Znam, znam, znam... Edo je šupak, umislio se i ne znam sa svoju lupigu napisat kolumnu.Jebiga, nisam stigo, žena, poso, papiri, svašta me nešto snašlo. Upozno sam neke ljude koje mi je fakat bilo zadovoljstvo upoznati, upozno sam i puno govana, ali o njima sam već napisokolumnu. Imam za vas dvije nevjerojatne priče koje sam čuo od one prve vrste ljudi, a pošto većina Vas ljubitelja Lupige spada u istu vrstu, ne bi bio fer da vam to ne ispričam.Ne znam za što me ne čudi, ali radnja je smještena…

Ponovilo se Europsko prvenstvo U-21 reprezentacija u Slovačkoj, odigrano 2000. godine. Hoće reći da nismo u sve tri odigrane utakmice pobijedili, osvojili smo samo bod, pa se nismo plasirali na Olimpijske igre u Ateni (idu tri prvoplasirana).Cijela hrvatska sportska javnost pita se treba li smijeniti izbornika Martina Novoselca. To se mora upitati i Izvršni odbor Hrvatskog nogometnog saveza. Netko će reći da ni u jednoj utakmici nismo igrali podređenu ulogu, no, s druge strane, osvojili smo dno…

(prigodna kolumna) ... okanite se čitanja Vi koji ste alergični na patetiku ... "Keni je umro" - reče mi sestra tu večer. Ušla sam u sobu po pidžamu, ona je sjedila pod stolnom lampom, nad knjigom, osvijetljena kao dvodnevno pile u kartonskoj kutiji. Na moj je pozdrav, bez uvoda ili najave, kroz skliještene zube propasirala samo tu rečenicu. Keni je umro. Oči su joj bile stisnute od bijesa, ljeskavo mokre, nos crven od plača, u ruci olovka, a pod rukom statistika. Sutra ima ispit. Ostala sam…

"... i u ime svih onih lepih trenutaka, oprosti mi! ... pa jednom se zivi ... Katarina ..."- govorio je neki covek zeni jednog neobicno suncanog dana. Teska situacija. Bas nelagodno, tako je prijatno vreme bilo. A scena, kao iscupana iz jednog od starih crno - belih filmova. Nekako se te dve stvari nisu trpele. Bilo je prolece. Ipak, desavalo se bas to i bas tada. Zaista, nema tog proleca koje smo bas svi uspeli da udahnemo, neki su alergicni na pojedine cvetove, neki na citavo prolece i…

Stvarno ne znam, ne umijem, nisam sposoban. Nije da nisam probao, ali ne ide. Ne mogu sastaviti niti jednu imalo složeniju rečenicu koja bi govorila pozitivnim tonom o mojim prijateljima, a da ne bude ili smiješna ili patetična ili čak oboje odjednom. Zato sam se odlučio da moje rečenice (ukoliko ih uopće sastavim)  budu samo smiješne (pri tom nikako ne mislim na smiješne kao duhovite, nego smiješne u onom lošem kontekstu). Ljudima sam obećao, pa je red da i ispunim obećanje. Ujedno ovo je…

Evo, čitam neki dan u novinama kako su znanstvenici konačno uspjeli kombinirajući genetski materijal iz dva jajašca oploditi mišicu i dobiti zdravog i normalnog miša. I mislim si kako konačno dolazi vrijeme da mi muški zbacimo teret ovog svijeta sa svojih pleća i krenemo uživati u zasluženoj nam mirovini. Mislim, fakat je više bilo dosta toga! Em' zarađuj, em' se bavi politikom, em' svi ti muški poslovi i zanati. Pa, znamo mi već tisućljećima kako su žene i te kako sposobne i zarađivati i…

Štošta se dogodilo u ovo nekoliko koliko se nismo družili. Pobjede su bile slatke kao zrele trešnje, a porazi gorki i gorči. Kao pravi sebičnjak pobjede nemam potrebu dijeliti, pa ću tako napisati nešto o porazima, točnije o porazu koji me zabrinuo, nasmijao i natjerao na razmišljanje: kapitalizam je proždro moju omiljenu terasu na Cvjetnom trgu. Terasa Slaste (starije generacije tepaju joj Socka) u Preradovićevoj ulici šaptom je pala pred naletom kapitala, preko noći. Jednog jutra sredovječne…

Jednom mi je neka rekla: ˝Jao, ti i tvoj dragi, vi si tak pašete ... bla, bla ... baš ste skladan par ... bla ... tako je to, kad ste si slični ... bla ... To je ljubav ...˝. Ma što je ljubav? Moj dragi i ja slični smo si utoliko što se oboje slažemo da u životu svom partneru treba biti dobar drug, da je načelno ok eventualno imati djecu možda jednog dana (količina, vrsta, naziv, datum isporuke – tu već počinje debata) i da nije lijepo ubijati i krasti. Odatle nadalje, svaka je sličnost potpuno…

Zvala sam ga prosto, MOJA STRAST. Jer se okot prvog susreta naših očiju mogao nazvati samo imenom strasti. To prvo parenje naših pogleda trajalo je tek nekoliko sekundi, sasvim dovoljno za stvaranje zametka požude koja će nas kao ljepljiva sluz spojiti tog istog trenutka, bez ikakvog zahtjeva, neplanski, sasvim slučajno i istovremeno nas učiniti roditeljima neke čudne metafizičke tvorevine životinjsko-božanskih odlika, tvorcima tjelesnog elektriciteta na kojem bi nam i sam Tesla pozavidio.…

iz serijala "Štorija Dalmatina"Dva pisma o jubavi Dragi moj Brankač! Prošli tjedan sam u utorak izvadija brod zbog održavanja. Na brod sam odlazio raditi oko 8 ujutro, pa bi nakon kave popio gutljaj one tvoje viljemovke. Na ručak sam odlazio oko 13 sati. Ručao bi, pa bi onda nagnuo malo tvojeg cvičeka i vratio bi se raditi na brod do 20 sati. Navečer sam kao i obično pojeo komadić parmezana i uz njega popio par čaša cvičeka. Ma baš je bio dobar. Tako sam ti sve do subote, kad sam baci brod u…