NAMUKI SE POZNAJU JUNACI: Tvornice iz Kine sele u Hrvatsku
Ministar rada Mirando Mrsić osjeća kako mu znoj probija košulju pod pazuhom. Nervozno okreće glavu prema satu na zidu njegova ureda, a onda brzo vraća pogled u monitor računala. Ni današnje vijesti nisu dobre: nezaposlenost raste, a njegova stranka stoji sve gore u anketama, čak im se i HDSSBCDEFG približava. Onda opet gleda u sat dok se lokva pod pazuhom povećava brzinom nezaposlenosti u Hrvatskoj.
(FOTO: Novilist.hr)
- Gospodine Mrsić – uđe tajnica u ured – Gospodin Suzuki Namuki je stigao, hoćete da ga pozovem?
- Naravno – odgovori ministar, ustane se od radnog stola, namjesti kravatu i pokuša se smiriti zbog uglednog gosta.
Kroz glavu mu proleti kako je ovaj sastanak s predsjednikom Uprave Honda prekretnica u njegovu, ali i u mandatu svoje stranke. Ako ni Suzuki Namuki ne bude htio investirati u Hrvatsku, onda su i on i njegovi koalicijski pajdaši na muki, ali sa pravilnom upotrebom sibilarizacije. U to uđe ozbiljni šef automobilske tvrtke zajedno s prevoditeljem. Ajde Mrsiću dokaži se sad, nemoj samo da bude sayonara na rastanku, mislio je pružajući ruku za upoznavanje.
- Puno vam hvala što ste me primili – reče Suzuki preko prevoditelja.
- Ma ja vama moram biti zahvalan što ste potegnuli tako dalek put, neki naši zastupnici ne mogu potegnuti ni iz Splita do Zagreba, a vama nije bilo teško od Tokija.
- Iz Kine, ne iz Tokia – reče Suzuki i nasmije se, a Mrsić se zbuni. Zašto je mislio da je Honda iz Japana?
- Vidite, gospodine Mrsić – prijeđe na stvar predsjednik uprave – Nama je potpuno svejedno gdje bismo poslovali. Je li to Kina ili Hrvatska.
Onda se prisjeti da mu je djed izgubio ruku u Kini, samo nije siguran o kojem je ratu bilo riječ.
- Što se mene osobno tiče, ja bih čak i volio da ne poslujemo u Kini – doda i nakratko se sjeti djedovih priča - Ali biznis je biznis, nema tu mjesta emocijama, razumijete?
- Naravno – odgovori Mrsić koji je u glavi još uvijek smještao Hondu na kartu svijeta.
- Vidite – nastavi Suzuki sad već vidljivo opušten – Te vaše mjere o zapošljavanju osoba za 1.600 kuna, to je malo više od 200 eura, jel da, natjerale su nas na zaključak da je to zaista sjajna stvar.
- Pa naravno da jest – opusti se sad na riječi pohvale i Mrsić, a ona lokva pod pazuhom ostane bez goriva – samo ja to stalno tupim mojim Hrvatima, a oni me izruguju preko medija.
- Nije bitno što oni ne razumiju, važno je da mi razumijemo. Neke genijalne zamisli jednostavno ostanu neshvaćene. Pa nije li onaj vaš sunarodnjak Nikola Tesla cijeli život siso vesla zbog nerazumijevanja?
- Jest – potvrdi Mrsić teško ga prateći.
- Oni Kinezi su nezahvalan narod – reče Suzuki i opet se sjedi djeda – Cijeli svijet im je doveo tvornice, cijela industrija se tamo nalazi, a njima se sad omilio životni standard. Ne možeš ih više plaćati dolar mjesečno. Još malo pa će i sindikate početi osnivati, a onda će se uvjeti za poslovanje skroz pogoršati.
- Da, tako je – potvrdi Mrsić i sjeti se Vilima Ribića koji ga stalno smeta poput komarca u vreloj, ljetnoj noći.
- Prihodi su nam počeli padati, jer su im plaće skočile, a radni tjedan se smanjio. Teško je na taj način svaki dan dizati dionice za desetak posto. Jednostavno, svi smo mi tamo na muci – zaključi Namuki.
- Da, tako je – potvrdi Mrsić.
- I onda dođe do nas sjajna vijest. Da je Hrvatska uvela nekakve poticaje za zapošljavanje mladih po 1.600 kuna. Ja se malo raspitivao i vidio da to u praksi sjajno funkcionira. Evo, za ovu ste godinu povećali izdvajanja iz proračuna za volontiranje, pardon, rad mladih. Onda sam surfao po Hrvatskom zavodu za zapošljavanje i vidio da je 99 posto oglasa koji se tamo nude za posao, upravo prema tom modelu. Zbrojio ja dva i dva i rek'o, pa što mi ne bismo preselili našu proizvodnju iz Kine u Hrvatsku? Tih 200 eura plaće, Kinezi su skoro dostigli i prestigli, pa jednostavno treba misliti u budućnost, slažete li se?
- Da, naravno – potvrdi Mrsić.
- Stoga, ako ćete nam pomoći oko birokracije, mi već sutra selimo Hondu u Hrvatsku. Bit će to prvi proizvod nakon dugo vremena koji neće imati oznaka Made in China. U prvom bi valu zaposlili oko tisuću radnika, ali to je tek početak.
- Ajme super, super – razveseli se ministar rada.
- Stanite, ne veselite se unaprijed – opet se Suzuki uozbilji – Bojimo se da ta mjera ima i neke mane. Prvo vrijeme. Trebalo bi povećati opseg trajanja tih poticaja da ljudi mogu raditi po tim uvjetima cijeli život, a ne samo dvije godine.
- Ali to država plaća, ne možemo im mi plaćati cijeli život.
- Pa ni ne tražimo to od vas, mi ćemo im plaćati tih 200 eura, nije problem, haha – nasmije se Suzuki i udari gimme me five s prevoditeljem.
- Onda dobro, ubio bi me Linić da na to pristanem.
- Ali to nije sve – opet se uozbilji Suzuki – Vi sami dajete neke loše izjave u svezi ovih mjera. Kao na primjer: „Širit ćemo mjeru volontiranja, ali nitko neće u roblje“. To ste rekli u jednom intervjuu, je li tako?
- Tako je.
- Znate, opasno je baratati s tom imenicom roblje. Ljudi to ne vole i ne treba ih s tim plašiti. Jer ako im se bude previše govorilo da ova mjera spušta cijenu rada i da oni postaju roblje, pobunit će se kao u Kini, i tražit će veće plaće, bolji standard, na kraju čak i jake sindikate. I gdje smo onda?
- U Hrvatskoj – usklikne Mrsić.
- Ne, onda smo opet u Kini. I što smo dobili? Ništa, eto to smo dobili. Hrvatska ne smije biti Kina, razumijete gospodine Mrsiću? Zato moraju ostati ove vaše mjere dugoročno, mogli biste ih možda i u Ustav ugraditi.
- Pa jasno – potvrdi Mrsić – Ja sam i uveo te mjere da Hrvatska ne postane Kina.
- E pa onda smo se sve lijepo dogovorili. Zamislite to postignuće: kraj broja šasije na Hondi CR-V piše Made in Croatia.
- Sjajno – reče Mrsić i pruži ruku investitoru.
Gledao ga je kako zatvara vrata njegova ureda, osjetio je da pod pazuhom nema kapi znoja, kako je opušten i lagan, a dan je tako teško počeo.
Namuki se poznaju junaci, moj Mirando – reče si u ogledalo i dohvati malu Mirindu da ugasi žeđ. Smijao se natpisu Made in China na grliću Mirindice.
Lupiga.Com
