- dobar dan, jesam dobio gospođu ..........?
- da, ali sam gospođica.
- ispričavam se. hrvoje šutim iz graewe osiguranja pri telefonu. vi ste ...

poziv, kao da je došao iz one čaše kojom me gađao kada je predzadnji, samo još jedan u nizu puteva, njegovih puteva odlazio. znam da sam rekla da više neću pisati, da više neću pričati, pogotovo da neću njega spominjati jer sam dovoljno bila glupa, jer sam dovoljno plakala, u stvari jer mi se još uvijek tresu ruke kada se svega sjetim, jer se osjećam kao djevojka u reklami za revlon, kojoj vjetar nosi kosu i lažnu dlaku jeftinije kopije krznene bunde dok dragi odlazi nekim putem, još jednim putem pokraj željeznice i ostajem jedina osoba koja postoji u tom uvrnutom svijetu depresivno zbunjujuće atmosfere pokupljene iz doktora živaga, ali bez statista bez sablji, bez masovnih scena i bez riječi, osim billie holliday koja se pojavila iz nekog bara i ... i znam da sam pogotovo bila rekla da više nikada neću svoje frustracije rasipati po ovim bijednim stranicama kojima vrvi srednja bosna koju tako mrzim, koja u meni budi osjećaje radi kojih se osjećam poput snoba, ali gotovo jedini put da se ne sramim nadošlog snobizma. znam da sam sve to rekla i mislila, ali sam ipak samo osoba s dva oka, kosom, iskrzanim rukama, bolnog prsta i krvavih koljena ...

na klupi nije bilo nikog, vjerojatno je klince malo ranije u školu otjerala hladnoća ili sada motaju u nekom haustoru, a ako su sretni i ako su nekomu se roditelji uputili na vikendicu ili u posjet još starijim roditeljima, možda duvaju u nečijem stanu, možda negdje piju kavu, ali tu oko stuba nije bilo nikog i spuštala sam se u tišini zahvalna za njihovo odsustvo i tišinu koja pristiže nakon djece: očevi i djeca - zločin i kazna ... spustivši se na ulicu, skrenula sam iza zgrade i trotoarom se zaputila pokraj bombonjera i simulirane obuće prema svojim arkadama. sjedio je u tamno sivom odijelu na jednim drugim stubama, mojim stubama, daleko od nečeg što bi se nazvalo slučajnim susretom u šoping centru ili eventualno tobožnjom slučajnošću zaticanja na istom mjestu u isto vrijeme. teško da ovo može spadati pod "bio sam u susjedstvu, u prolazu sam ..."
- pogodi gdje sam bio ... gledao me je s onom jebenom cigaretom u ruci. kako je maštovit: sjedi pred mojim vratima i puši cigarete. o, bože, pogodi me nečim, molim te.
- boli me kurac gdje si bio i molim te, vrati se tamo ili odi gdje god hoćeš, samo se izgubi. nisam ni mislila da će me poslušati, nikada nije, a to što se ustao i krenuo prema meni, samo sam požalila što me je samo djelomično poslušao. bio mi je nekako draži dok je sjedio nego dok mi je prilazio.
- ivane, nemam vremena ni volje za ovo. radila sam noćnu i nemam živaca za tvoje preseravanje. ne znam šta hoćeš od mene, ne zanima me i ... i nedostajao mi je zaključak ali je barem poanta bila tu. molim te, odlazi.
- na piru. na svadbi. na vjenčanju. to je objašnjavalo odijelo u pola sedam ujutro.
- boli me ona stvar gdje si bio i boli me ona stvar gdje ćeš otići, ali samo kreni. vadila sam ključeve dok je stajao iza mene. dok sam kopala po torbi tražeći ključeve u kaosu razbacanih stvari, pričao je o piru: dolasci, auti u koloni, gnjavaže oko odijela i drugih ljudi,  idiotizme oko bacanja jabuka i rasipanja riže, loše odabrane kravate i parade cipela iz prošlog desetljeća, izložbe sitnica, drangulija, odjeće i obuće naslijeđene, posuđene i pokupljene od braće i sestara, rodbine i susjeda.
- jel' možeš vjerovati da sam bio jedini bez pratnje? ma genijalno.
u očaju pomislim, možda nestane ako zatvorim oči? pet, deset ... u očaju je svaka ideja dobrodošla.
- ma, nisam radi toga došao. i meni je pomalo neugodno što te ovako dočekujem, ali me nešto kopkalo i nisam si mogao pomoći ...
ne može ti nitko pomoći. ujutro dočekivati ljude sjedeći im pred vratima, malo je jači sindrom... možda bih se trebala bojati? miru ovdje nema mjesta.
- ma kad smo prekinuli, lagano sam izbrisao tvoj broj pa te nisam mogao nazvati, a nisam te htio smetati na poslu ili raditi neku frku, a nekako me odmah zanimalo, i onda sam pomislio da te tu pričekam ...
(ti nisi normalan. koliko dugo tu sjediš?) u biti sam samo stajala i gledala ga. nisam se mogla odlučiti čime bih ga najviše povrijedila, kako bih ga najviše uvrijedila, ranila, ubila, zgazila, gađala, šutnula, lupila, pljunula ... privjesci za ključeve su mi solidne veličine ... ali ionako sumnjam da bi ga išta i dirnulo. dečko je, pa recimo da je otporan na bol i udarce. ali vrlo vješt u zadavanju. zadnjih par još itekako pamtim. teško bi ih bilo i zaboraviti. kada vas netko ostavi u apartmanu na moru da nemate pojma gdje je, što mu je, ne javljajući se na mobitel do na večer da bi onda samo promrmljao da je sve u redu, da je morao nešto obaviti, da mrzi posao jer s vremenom nije lakši nego samo gori i da ne može doći do rutine da odradi što treba jer ga stalno mrzi to što treba napraviti, da se znoji, da se nije mogao javiti i da će me čekati u zagrebu ... teško je pronaći nešto ne adekvatno, nego barem dostojno toga.

dok je nastavljao tako nepovezano mljeti, zamišljala sam ga kako se vrti naboden na jebeni ražanj, kao lutkicu za igle, nasukanog na otoku bez svih tih stvarčica koje tako, oh, voli.
- i koji je datum?

ne mogu vjerovati svojim ušima. težak je to osjećaj kada vas vlastiti osjeti napuštaju ili varaju i kada im ne možete vjerovati. prvo vas oči tako neugodno iznenade, a onda sumnjate u vlastiti sluh. slatko, slano, oporo, ljuto i kiselo, slatko ... moja mantra i moj serenity now kojem nešto nedostaje slatko, jebeno. pacijent je banuo s nekog pira, postavio jebeni logor pred vratima mi (mogu misliti što će mi popodne reći bakica iz prizemlja), sjedio bog zna koliko (pokušavam procijeniti koji su od čikova na zemlji recentni da bi dobila rezultat množeći ih s pet minuta - gledala sam winetua neki dan, pa sam se malo uživila u indijanski smisao za detalje i izvlačenje zaključaka- stop, koji mi je kurac ...

malo mi je svega ovog previše, pa mu kažem ne pitajući čemu to, ništa me ne zanima, želim samo da nestane, želim se samo popeti do kreveta, ušuškati i zaspati uz dobro jutro hrvatska, laku noć svijete i pameti, i ciao ivane.

- sorry, i zaputi se frajer. do auta, u auto, ulazeći još jednom se izvine zaplićući i zamuckujući, ovaj, hmm, e ... nešto nalik smiješku i ode ubrzavajući put grada, ostavi me samu, na miru,  stresenu i zbunjenu. jebeni gad, da sam ga bar nečim pogodila ... sada ja palim duvan i umjesto ušuškavanja u krevet, sjedim pred svojim vlastitim vratima i u pola sedam pušim cigaretu pokušavajući shvatiti koji se to kurac događa i trebaju li meni ovakve pizdarije i idioti, ali ne dostojevskijevski, nego pravi, čisto-punokrvni idioti koji još u biti nisu niti zgodni niti sređeni niti normalni niti raspoloženi niti druželjubivi niti veseli niti nasmijani nego nadrkani u situacijama sjebani žgoljavi u kurcu mrzovoljni šutljivi loše volje žutih prstiju kostiju ruku i pameti.
a niti dobri u krevetu.
e, bože. daj mi molim te (do)baci nebo na glavu ...

- ... vi ste mu djevojka?
- bila. nekada davno. možda. ne mogu vjerovati da me još uvijek uspijeva iznenaditi i da me i dalje ne pušta na miru da živim bez njegove sjene da kada već neće ne može ne zna nije siguran pusti da pijem kavu ne opterećujući se što preko puta iz usta izlaze gluposti da se sve to već čulo da je to glumatanje da je to dosadno besmisleno ... od takvih je za očekivati da vas niti mrtvi ne puštaju ... i sada dok gledam ovo, pitam se je li mi ovo treba na ovim jadnim stranicama koje tako prezirem, koje mi snobovštinu čine podnošljivom koje samo potvrđuju sve predrasude o frustriranim luzerima, o netalentiranim nepismenim likovima koji pomalo misle da u njima negdje čuči jedan mali lowry i koje još više mrzim jer se tako nekako jednostavno uklapam među njih i jer sam nekada pomalo i uživala u njihovim pohvalama, i zaključim da me boli ona stvar i za prve i za druge jer znam da ću s točkom na taksi na aerodrom u finsku po frendicu pa u argentinu i da barem mjesec dana neću nikoga od njih srest nit vidjet ni čut. ivane, tko bi rekao da i od tebe može biti koristi ili više dobra od tebe mrtva ili … samo što bi mi bilo draže da nije tako završilo, da nisi imao crva, vraga i zmaja u dupetu.