Domaćin nema noge, odrezane su polovicom bedara. Podvezane maskirne hlače vuku se tlom dok puzi prema kuhinji. Spretno prebacuje torzo preko niskog praga, oslanja se na žilave šake i grabi namještaj. Odbija pomoć, potpuno sam servira čaj, donosi vodu, šećer i šalice. Groteskan, zadivljujuć prizor. 

Gosti smo u Kući šehida, memorijalnom hramu ratnih uspomena u Kobaneu. Uskoro pristižu suborci. Momci tvrdih lica proučavaju nas kroz modri duhanski dim. Veterani koji su odslužili svoje, sjede tu i čuvaju uspomene, a rat na jugu još uvijek traje. Sjećanja su krhko, živo tkivo, svatko ih može okaljati. Čak i slučajno. Džuan objašnjava kako smo bili na Kandilu i upoznali vođe. To ih malo opušta. Smiju se glasno. Pričaju o ratu i revoluciji, drugo ne postoji. Nekidan su filmskoj ekipi oborili dron. Netko je zaboravio prijaviti snimanje, mislili su da je turski. 

LIVE STREAMING APATIJE: Zašto su Kobane ostavili na cjedilu?

Grad dubokih ožiljaka i gole armature. Široka ulica pred kućom vodi prema granici. Nedaleko iznad pogrbljenih ruševina vijori turski polumjesec. Smijeh zamire. Šutimo zajedno, tišina teška, slutljiva.

Nijedna pobjeda kurdskog pokreta nije bila tako velika i blistava kao pobjeda u bici za Kobane. Islamska država napala je grad na vrhuncu svoje moći. Kolone tenkova, topova i oklopljenih Toyota sravnile su nasipe starih imperijalnih granica između Rake i Mosula.

Uništeni tenkovi ISIS-a još su na ulicama Kobanea (FOTO: Nikola Kuprešanin/Lupiga.Com)

Sljedeća meta bio je bezbožni kurdski revolucionarni pokret. Radnička Partija Kurdistana već je do tada pružila neočekivano tvrd otpor islamistima u Iraku, razbivši opsadu Sindžara i spasivši desetke tisuća Jezida od genocida. ISIS je došao pred Kobane demonstrirati moć i osvetiti poraze. Trebala je to biti lagana pobjeda. 

REPORTAŽA - REVOLUCIJA U ROŽAVI: Crvena utopija zapadno od Tigrisa

LUPIGA U PRVOJ PRIJESTOLNICI ISLAMSKE DRŽAVE: Raka je danas najopasniji grad na svijetu

Obilazimo gradske ulice s Isamom Osmanom, najmlađim preživjelim braniteljem. Pokazuje nam fotografije iz vremena opsade. Lica branitelja zabrinuta, nasmijana, preplašena. Zajedničko im je što su danas uglavnom svi mrtvi. 

„Potisnuli su nas uz samu granicu s Turskom, dvije trećine grada su pale. Slušali smo njihovu komunikaciju preko radio prijamnika. Raspravljali su kako će nam prerezati grkljane, pucati nam u potiljke. Bombaši samoubojice napadali su nas noću zazivajući Alaha. Stravično, užasno iskustvo", oživljava opsadu pred našim očima.

"Raspravljali su kako će nam prerezati grkljane, pucati nam u potiljke. Stravično, užasno iskustvo." - Isam (FOTO: Nikola Kuprešanin/Lupiga.Com)

Jedini izlaz vodio je preko turske granice, ali Turci su zapriječili put bodljikavom žicom i zidom tenkova. Stotina novinara naguranih s turske strane žice prenosili su vulgarni, distopijski reality show klaonice u Kobaneu. Svi su očekivali da će branitelji iskrvariti u tom škripcu ili skončati kao irački vojnici nakon pada Mosula - svezani, propucani i živi zakopani u masovnim grobnicama. 

Spas u zadnji čas

„Nismo imali izlaza, bio sam samo klinac tada, prestravljen. Gerilci PKK jedini nisu pokazivali strah, jedini su bili dorasli Čečenima. U najtežim trenucima hrabrili su nâs ostale da izdržimo i vjerovali u pobjedu“, opisuje nam Isam. 

Dok se probijamo između prepunih štandova, prate nas znatiželjna djeca. Svaka ulica nosi svoje uspomene, priče koje zvuče nestvarno na toplom, ljetnom suncu. Medijski pritisak na kraju je prisilio zapad da se umiješa. Krv sa noževa kojima su raskoljeni grkljani novinarima Jamesu Foleyu i Stevenu Sotloffu, humanitarcima Davidu Hainesu i Alanu Henningu, odbijala se osušiti. Američko zrakoplovstvo osvetoljubivo se obrušilo na džihadiste, a PKK je preko noći postao saveznik na terenu. 

„Zračni udari došli su u posljednji tren. Amerikanci su bili precizni i opasni. Pogodak iz zraka uništio bi sve: zgradu i čitavu okolicu, ništa ne bi preživjelo“, pojašnjava nam. Neboderi su isparavali u plin, divovski stupovi dima i prašine brisali su cijele četvrti. Branitelji su snabdijevani zračnim putem, budući da je Turska tvrdoglavo blokirala pristup inzistirajući kako se u Kobaneu međusobno ubijaju dvije terorističke organizacije. 

Ratna fotografija Isama, navodno najmlađeg preživjelog branitelja (FOTO: Nikola Kuprešanin/Lupiga.Com)

Na kraju je Erdoğan dozvolio pojačanjima iz iračkog Kurdistana da pređu preko turskog teritorija i uđu u Kobane. Vojni konvoj s kurdskim sunčevim trobojnicama prošao je Turskom kao oživljena kemalistička noćna mora. Kobane je pretvoren u simbol međukurdske solidarnosti. U ratu za opstanak nakratko su zaboravljeni ideološki i plemenski razdori. 

„Svi su pomogli da preživimo. Saveznički zračni udari, gerilci PKK, Pešmerge sa svojom artiljerijom i strani volonteri. Bilo je čak i Turaka koji su se borili na našoj strani“, iskren je Isam. 

Reinkarnacija španjolskog građanskog rata

Međunarodna ljevica držala je bitku za Rožavu reinkarnacijom španjolskog građanskog rata. U pomoć su pohrlili anarhisti i militantni marksisti, uglavnom iz Turske, Grčke i Španjolske. Nakon šest mjeseci opsada je slomljena. Branitelji su napadače izbacili iz grada i krenuli oslobađati ostatak kantona. Putem su ISIS-ove oklopne kolone pretvorene u čađave olupine. Protunapad traje do danas, a posljednje poglavlje upravo se odvija u Raki. Mnogo je krvi proliveno, ali nada za Kurde rođena je tu, u bici za Kobane i pobjedi nad mrakom protiv svih izgleda. 

Krišom ispijamo toplo pivo na travnjaku jedinog hotela u gradu. Zamolili su nas da pijemo negdje po strani, iz poštovanja prema lokalcima. Kobane je i dalje konzervativna sredina, bez obzira što je postao simbol revolucije. Osjećaj kao da smo na pikniku. 

Unatoč tome što je postao simbol revolucije Kobane je i dalje konzervativna sredina (FOTO: Nikola Kuprešanin/Lupiga.Com)

Donatella iz Amnesty Internationala sjedi s nama i ljušti kikiriki. Sredovječna, lijepa žena, promuklog glasa. Dvadeset godina izvještava sa Bliskog istoka i sjeverne Afrike. 

„Ljudi su ovdje ipak imućni, to ste i sami mogli vidjeti. To je glavna razlika u odnosu na Afriku“, objašnjava nam. Vrtim glavom. Prisjećam se poderanih šatora i kuća od blata koje smo viđali na putu za Raku. 

„U Južnom Sudanu naoružana banda provali noću u kuću i zakolje obitelj radi šake riže. To je pravo beznađe“, nastavlja Donatella. 

Pitamo je za ozloglašeni izvještaj njene organizacije o etničkom čišćenju Arapa u Rožavi. Amnesty International objavio ga je 2015. godine i podigao mnogo prašine. Turska i Slobodna sirijska vojska (FSA) odmah su ga proglasili dokazom o terorističkoj prirodi kurdskih Narodnih obrambenih snaga (YPG) i cijelog kurdskog pokreta. Kopredsjednik Partije demokratskog saveza (PYD), Salih Muslim, odlučno je opovrgnuo navode. Časnik za medije na frontu u Raki potužio nam se: „Svi jedva čekaju povod da nas pljuju. Oslobođena sela i gradovi krcati su minama. Branimo povratak civilima, Kurdima i Arapima podjednako, dok ne saniramo situaciju. Ponekad je nemoguće počistiti zgradu, moramo je dignuti u zrak i odmah nas optuže da uništavamo arapske domove. Ako se vrate i stradaju, kažu da ugrožavamo civile. Zajebano.“ 

Očekujem da će Donatella reći kako su se zaletjeli s tim izvještajem, kako su pretjerali. Ništa od toga. 

„Naravno da su provodili etničko čišćenje. Mi ne baziramo izvještaje na glasinama, samo na terenskim uvidima i direktnim kontaktima. No, stvari se jesu promijenile od tada, to treba priznati“, tvrdi nam, objašnjavajući kako situacija ovdje ipak nije problematična kao u iračkom Kurdistanu. Tamo su im nakon sličnog izvještaja zabranili pristup određenim područjima. Irački Kurdistan provodio je veću i sustavniju kampanju protjerivanja Arapa sa spornih područja. Uništavali su sela koja nisu nikada ni vidjela rata. 

Časnik za medije na frontu u Raki potužio nam se da svi jedva čekaju povod da ih "pljuju" (FOTO: Nikola Kuprešanin/Lupiga.Com)

„Ovdje u Rožavi jedino se vladajući PYD aktivno zalaže za suživot etničkih zajednica. Stranke vezane za Erbil otvoreno pozivaju na uspostavu etnički čistih kurdskih područja“, zaključuje Donatella.

Skrivanje od moćnih sila

Dugoročno, vizije rješenja kurdskog pitanja koje nude Radnička partija Kurdistana (PKK) i stranke iračkog Kurdistana nisu kompatibilne. PKK sebe beskompromisno nameće kao jedinu legitimnu kurdsku opciju. Protivi se nedavno održanom referendumu za nezavisnost iračkog Kurdistana sukladno ideji kako svaka država, kurdska ili neka druga, predstavlja izvor represije. Osobito preziru Kurdsku demokratsku partiju (KDP), dominantnu stranku iračkog Kurdistana, koju smatraju korumpiranom, plemensko-feudalnom i reakcionarnom. 

Jedinstvo iskazano u bici za Kobane iznimka je, a ne pravilo svekolikog kurdskog pokreta. Svaka suradnja, ukoliko postoji, odvija se u tajnosti, skrivena od moćnih svjetskih i regionalnih aktera. 

Kavez u kojem su džihadisti zatvarali ljude za manje prekršaje i hrabrili djecu da ih gađaju kamenjem (FOTO: Nikola Kuprešanin/Lupiga.Com)

Na putu natrag za Qamishli zastajemo u Tal Abyadu, većinski arapskom gradu na granici s Turskom. Na kružnom toku u centru nalazi se kavez u kojem su džihadisti zatvarali ljude za manje prekršaje i hrabrili djecu da ih gađaju kamenjem. Prije puta upozoreni smo da se tu ne zadržavamo predugo, jer je grad pun ISIS-ovih spavača. 

U Tal Abyadu podignuta je najveća YPG zastava u cijeloj Rožavi. Divovska petokraka vijori s vrha masivnog jarbola, jasna poruka podjednako i Turcima i Arapima. Slična turska zastava nadvila se s druge strane granice nad ruševinama Kobanea. Ulice pune ljudi, ispisane grafitima s likom Abdulaha Öcalana i arapskim natpisima „nema života bez vođe!“. 

Ne razlikujemo Arape od Kurda. Pojma nemamo koliko su zadovoljni, a koliko frustrirani novom federalnom upravom. Džuan i Fahid susreću poznanike, pripadnike policijskih snaga Asajiš. 

„Nema više spavača, njih smo odavno počistili. Grad je siguran i etnički odnosi su skladni“, uvjeravaju nas. 

„Jedina opasnost dolazi od Turaka i njihovih stalnih provokacija. Pokušavaju nas isprovocirati, traže povod za eskalaciju. Danas su mitraljezom pokosili dvojicu naših graničara, propucali su im koljena“, govore nam mašući tek zapaljenim cigaretama.

Mogućnost otvorenog rata ne ovisi o Turcima i Kurdima, nego o pozicijama velikih sila. Ali, uslijed takvih provokacija tenzije rastu. 

U restoranu nam donose pregorenu kokoš s glavom, kljunom i nogama. Prebiremo po spaljenom mesu i slušamo izvanredne vijesti na televiziji. Tog jutra, nakon što smo napustili Kobane, turska vojska je prešla granicu i zauzela četiri sela zapadno od grada. Još uvijek nije jasno jesu li se povukli i je li YPG konačno uzvratio vatru. Džuan i Fahid šutljivi su, vijest im pada na želudac teže od ugljene piletine. U ostalim vijestima Cemil Bayik, vrhovni zapovjednik PKK, najavljuje kako će od Rake učiniti primjer suživota i tolerancije za cijelu Siriju i Bliski istok. 

Mogućnost otvorenog rata ne ovisi o Turcima i Kurdima, nego o pozicijama velikih sila (FOTO: Nikola Kuprešanin/Lupiga.Com)

Na cesti prema Qamishliju sela i gradovi okruženi su rovovima. Neki s više redova i dubokim, protutenkovskim iskopima. Pored ceste, ponekad samo nekoliko metara od ruba asfalta, uzdiže se turski zid armiranih betonskih ploča, s gustim, bodljikavim pletivom na vrhu. Iza zida naziru se redovi stražarnica. 

Usputni cilj

Teško je shvatiti tursko nesnalaženje i sve brojne propuste počinjene južno od granice. Ironično, Turska je za vrijeme bitke za Kobane povremeno primala kurdske ranjenike i pružala im pomoć, dozvolili su pojačanjima da uđu u grad, primili su stotine tisuća izbjeglica. Tada je još na snazi bio krhki mirovni proces između Ankare i Kandila, ali izostala je odlučna turska podrška Kurdima protiv zajedničkog neprijatelja. Erdoğan je prokockao zlatnu priliku da jednom za sva vremena riješi kurdsko pitanje i uđe u povijest kao novi Atatürk, čovjek koji je pomirio Turke i Kurde, ispravivši pogrešku utkanu u same temelje republke. 

Nažalost, Turska je svojim šizofrenim postupcima pokopala i one dobre stvari koje je napravila. Diljem Turske izbili su žestoki kurdski prosvjedi u kojima su ubijeni deseci ljudi. Mirovni proces uskoro se raspao, PKK je samo dolio ulje na vatru proglasivši otvorenu pobunu u nekolicini gradova na jugoistoku zemlje. Oružje i savjetnici djelomično su se infiltrirali krijumčarskim rutama iz Sirije, iz redova YPG-a. Iskustvo urbane borbe koje su donijeli sobom stvorilo je znatne probleme turskoj vojsci, navikloj na obračune s PKK u ruralnim područjima. 

Brutalnost sukoba prešla je sva očekivanja. Tenkovi, artiljerija i zrakoplovstvo razarali su mjesecima buntovne četvrti Dijarbakira, Nusaybina, Cizrea, Şırnaka i drugih gradova. Razaranja su bila toliko temeljita da su pojedini kvartovi doslovno samljeveni u šljunak. Uskoro je uslijedio pokušaj vojnog udara u Turskoj, ranjeni Erdoğan pretvorio je zemlju u paranoičnu policijsku državu. Vojska je prva počišćena od nepoželjnih elemenata. Obezglavljene i oslabljene trupe gurnute su zatim u sirijski pakao. Vojska je napala ISIS-ove položaje između kurdskih kantona Afrin i Kobane. ISIS je uz velike gubitke potisnut, ali to je bio samo usputni cilj. 

KRAJNJI CILJ SULTANA ERDOĞANA: Uništiti Kurde i po cijenu opstanka Islamske Države

Glavni neprijatelj bila je i ostala Radnička Partija Kurdistana, protivnik daleko žilaviji i odlučniji nego je Islamska država ikada bila. Turska je tom akcijom onemogućila povezivanje kurdskih kantona na sjeveru Sirije i zauzela pozicije za buduće obračune. 

Oni koji će imati sreće možda prođu neokrznuto u ovom sveopćem kaosu (FOTO: Nikola Kuprešanin/Lupiga.Com)

S Džuanom se rastajemo pred dolazak u Qamishlu, jer on živi u selu pola sata zapadno od grada. Fahid nas vozi u hotel, sutradan će nas prebaciti natrag do iračke granice. 

U lobiju hotela, momak od dvadesetak godina pomaže nam sporazumjeti se s vlasnikom. Poslije zajedno pijemo čaj, govori tečan engleski, pitamo ga kako zamišlja budućnost Rožave.

„Kurd sam, ali nisam odavde. Rođen sam u Damasku, tamo sam odrastao i školovao se. Ja ne znam ništa o svom narodu, o kulturi, povijesti, ne znam čak ni jezik, sporazumijevam se na arapskom. Nikada nas ništa takvo nisu učili u školi ili na fakultetu. Vi znate mnogo više od mene“, govori nam sliježući ramenima. 

Potplatio je vladinog službenika koji ga je ukrcao na vojni zrakoplov za Qamishli. Danima čeka u hotelu krijumčare da mu srede papire za prelazak u irački Kurdistan. Odatle će put Njemačke ili Malezije. Tamo traže programere, dobre su plaće. Ne misli se vraćati. 

„Zabrinut sam za roditelje, Damaskom haraju ulične bande. Žao mi je naroda, želim svaki uspjeh našim ljudima ovdje na sjeveru, ali više od svega želim bolju budućnost i bolji život za sebe“, odlučan je. Pitam se tko bi mu sve zamjerio ili možda postupio suprotno u njegovoj situaciji? Kimam glavom, rukujemo se za rastanak. Želim mu svaku sreću. 

Kipući lonac svjetske geopolitike

Fahid juri prema graničnom prijelazu. On ne govori engleski, a Džuan nije više s nama da nam prevodi. Trudi se napraviti atmosferu pa s mobitela na zvučnike pušta hrvatske i jugoslavenske pjesme. Kroz otvoreni prozor ori se Bebi Dol, Fahid se veseli kao malo dijete. Nekoliko fraza koje zna izgovoriti na engleskom ponavlja u beskraj: „fak ISIS, fak Erdogan, fak Asad“. 

Ne govori engleski pa nam s mobitela na zvučnike pušta hrvatske i jugoslavenske pjesme (FOTO: Nikola Kuprešanin/Lupiga.Com)

Pomaže nam ukrcati stvari na brodić. Strpljivo čeka na okrutnom suncu dok nas motor ne povuče dalje od obale. Mahmud je bio tek djelomično u pravu. Rožava nije samo djevičanska zemlja neotkrivenih priča. Rožava je kipući lonac svjetske geopolitike, oko oluje na čijoj periferiji vrtlože vojske i avijacije Amerike, Rusije, Britanije, Francuske, Turske, Irana, Izraela, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, paravojske, teroristi i milicije Hezbolaha, al-Qaide, iračke, iranske, afganistanske sektaške paravojske, obavještajne službe i psi rata. Rožava je projekt suživota sa svojom rodnom politikom, direktnom demokracijom, projektom etničke i vjerske tolerancije, ali i rigidne partijske stege, koja dugoročno ne pokazuje namjeru odstupiti od svojih ciljeva, bez obzira na cijenu, privremene ustupke i taktička savezništva. 

Pristajemo na iračku obalu. U daljini vidimo Fahida kako dočekuje novu novinarsku ekipu, pozdravljaju se poput starih znanaca. Svakako, proveli smo tu premalo vremena za jasniju sliku i dublju analizu. Teško da će uskoro nestati povoda za povratak.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Nikola Kuprešanin/Lupiga.Com