Ma ono ... ludilo ... za popizdit. Sunce poviše Zvonika. Stranci fotografiraju. Golubovi seru. Poznanici se javljaju. Na licu nove cvike. U ušima na reapetu 'The way that I am'. Cigareta među prstima. Mučni solo bas u plućima. Ispred mene konkavne vizije budućnosti. Iza mene ... opa .…golub se posrao. Jutarnja kava. Novine. Ćićo i ja. Kurac palac. Evo ti njih. Da mogu li sjest? Ajde možete, davno me nije nitko ispilao svojim životnim sranjima. Pa zavrtismo soundtrack što ima, što nema, život, pilates, ribanje, posao, ovo-ono. Oni meni di su sve putovali, što su sve kupili, koga su sve vidili, ja njima da ne izlazim da noću čujem šum bonace i topot sjenki da baš i ne spavam i da pišem. Oni meni da kupuju kuću, ja njima da sam opet ukrala stolicu. Oni meni da se žene, ja njima da masturbiram. Oni meni da su gladni, ja njima da mi se povraća. Oni meni kako nema ništa ljepše od sunčanog jutra, ja njima da čekam kišu i da su mi jutra oblizana umorom. Oni meni da sam luda, ja njima da sam sasvim mirna. Hrvoje meni da se on skinuo s dopa i da ima više energije i životne radosti od mene, ja njemu da me ovakvi površno-zabavni razgovori flambirani dušobrižništvom vode u intelektualnu smrt, da se od svega toga smanjujem dok se Stradun povećava i da svoju životnu radost iskoristi tako da pojebe zaručnicu. On crkava od smijeha. Ona uvrijeđeno odlazi na WC. Sranje. Uozbiljujemo se.

- Znaš li da još uvijek osjećam žudnju?
- Koji kurac to meni govoriš, pođi na WC pa se skupa poserite. Uglavnom, znam, mislim pretpostavila sam. A što si ti očekivao?
- Ništa, samo ti govorim. Bojim se da će ona to krivo shvatit.
- Pa naravno, reci meni, da te ona razumije. Majmune. Reci njoj, to ti je buduća žena.

Kad zbrojiš i oduzmeš uvod ispada da je njima puno bolje nego meni. Nije da se žalim, samo konstatiram. Al ne jebe to njega, pa tako on priča, ja ga slušam, u sebi gomilam bijes, kivnost i frustracije jer više ni na jednoj trafici nema za kupit DBZ slija, a ja sam popunjeni album dala malom rođaku koji će ga vjerovatno poklonit prvim propupalim sisama u razredu. Za popizdit ... Ova se vraća. Prekida nas. Šutimo. On ju pokušava poljubit, ona odmiče glavu. On je u kurcu. Ona mene strijelja pogledom. Pa da razbijem katastrofu počnem blebetat o Othellu i Desdemondi te kako ju je on davio i govorio da ju voli, tu na sekund zastanem, uhvati me mučnina, pa nastavim da sve počiva na povjerenju, razgovoru, razumijevanju isti kurac kao i s prijateljstvima ... Ono, mislim ... pokušavam joj pomoć, između redaka reći da ljubomora ubija ljubav, da ona njega ubija svojim ponašanjem i posesivnošću, bla, bla, bla ... Aha, sve je shvatila. Krivo! I da imam trunke mozga zaključila bi da njome ne upravlja razum, nego strast ili strah od gubitka, što ja znam, hoću reći prestala bi srat. Al kad si jednom kreten, onda si zauvijek kreten, pa kreten, odnosno kretenka prova još jednom pa počne pričat o seksualnom (ne)liberalizmu na primjeru Štrumpfova koji su iako aseksualni pomahnitali kad je Šrtumpfeta došla u selo i odho tu nadugo i naširoko kako ju je stvorio Gargamel kao crnku da uništi selo, da je bila zločesta, pa je poplavila od dobrote Štrumpfova, da mi je Lumen najdraži lik i kako se kidam od smijeha na njegovo filozofiranje; da je samo privid to što se sve čini idealnim jer je to crtić, a u stripu se Štrumpfeta pojavljuje u samo jednoj epizodi i onda otiđe. Sve im objasnih, od toga da je crtić nerealan do toga da je strip utopija, jedno idealno društvo u kojem štrumpfovi nemaju nikakve oznake po tijelu, kao što u crtiću Mucko ima kuharsku kapu, Vicko poklon iznenađenja, Hrga tetovažu srca, Leni je uvijek pospan, Lumen ima cvike, Mrgud je namrgođen, kako ničega toga u stripu nema, mislim ono, svi su jednaki, a opet dok čitaš prepoznaješ koliko su različiti i svi prihvaćaju jedni druge takvi kakvi su ... iskrena ljubav, vjera u Papa Štrumpfa, sport i zajebancija i da za Štrumpfetu jednostavno nema mjesta jer remeti ravnotežu; dočaravam atmosferu sreće šalama, čarobnim napicima ... Pokušavam joj objasnit da su muškarci uvijek muškarci, pa i kad su aseksualni, da se s time pomiri i gušta dok traje ... da muškarci i žene nikad neće bit isti; da što ima veze i ako je prevari jer će ionako naposljetku od prevelikih očekivanja ostati slomljenog srca; da na koncu seks prestane miješat sa ljubavi; i da to sve skupa prihvati ili popizdi. Negdje usput skužih da me ona uopće ne doživljava, nego da misli da se preseravam, pa me još počne i podjebavat, što potvrđuje moju teoriju da sam kreten.
 
- A ti si sebe zamislila kao pametnu Štrumpfetu pretpostavljam?

- Nego, mislio sam te pitat jesi li kreditno sposobna da nam budeš jamac?

Pa koji kurac se ja trudim, koji kurac i otkud mi svi ti debili koji slušaju nagluhi i koji kurac ja imam od njihovih teenagerskih sranja, i svega toga skupa. Malo mi se zamanta, još mi se više povraća, al ovaj put ne jebe mene pa se malo prebacih na suvremeni nihilizam, na primjeru štrumpfova, naravno, pa opet zabrazdih u tri pizde materine; da imam osjećaj da se ekran života zacrnio i da pred njim ljudi  mogu samo stati, ukočeno gledati i misliti ili kupovati, a da ništa više ne žele reći, pa se prebacih na to kako je sve svedeno na reprodukciju, odnosno nastavak vrste, a bitno je nešto, Bože moj, ostavit i djeci; da kako štrumpfovi nemaju reprodukcijskih organa i nemaju što kupovati; i da su baš zato sretni; i da je zato nerealno to što je štrumpfeta ostala u crtiću jer koji će tamo kurac kad nema nikakve svrhe, osim unošenja pomutnje; da je u biti cijelo civilizacijsko društvo predodređeno da pođe u kurac i da možda zato neću imat djecu jer je svijet pretužan; da uostalom ne želim da žive među nakupinama strahova, frustracija i nade zatočenima u vlastitom Bermudskom trokutu koji žudi za raznoraznim Štrumpfetama, štrumpfovima, pa se neostvarena žudnja pretvara u bol, nakupljena bol u bijes, a taloženi bijes u ludilo. Oni još uvijek sjede.

 - Nisi mi odgovorila na pitanje?

Strumpfam ja da on mene pita za jamca, ali se pravim štrumpdebil i zabavljam se pričanjem sa poludozom ironije i cinizma, pa nastavih u revijalnom tonu, opet na primjeru štrumpfova i to u stilu mog najdražeg lika Lumena, da Papa Štrumpf uvijek kaže da je konačni  odgovor na ništavilo svijeta ljubav, no da ljudi više ionako nisu ljudi, nego mutavi neiskreni Bermudski trokuti koje iz galaksije promatra lice vječnosti i da ako još uvijek vjeruju da će se sve poklopit bez iti jedne riječi ono ... hopa and they lived happily ever after, kao u štrumpfovima da su se već sjebali, i da tako uostalom nastaju pedofili jer se u mladosti nisu suočili sami sa sobom, pa onda kasnije traže nevinost, iskrenost i čistoću u djeci i da to na koncu razumijem, ali ne opravdavam i da su mi u toj svojoj izopačenosti jer je to ništa drugo do nedostatak ljubavi, baš slatki jer mi nismo jebeni štrumpfovi i sranja će uvijek biti. Na koncu dodah da ću razmislit za kredit. S time finiširah, a oni pobjegoše. To! Konačno! Ionako mi je ponestajalo inspiracije. Slatkost pedofila uvijek pali?! Koji kreteni. Naručim sebi Švepes, kažem konobarici u borosanama da su oni pobjegli,  a da nisu platili, ostavim imena i adresu, potegnem iz slamčice i nastavim u miru štrumpfat novine. Povremeno bacim pogled da vidim je li ono dvoje prolaze ... i sve se čini normalno, mirno kad umalo da ću se onesvijestit kad mu začujem glas i ugledah nju pored stola kako me ubija pogledom i mjerka od glave do pete.

- Jesi li razmislila?

On me pita, a ja se zablokirah od šoka kad pročitah njenu poruku na ekranu mobitela koju mi je poslala: "Kurvo" i uopće nisam bila iznenađena, a onda počne pucat vidik; pa nastavih da sam razmislila i da ona nema razloga bit ljubomorna na mene i nazivat me kurvom jer sam se sjetila primjera koji će iskristalizirat cijelu situaciju, odnosno da joj od te svoje opsjednutosti štrumpfovima skroz zaboravih reć da me Hrvoje htio pojebat, odnosno poštrumpfat prije dvije godine, dok je ona bila u Splitu ... na što sam ga odštrumpfala jer mi je bilo slatko pamtit srednjoškolski zagrljaj onda kad smo pred Kalamotom u suton usidreni na njegovoj barci sjedali na provi, ja u njegovoj majci, on u mom osmijehu, gdje počinje i završava ta priča o ljubavi te ih ljubazno zamolih da odštrumpfaju i ostave me da u miru štrumpfam novine jer da uostalom sve to skupa nema nikakve veze sa mnom i nek to izvoli (ne)rješavat s njim. Ona meni odgovori šamarčinom s jedne strane, pa potrči niz Stradun, on mi je zvekne s druge strane, pa potrči za njom, a mene najviše jebe to što opet nisu platili račun. Pa potegnem iz slamčice Švepes, konobarici objasnim da su opet pobjegli, a da nisu platili i da kad ih vidi da im prenese da im neću bit jamac za kredit, pa odštrumpfam do Porporelle da u miru pročitam novine. On zove?!, a ja ne mogu vjerovat da ne mogu pročitat novine. Uglavnom propitiva je li me boli, je li me jako zveknuo; brontula ono sorry morao sam zbog nje znaš, ženimo se i to, stvarno ju volim, ma znaš kakva je situacija, ono, mi smo još uvijek prijatelji, jel' tako? i daj sad ozbiljno jesi li razmislila o onom s kreditom, ti si sposobna, sigurno možeš nešto iskemijat, a ono, dobro mi je sad krenulo, sredio bi se znaš, pa dobra si sa svima, pitaj od t-k majku ona je tamo neka direktorica u banci, pa me upita što je to pljesnulo: "A ništa, šamaram sebe." rekoh, poklopih, sjedoh i zagledah se u obzor iza Lokruma s mišlju kako sam popila tri šamarčine u zadnjih godinu dana, od toga dvije jer sam samo u miru htjela pročitat novine, i još hrpu ostalih sranja, a da u biti nisam napravila apsolutno ništa. Mislim se ... jebite se, ne štedim sebe, zašto bi vas. Pun mi je kurac vas i vaših egoističnih, suvremenih Tantalovih muka. Tu konačno povratih, pa isključim mobitel, u uši "The way that I am", i nastavim čitat novine.