševe za invalide, a sve drugo imamo. I to ćemo napraviti. Treba još jedan papir s Malog Lošinja doći, da bi radili na privremenu dozvolu od tri godine kao odmaralište otvorenog tipa.

Borba za ponovno otvaranje

Ove se godine u otvaranje odmarališta uključio Grad Kutina. Dogradonačelnik se obvezao da će isposlovati sve dozvole i pri kraju je s tim. Grad  je preuzeo rješavanje papirologije, jer je najveći vlasnik, a odmaralište bi dao ponovno na upravljanje Petrokemiji. 

To vam je strahovita borba sa birokracijom. Riješimo jednu prepreku pojave se dvije nove. U šestom mjesecu sam bio čvrsto uvjeren da ćemo dobiti suglasnost Republike Hrvatske i Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) za pokretanje kampa, budući da je to jedini uvjet koji nedostaje, ali se to još nije dogodilo. Naime, nakon što smo zadovoljili tehničke materijalne uvjete propisane od Ministarstva turizma, dobili smo uporabnu dozvolu. Problem se pojavio zbog mješovitog vlasništva, koje se dokazuje samo dokumentom iz 1956. godine. Svi vlasnici se, naime, moraju složiti oko otvaranja kampa. Dio koji je pripadao Malom Lošinju, a koji je lokalna samouprava 2009. godine u izvansudskoj nagodbi pripisala Republici Hrvatskoj, sada je jedini nerazriješen. Tu se pojavilo više problema jer se više institucija proglasilo nenadležnim za davanje suglasnosti. Kako je na spornoj čestici upisana šuma, obratili smo se Hrvatskim šumama, ali su se one proglasile nenadležnim. Isto je napravila i Agencija za poljoprivredno zemljište i DUUDI.

Za zabavu se pobrinu sami (FOTO: Privatni album)

U konačnici smo se obratili Državnom odvjetništvu, koje je poručilo da Ministarstvo turizma i DUUDI mogu izdati suglasnost za česticu. Iz DUUDI-ja su zasad pisali prema Ministarstvu turizma, ali otad ne znamo što se dogodilo s tim dokumentom pa još uvijek čekamo suglasnost RH. Nažalost, ljeto je na izmaku, a nama ostaje nada da ćemo do kraja godine riješiti papirologiju, kako bi do 21. ožujka 2015. godine mogli pozvati ljude da se upišu na listu za ljetovanje. Ljudi su jako emotivno vezani za Lošinj i nadam se da ćemo ishoditi dozvole bar za tri naredne godine. Paralelno s ovim postupkom, Hostin se želi upisati na nekretnine u kampu, što je paradoks. Petrokemija im je godinama plaćala najam kampa, bez da je Hostin bio vlasnik. Pozivaju se na Zakon o INA-i i akt osnivanja Hostina, međutim, te čestice uopće nisu uvrštene među nekretnine Hostina, samo su kamp kućice njihove. 

Kako se radi o vrijednom zemljištu, čini mi se da je cilj rasturiti odmaralište i uzeti vlasništvo sebi, da se naprosto radi o poslovnom interesu jedinice lokalne samouprave ili nekog pojedinca, odnosno kapitala. Sad nam je i moguća opasnost da će se pojaviti novi privatni vlasnik Petrokemije i da će, nakon svega, odlučiti da mu odmaralište ne treba.

Potencijalni kupci

Gledajući što se događa/lo s radnicima i njihovim odmaralištima diljem zemlje, u Petrokemiji nisu uvjereni da će odmaralište ostati njima na korištenje dulje vrijeme. 

Željko Klaus

Priča se da će to kupiti nekakav bogati Rus, ali problem je to kupiti zbog tih sedam-osam vlasnika koji bi se morali dogovoriti. Iako odmaralište nije komforno i spektakularno, to je Zlatna uvala koja je najljepše mjesto na Lošinju.

INA-in Hostin želi da čvrsti objekti pripadnu njima (FOTO: Privatni album)

Nikola Šuto

Većinom su sve kupili Rusi, grade aerodrom i uređuju pristaništa za jahte, tako da smo im trn u oku. Mi prolazimo kroz njihov ogromni kamp Čikat da bi došli do našeg. Zainteresiranih za kupnju je bilo puno, ima ih i sad. 

Nenad Zečević

Šteta je te lokacije, jer netko će je uzeti i zaraditi masne novce. Malo dalje su na obali Austrijanci zagospodarili i napravili kontejnere kućice i iznajmljuju ih za sto eura po danu, a logistički gledano, tamo su dovedene samo struja i voda.