„Ako se uzima u neumjerenim količinama i.... (???) može škoditi“. Ovo je mala test pitalica za ljude opsjednute kojekakvim škodljivostima, a koji još ne shvaćaju da je samo čovječanstvo najškodljiviji nametnik na Zemlji. No, da ne mudrujem isuviše, molim zainteresirane da naznačene točkice, s upitnikom, sami za sebe, za razonodu, popune kojim mu drago sadržajem, kako što kome iznebuha pada na um. Na odgovor nas može ponukati bilo neka naša trajna obuzetost nečim, bilo trenutačni utjecaj iz medijske sfere. Kako moja malenkost spada u prvi slučaj popunio bih točkice ovako:

Ako se uzima u neumjerenim količinama i DOMOLJUBLJE može škoditi!

Otrcana je činjenica da je kroz historiju svih zemalja/država/nacija najveće nesreće najčešće uzrokovalo prežderavanje domoljubljem iliti opijanje patriotizmom, kao posljednjim kolektivnim orgijama koje su preostajale ispražnjenim ličnostima. Molim lijepo, nije ovo nikakvo upletanje u naše aktualno nabacivanje/cjenkanje/nadmetanje domoljubljem (tko sam ja da im sudim?), već je samo malo zaokovrnuta parafraza najglasovitije definicije toga pojma, a po kojoj je „domoljublje – posljednje utočište hulja“. Tvorac joj je Samuel Johnson (1709.–1784.), kod nas slabije (ako ikako) poznati engleski leksikograf i praktički roditelj modernog engleskog jezika, s rječnikom iz 1755. godine. A citat se može pronaći samo posredno, u njegovoj biografiji koju je napisao James Boswell (1740.–1795.).

Ostavljajući se, ipak, ovakvog sterilnog prekapanja po leksikonima, kako bi bilo da točkice nadopunimo pojmom, recimo, da „u neumjerenim količinama i LJUBAV može škoditi?“. Jer, i ljubav ubija, zar ne? A, da umjesto domoljubljem i ljubavi nadopunimo točkice s NADANJEM, POŠTENJEM, POEZIJOM, VJEROM... kladim se da bi se našlo onih kojima bi se to činilo umjesnim (jer „nada se pokazala uzaludnom“; jer „poštenje mi je bilo suvišno; jer „poezija me je samo zavaravala“; jer „vjera je tek tlapnja koja me je iznevjerila....“ itd. itd) zapravo nema toliko sličnih „dobrih“ pojmova koje bismo mogli uvrstiti u pitalicu, a da se na kraju ne bi pokazali ispravnima, (tj. „škakljivima“). Ali, kako je ljudska narav pretežito negativistička, mi žudimo za „lošim“ pojmovima, koji bi nam mogli dokazati svoju škodljivost. Što gore - to bolje, pa jesmo li rekli da sve na svijetu – škodi?

Zar živimo u suton ove civilizacije, te ćemo svi izumrijeti ako se ne obratimo i ne postanemo biljojedi? (FOTO: pixabay) 

Tako je sada i kod nas nastala velika tarapana, jao i pomogaj, kad je nekakva samozvana Svjetska zdravstvena organizacija (po engl. akronimu WHO, pa tko je ona da nam sudi?), urbi et orbi (kao zdravstveni Vatikan) obznanila kako smo svi izloženi kancerogenim utjecajima, ako neumjereno jedemo crveno (prerađeno) meso, ako trošimo/pušimo duhanske proizvode, te ako pijemo alkoholna pića. Pa, što je ovo? Zar živimo u suton ove civilizacije, te ćemo svi izumrijeti ako se ne obratimo i ne postanemo biljojedi, namjesto što smo mesojedi, ako ne ostavimo duhan i alkohol... a ta je vizija naprosto apokaliptična. Ovo je masivni napad na sva zadovoljstva i užitke/naslade s kojim je čovječanstvo izrastalo tisućama godina, a sve zato jer nas MRZE KAD – GUŠTAMO! Ma, kvragu i njihove „fakin“ statistike, stvorene i frizirane prema obličju i duhu filistara, usukanih, duhovnih činovnika.

Razumljivo je, onda, da bi pod trenutnim medijskim utjecajem većina radoznalih preplašeno ispunila točkice s preporučenim „lošim“ sadržajima! Dakle, u neumjerenim količinama škodljivo bi bilo meso, ali duhan i alkohol apsolutno ne dolaze u obzir (ni u kojim količinama!?), dok je uvodnu predloženu pitalicu, kao svoju paradoksalnu tvrdnju, svojevremeno izvalio veliki pisac i nenadmašni ironijski duh, američki autor Mark Twain (1835.–1910.) i ona izvorno glasi:

„Ako se uzima u neumjerenim količinama i VODA može škoditi!“ Bila je to, očito, njegova pošalica još u ona (američka) pred-prohibicijska vremena, kad su (pretežno ženske) antialkoholičarske udruge iz društva/običaja/muškaraca istjerivati alkoholnu Sotonu (ipak su trijumfirale u periodu od 1919. do 1933. godine, koliko je u SAD-u trajala idiotska/neljudska/kriminalna i kriminogena prohibicijska era). Pa da, kad stoka ne poznaje alkohol, moramo se vratiti vodi, no niti nju ne smijemo trošiti u neumjerenim količinama. Koliko je vremena bilo potrebno, da to shvate i današnji dijetetičari, koji su čovječanstvo na svim krajevima naveli/natjerali da se svakodnevno i trajno „nacejava“ vodurinom (fuj, odurne li tekućine, pa neka ju je i Bog stvorio). Godinama sam se valjao od smijeha gledajući po ulicama i/ili u tramvajima kojekakve osobe muške/ženske, mlade/starije, kako iz svojih torbica/naprtnjača/ruksaka i sl. Izvlače kojekakve bočice i cugaju, cugaju li vodicu, blažena osmijeha kao da upravo troše ili uzimaju infuziju bogovskog nektara, koji će im podariti vječnu mladost. Sada je ta opsesivna moda ponešto zamrla (a nitko ne poviče da zaboravne starce, na rubu dehidracije, treba češće nukati vodom), no svejedno držim poželjnijim da naši ljudi više budu akvaholičari, nego domoljubljem naćefleisani – nacioholičari!

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: pixabay