„Ubit će vas. Ili mina ili će vas propucati ako zapnete na žici. Prije su pucali pod noge, sada pucaju u glavu. Šverceri isto ginu, ne znaš više s kim imaš posla. U Antepu i Urfi sve je ISIS, dalje zid. Zaboravite preko Turske.“ 

„U Damasku vas prodaju za sitno. Otimaju na ulicama, sve sami ološ, nije kao prije godinu dana. Nit' vam ti papiri nešto znače van gradova. S vojskom je drugačije, ali šta nekog nepismenog šijita na check-pointu briga za vaše bečke dokumente? Zaboravite preko Damaska.“ 

„Puškara se na Sindžaru, stopirali su dozvole za novinare. Južno su Iranci i paravojske, sjeverno se Kurdi ubijaju međusobno. Previše riskiramo, žao mi da trošite i dolazite bezveze. Možda uskoro, ali sada... Zaboravite preko Sindžara.“ 

Ne jednu zagrebačku noć ispratio sam u sličnoj dilemi - što to nama treba?(FOTO: Lupiga.Com)

Upozorenja su to upućenih i strah onih koji znaju crne zastave i narančaste uniforme. Kud ste zapeli? Zašto vam se gine? Taj vaš kurdski dokumentarac, je li trebate baš u Siriju? Zar niste snimili već dovoljno toga u drugim zemljama? 

Ne jednu zagrebačku noć ispratio sam u sličnoj dilemi - što to nama treba? 

* * *

Topimo se kao čvarci na usijanom limu tegljača nasukanog na iračkoj obali. Hlad pod tendom zauzeli starci. Nestrpljivo promatramo pristanište Semalku i visoki sirijski plato na suprotnoj strani Tigrisa. Četiri godine uzaludno čekamo ulazak u Rožavu, što sad znači tih pet minuta?

„Osmijeh momci!“ - Mahmud okida zajednički selfie i maše nam za rastanak. Motor nas povlači u bljuzgavi plićak. Napokon napuštamo Irak. Neugledni debeljko iz Kobanea vrijedi svakog dolara koji je ugurao u tijesni džep. Na kraju je jedino on, od svih prekaljenih kontakata, znao nazvati pravi broj i srediti nam dozvolu. Prijelaz napola legalan, između Bašura i Rožave, dvaju Kurdistana, dvije nepriznate paradržave, izrasle na nedoklanim truplima Iraka i Sirije. Zloglasna ostavština sporazuma Sykes-Picot o podjeli kolonijalnih interesa ovdje teče nizvodno i jaruži šljunak koji bageri za niskog vodostaja krcaju u šlepere i odvoze na gradilišta. 

Mahmud okida zajednički selfie i napuštamo Irak (FOTO: Lupiga.Com)

„Rožava je djevičanska zemlja neotkrivenih priča!“, prisjećam se Mahmudove izjave, neočekivano poetične za jednog kurdskog Delboya. Mnogo je kategoričkih tvrdnji kada je Rožava u pitanju. Za jedne je to zvijezda petokraka koja sja u tunelu usred mraka pregažene, pokopane svjetske ljevice. Antidržavni modernistički eksperiment čiju službenu ideologiju čine feminizam, ekologija, antikapitalizam i direktna demokracija. Za druge to je Sjeverna Koreja u sjevernoj Siriji, represivna diktatura bez političkih sloboda i nade. Trećima je ona pijun američkog imperijalizma, četvrtima bastion regionalnog terorizma. 

Mahmudova izjava na kraju mi je ipak najdraža. Zna on što novinari žele čuti. Izbjeglica iz te i takve Rožave o sebi kaže: nekoć marksist, sada trijezan. Poštuje Radničku partiju Kurdistana (PKK), ali ih ne voli. Možda ne može drugačije? U Bašuru, iračkom Kurdistanu, rezidencijalna dozvola je porculanska, krhka tvar, a tamo nisu skloni Radničkoj partiji Kurdistana i njenim regionalnim inkarnacijama, poput one u Rožavi.

„U dobrim ste rukama, Džuan i Fahid su sjajni momci“, hrabrio nas je pred ukrcaj. 

„Samo zaboravite da ćete lutati gdje hoćete. Oni su partijski ljudi. PKK drži Rožavu u čeličnom stisku. Direktna demokracija postoji do jedne granice. Komesari koje zovu Kadros imaju stvarnu moć“, objašnjava nam. 

U Bašuru, za razliku od Rožave, nisu skloni Radničkoj partiji Kurdistana (FOTO: Nikola Kuprešanin/Lupiga.Com)

Na drugoj obali Džuan i Fahid dočekuju nas i krcaju nam stvari u crni Mitsubishi Patrol. Dok čekamo dozvole Fahid nam nalijeva hladnu kavu. Na zidu je netko uljanom bojom naslikao uplakanu djevojku i krstio je Rožava. Razmišljam o Arin Mirkan, mladoj majci koja se u očaju raznijela među džihadistima Islamske Države braneći rodni Kobane. Nju ne čeka raj, kao kamikaza umire čisto svjetovno, za cara, odnosno uplakanu drugaricu na slici. 

Rožava je izborena ratom koji traje već šestu godinu i to je jedina činjenica koju nitko ne osporava. Želim osjetiti njene suze, želim osjetiti empatiju, uroniti u dramu. Pokušavam predočiti bezglavi revolucionarni zanos koji krši sve pred sobom dok uzvikuje parole. Ništa od toga. U meni nema ničega. Godinama nastojimo stići tu, ali ja sam ostao negdje daleko. Pijem kavu i u isto vrijeme maštam kako bi lijepo bilo popiti kavu. Toliko sam odsječen, potrošen dosadašnjim putovanjem, a najluđa dionica tek se otvorila pred nama. 

Uz put naklepane betonare, oljuštene, nagorjele - vrisak bijede u prašini. Mitsubishi ore makadam, brazdi kao gliser prskajući pijesak i prašinu. Off-road između dvije asfaltne ceste, stada ovaca i raštrkane naftne bušotine. Miris mazuta i ovčetine, smelltrack Kurdistana. 

Na putu smo za Qamishli, neslužbenu prijestolnicu neslužbene države. Grad na samoj granici s Turskom, dijele ih tek betonski zid i mitraljeska gnijezda. Odnedavno, u podnožju patroliraju američki oklopnjaci, faktor koji odvraća Tursku od artiljerijskih provokacija, možda čak i direktne invazije. 

Surovo gorje Kandil, gdje smo posjetili sjedište PKK (FOTO: Nikola Kuprešanin/Lupiga.Com)

Spavam na stražnjem sjedištu. Otvaram oči, umjesto Džuana na suvozačkom mjestu vidim kalašnjikov. Trucka i poskakuje, malo uperen u glavu mog suputnika Jerka Bakotina, malo u moju. Trljam oči, priviđa mi se prizor prošlog tjedna. U surovom gorju Kandil, na sjeveroistoku Iraka, tada smo posjetili sjedište PKK u bizarnom svijetu inverznih savezništava. Košmar partijskog Nissana kojim obilazimo seoske dućane i potleušice i glumimo seljake. Jer američki dronovi su iznad nas. 

Apsurdi Bliskog istoka. U Rožavi američko zrakoplovstvo pomaže kurdskim snagama bliskim PKK. U Iraku ih love i javljaju Turcima koordinate za zračne udare. Na Kandilu mi se povraćalo od mučnine. Sada, dok se približavamo zidu, zahvalan sam što ti isti dronovi lete iznad nas i motre ovaj prašnjavi komadić tla. 

Taha Khalil rasprostire stolnjak na podu dnevne sobe. On i žena poslužuju tanjure s voćem, povrćem, sirevima, humusom, tahinijem, začinima koje ne znam imenovati... Umorni smo, prljavi i žedni. Dječak u meni zamišljao je stan pjesnika iz „Tisuću i jedne noći“, odmor u kući od mramora, lonce paprati, divane, nargile i hladni šerbet. Dočekala nas je skromna jednokatnica u centru Qamishlija. 

U sjeni crvenih petokraka i narodnih heroja privatno poduzetništvo i dalje opstaje (FOTO: Nikola Kuprešanin/Lupiga.Com)

Taha nije samo pjesnik. On je i slikar, zastupnik u parlamentu i televizijski voditelj. Vozi oldtimer, nadahnjuju ga žene i... život! Prije početka intervjua moli da mu pokažem kako izgleda kadar. Onda sklanja kartonske kutije sa golubarnika, da mu ne bi stršile iza glave. Došli smo s njim razgovarati o ovdašnjoj revoluciji i demokraciji. Priznaje kako ima grešaka, ali ratno je stanje, ljudi očekuju nemoguće. Odlučno negira glasine o komesarima s Kandila i političkoj represiji nad oporbenim strankama.

„Ta, nazovimo je opozicija, ti ljudi, krše naše zakone. Sve stranke trebaju dozvolu, a oni tek tako otvore ured. Kada im ga zatvorimo, dovedu TV ekipu iz Bašura i čekićem uništavaju katance. Onda ih privedemo, odleže možda mjesec dana. Kada izađu, uzmu petsto eura i kleveću po stranim redakcijama. Ima ih tisuće koji nas pljuju, psuju naše mučenike i nikom ništa. Ovima je samo rečeno da im treba dozvola, a oni neće pa neće“, govori nam. 

Gospođa poslužuje kavu. Stigle su i susjede, sjedimo zajedno u vrtu. 

Iza betonskog zida i mitraljeskih gnijezda nalazi se neki drugi život - tamo je Turska (FOTO: Nikola Kuprešanin/Lupiga.Com)

„Gradnja demokracije je proces, ne ide preko noći. PYD je normalna stranka, nije produžetak Kandila. Preuzeli smo Öcalanovu ideologiju, ali ovo je moja kuća, moj grad, nikakav PKK mi ne propisuje što ću raditi i kako ću živjeti“, oštar je Taha, braneći Partiju demokratskog saveza (PYD), stranku na čelu Rožave, koju mnogi drže tek filijalom PKK u Siriji.

Zatočeni vođa PKK, Abdulah Öcalan, ovdje ima status božanstva. Neki ga nazivaju kurdskim Mandelom, makar se za njega sloboda čini nedostižnom. Öcalan je jedini stanovnik Imralija, otoka u Mramornom moru. Godine samice iskoristio je da napiše politički program koji je usvojio i PYD.

Tahu i susjede zanima jesmo li vidjeli išta slično u Bašuru, da žene i muškarci tako piju kavu skupa. Odmahujemo glavom. 

„Vjera u narod, emancipacija žena, sve to potiče od Öcalana. Ovom zemljom upravljaju žene, u parlamentu ih je preko 60 posto! Ne volim kult ličnosti, ali poštujem svaku društveno korisnu ideju. Ne samo Öcalana, nego i Lenjina, Trockog, Rosu Luxemburg, sve...“, nastavlja.

Taha Khalil, političar koji nas uvjerava da Rožavom danas upravljaju žene (FOTO: Nikola Kuprešanin/Lupiga.Com)

Susjede tvrdih lica zadovoljno srču kavu. Zrak je težak, sparan. Pogledavamo se. Osjećamo da nisu došle samo u prijateljski posjet. Možda smo pod dojmom, možda u zabludi, ali slutimo da će do večeras nekom predati zapisnik na potpis. 

Qamishli je nevjerojatno opušten i šarmantan grad, zbrčkan, prljav i pun života. Rat kao da je negdje daleko. Opasnost puke egzistencije kao da je iza nekog drugog betonskog zida, ne ovog u susjedstvu. Sretna, nasmijana lica i srdačni, znatiželjni ljudi. Jerka časte breskvama na tržnici. Meni donose cigarete na poklon i hladnu vodu u dućanu u kojem visi Öcalanova slika. Kult ličnosti na Bliskom istoku je normirana stvar. Svaka relevantna politička partija ujedno je i vojna organizacija i sljedba s vlastitim specifičnim panteonom. Rožava se tu nimalo ne razlikuje od ostalih. 

U sjeni crvenih petokraka i narodnih heroja privatno poduzetništvo i dalje opstaje. Na ulicama srećemo vojnikinje i učenice golih ramena, ali samo danju. Uvečer u čajdžinicama sjede isključivo muškarci. Öcalanov demokratski konfederalizam morat će pričekati bolje dane za svoj puni zamah. Rat usporava revoluciju, ali bez rata revolucije ne bi bilo. 

Neke dijelove grada i dalje kontrolira Damask. Check-pointi i vreće s pijeskom čuvaju prolaze u vladine četvrti, podsjećajući na ne tako davnu prošlost. Većina tih četvrti je pristupačna, ali Džuan nas upozorava da ne snimamo dok prolazimo kroz njih. Ne može se jedino put vojnog aerodroma i bogatijih kvartova koje čuvaju kršćanske milicije odane režimu. 

Kvartovska patrola u Qamishliju (FOTO: Nikola Kuprešanin)

Prvih dana lažemo kada nas na ulici pitaju jesmo li novinari. Već godinama glumimo naivce putujući regijom kojoj kurdsko pitanje bode oko kao igla. Teško se otresti te navike, makar ovaj put imamo dozvole i radimo s vodičima koji su bliski vlastima. Stoga, kada su nam nepoznati muškarci jedne večeri naprasno prekinuli snimanje nismo bili u posve nepoznatoj situaciji.

„Kadrosi su ti koji stvarno upravljaju Rožavom, istina“, kaže nam jedan sugovornik.

Pitamo se zašto su nam zabranili snimanje u gradu, nismo učinili ništa pogrešno. On samo odmahuje rukom. 

„Uvijek ima pretjerano revnih ili malo sjebanih. Shvatite, neki od tih ljudi su na međunarodnim potjernicama i terorističkim listama“, zastaje i zabrinuto pita „nećete sada valjda pisati negativno o PKK“. 

Qamishli - zbrčkan, prljav i pun života - procjene kažu da ovdje danas živi otprilike 150.000 duša (FOTO: Nikola Kuprešanin/Lupiga.Com)

Nećemo ništa izmišljati, toliko možemo obećati. Niti ćemo spominjati imena. Na tome ovaj naš sugovornik inzistira. U konačnici priča koju nam je ispričao očekivana je i posve razumljiva. 

„Lokalna zajednica, demokratska vijeća i parlament na čelu s PYD-om upravljaju svakodnevnim životom u kantonima, nisu potpuno nebitni. Ali sve važne strateške i vojne odluke donosi PKK preko kadrovske jezgre u Qamishliju. Kada je izbio rat u Siriji partija je s Kandila poslala nekoliko stotina provjerenih kadrova porijeklom iz ovih krajeva, koji su organizirali vojsku i civilnu upravu. Ljudi ovdje nemaju iskustva, naše društvo je tradicionalno, korumpirano, svako gleda kako spasiti svoje dupe, prikriti se, izbjeći obaveze. Kadrosi su uveli disciplinu. Ljudi ih poštuju jer su drugačiji od uobičajenih političara. Žive skromno, ne može ih se potkupiti, ne zanima ih novac, luksuz, ništa takvo“, tumači nam. 

U ratnoj situaciji prevagu odnose organizacije koje slijede vojnu logiku, ne nužno demokratsku. Atmosfera Kandila podsjetila nas je na srednjovjekovne vojne redove. Asketski život celibata, lišen komfora, osobne imovine, romantičnih odnosa... Prevladava monaška, tvrda disciplina koja ne priznaje ništa osim ideologije. Monopol na istinu nosi zastrašujuću težinu, ali pitanje je mogu li takvi pokreti drugačije postojati i preživjeti. 

Noćna vreva u Qamishliju, najvećem gradu Rožave (FOTO: Nikola Kuprešanin/Lupiga.Com)

Nakon našeg prvog posjeta planinama, prije četiri godine, osjećaj jeze i mučnine pratio nas je tjednima po povratku. Naše živote, naše stvarnosti od njihovih dijeli procijep dubok kao kanjon. Dio moje praznine, distanca koju danima osjećam dijelom je posljedica tog prvog iskustva. Kao neka mjera predostrožnosti. 

„Da nije bilo PKK džihadisti bi odavno pregazili sjever Sirije. Zapad je godinama uzaludno pokušavao pronaći saveznike na terenu, na kraju je morao prihvatiti suradnju s nama. Mi jedini u cijeloj regiji imamo projekt, viziju budućnosti...“, zaključuje naš dobro upućeni izvor. 

Savezništvo PKK sa Amerikancima sklopljeno je u očaju bitke za Kobane. Tada je Islamskoj Državi, crnom kultu smrti, nanesen prvi ozbiljan poraz. Danas, dvije godine kasnije, Sirijske demokratske snage predvođene Kurdima i masovnim američkim bombardiranjem ušle su u samo srce tame, u predgrađa Rake. Sljedeće jutro krećemo za njima.

Izvještaj s prvih linija fronta u Raki čitajte u sljedećem nastavku.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Nikola Kuprešanin/Lupiga.Com