- Živio sam tad u Ljubljani. Tamo sam živio kao bog. Uh, sjećam se, jedna dama…Ona je bila bogata, dragi moj gospodine.  Sreo sam je na Križankama. Ili… Nije važno…
Tu večer smo popili pet litara vina. Chardonay smo pili…, ah… Zvala me je da idemo kući! Htio sam joj reći da ja ne idem kući, da sam zaboravio kako se "ide kući", ali za trenutak sam bio netko drugi. Bio sam netko drugi, kažem, netko tko ima gdje otići kući.
Ja se ne sramim, idem od birtije do birtije, pijem, puno pijem i spavam na klupama. Evo na ovoj klupi sam spavao sinoć. Ali tad nisam spavao na klupi, imao sam posao i spavao u baraci. Ona je znala da puno pijem, i ona je pila. Ništa joj nisam rekao.
Ona je bila gospođa. Go-spo-đa, razumijete li?
A kakvo je to tijelo bilo! Pa guzica…, slatka mala guzica i sise, ni velike ni male. Taman kao dvije male dinje.
Ja sam je jebao i ona je jebala mene; jebali smo se i vriskali pri tom kao kad vriskaju raspomamljeni pijanci…, sve dok u sobu nije ušao njen čovjek.
On je radio kao direktor banke. Već je bio uzeo nož iz ladice. Gledao sam sječivo u njegovim rukama, sijevnulo je u mraku kao što sijevaju vražje oči.
Znate li kako sijevaju vražje oči? Naravno da ne znate. Sijevaju kao što sijevaju munje kad sijeku olujnu noć nad Križankama.
Ali vi to ne možete znati. Vi imate lijepu odjeću. Imate i posao, vjerujem. Vama se ništa ružno ne može dogoditi, vi lako rješavate svoje probleme, a glavobolja skoro pa i nemate.
Osim možda kad popijete koju čašicu vinčeka više. 
I ja sam imao posao, u Ljubljani. Ali ja nisam nosio kravatu kao vi, gospodine. Teško sam radio, ali sa svojom plaćom sam mogao piti sedam dana i noći.
I pio sam. I ona je pila sa mnom…, nekoliko puta je pila sa mnom. Znala mi je govoriti - Marinček, ti si tako drag.
Zvala me je da idemo kući. Ali ja nisam znao ići kući. To joj nisam rekao.
Njezin muž bi me bio ubio, dragi moj gospodine. Ja ne bih mogao pričati s vama, iako vas neobično cijenim.
Vrisnuo sam i skočio s prvog kata kroz prozor. Čuo sam odozdo kako je tuče, krenuo sam pobjeći i njezin je plač već ostajao iza mene, ali nisu prošle niti dvije minute, nisam stigao ni do prvog ugla kad je istrčala na dvorište i  vrisnula - Marinček, Marinček, ugrizla sam ga za palac! Ugrizla sam ga do kosti!
Ta ljepotica, ah, ljepotica… Ona je mene voljela, dragi moj gospodine.
Sreo sam je na Križankama. Ja sam kupovao kruh i salamu za svoje drugove, mi smo svakog dana kupovali kruh i salamu, a njoj je ispao novčanik. Ispao joj je dva palca debeo novčanik, a ja sam ga podignuo s poda i viknuo za njom - gospođo ispao vam je novčanik.
Ona se nasmijala. Nije mi bilo žao što sam joj vratio novčanik, iako sam znao da u njemu ima novca, puno novca. Mogao sam za taj novac piti sedam dana i sedam noći u najfinijim kafanama. Zato me je i voljela. Jer sam dobar čovjek. Jer nisam propalica. 
 Ne serite, dragi gospodine, znam što mislite. Mislite da nisam mogao imati takvu ženu, ženu direktora banke. Mislite da je nisam sreo i da nismo pili zajedno. Ali meni je svejedno što mislite. Iako, ja vas neobično cijenim.
Takvo tijelo u životu niste vidjeli. Ja sam htio jebati. Ja sam samo htio jebati, jebati…
Kasnije sam htio jebati žabu, ali je odskakutala. Mravicu sam htio jebati, ali došao je mrav i rekao - nemoj, ona je moja žena.
I nisam mogao. 
Ona je, dragi moj gospodine, kasnije umrla. Sama je ubila sebe! Da. Objesila se. Da. A prije toga me je tražila po cijeloj Ljubljani. Pitala je po kafanama - gdje je moj Marinček? Obišla je cijelu Ljubljanu. Kasnije se objesila. I to je sve…

Završio je monolog, već vidno pijan otpio je nekoliko gutljaja crnog vina iz prljavog, plastičnog kanistra, "trolitrenjaka", obrisao usta rukavom, pa stao pjevušiti ispod glasa ne obraćajući pažnju na sugovornika.
- Milov'o sam garave i plave, dosta cura u životu mom, al'  k'o tebe još ni jednu tako curo draga iz sokaka mog… 
Zatim je iz džepa izvadio prljav papir. Na papiru je crnom kemijskom olovkom nečitko bilo zapisano jedno ime. Dao ga je u ruke čovjeku koji je sjedio do njega na klupi.
Taj je bio pristojno obučen, na sebi je imao odijelo i kravatu, i ni po čemu nije pristajao u društvo beskućnika s neobično plavim očima, bez tri prednja zuba. Ipak, slušao ga je dvadeset minuta i već svaki tren pogledavao na sat kao netko tko kasni.
Slušao je i pomišljao kako beskućniku ne pristaju plave oči. Nije to znao objasniti, ali sve u njemu se bunilo protiv plavih očiju preko kojih se bila navukla staklena mrena pijanstva.
Nekoliko puta je iz unutarnjeg džepa sakoa vadio cigarete i šutke ih nudio beskućniku, a zatim ga gledao kako se poigrava cigaretom stisnutom među krvavo-crvene usne, kako jezikom valja filtar cigarete lijevo - desno po rubu rupe koja je zjapila iz stisnutih zubi.
Bilo mu je smiješno, ali niti jednom lice nije razvukao u osmijeh. Sjedio je i promatrao svog sugovornika, nekoliko puta se zagledao u njegove plave oči i već u idućem trenu kao da bi ga neka nevidljiva sila prisilila da odvrati pogled. 
Često je viđao ovog čovjeka kako sjedi na klupi preko puta autobusnog kolodvora, ali nikad do sad nije mu palo na pamet da zastane i sjedne s njim. U sebi je na trenutak bezuspješno potražio odgovor na pitanje što ga je ovog jutra privuklo da sjedne na tu klupu.
U glavi mu je zvonio samo jedan mali dio rečenice od cijele beskućnikove priče - neobično vas cijenim - a s uma nije mogao smetnuti njegove gotovo nebesko plave oči.
- Neobično vas cijenim, ponavljao je u sebi njegove riječi i pomišljao kako bi mogla izgledati gospođa iz Ljubljane koja je skončala život na štriku, isplažena jezika - kao da se upravo nekom narugala.
Pio je vino iz beskućnikove demižane. Ispočetka oprezno, ali već nakon nekoliko minuta je halapljivo natezao plastičnu trolitrenjaču, kao da su mu to zadnji gutljaji, kao da će se već u narednoj sekundi ispružiti na ulicu i crknuti kao otrovana životinja.
Zatim je iz unutarnjeg džepa sakoa izvukao vrećicu i u njoj u papir umotan burek sa sirom. Zagrizao je nekoliko puta u hladno tijesto, burek je bio ukusan, ali vino mu je vrijeđalo čir na želucu i pržilo utrobu kao da pije rastaljeno željezo. Beskućnik je netremice gledao plavim očima u ostatke bureka u njegovoj ruci.
- Dajte mi malo bureka, gospodine, pijan sam i gladan, novaca nemam, tražio je, a on mu je pružio "ogrizinu".
Došlo mu je da mu ugura burek u grlo, da mu u jednom mahnitom trenutku iščupa plave oči iz duplji i još ga zatim nabije nogom u guzicu.
- Da nema tih prokletih plavih očiju ugurao bih mu burek u grlo i ugušio ga s njim, pomislio je i odjednom mu je pred očima iskrsnula slika lijepe, jedre gospođe koja visi na štriku, jezika isplaženog kao da se baš njemu želi narugati.   
- Slagao je, slagao je, znam, uvjeravao se.
Priča mu je smrdjela na laž. Smrdjela je nesnosnim smradom, smradom jednakim onom koji se širio iz beskućnikove usne šupljine. S neugodom je još jednom nagnuo demižanu i otpio nekoliko gutljaja.
- Iz usta mu smrdi kao da je jeo prava pravcata ljudska govna, mislio je u sebi, ali pio je, gutao je halapljivo kao da je u pitanju blagotvorna Kristova krv.
U sebi je mislio kako će beskućniku poslije njega biti još neugodnije piti iz prljave, plastične trolitrenjače, iako je oprao zube, umio se čak i počešljao prije polaska iz nečistog malog stana u Novom Zagrebu.
Već godinama se mučio i nosio s tuberkulozom. Pomislio je kako bi bilo dobro da beskućnik s plavim očima crkne od njegove boleštine, od sušice koju već dugo vremena pokušava skriti i od sebe i sviju ostalih, a koja je već uznapredovala toliko da će uskoro početi kašljati krv; uskoro će iskašljavati crne komadiće raspadajućih pluća. Raspast će se sav iznutra, istrulit će mu utroba i zaudarat će na smrt.
Ipak, on se već duže vrijeme gorljivo nadao se da će bolest proći sama od sebe, baš onako kako je i došla. Zbog nje je izgubio namještenje u firmi; nije htio otići na bolovanje uvjeravajući se da je zdrav; čvrsto je, iz samo njemu znanog razloga, vjerovao da će bolest jenjati i povući se kao što se povlači crvenilo s posramljenog lica. Vjerovao je da će uskoro naći novi posao, kupiti novi televizor i stroj za pranje rublja. Nije sebi znao objasniti što ga tjera da tako misli o svojoj bolesti, baš kao što nije mogao dokučiti zašto svakog dana oblači jedino, dobro čuvano odijelo, vezuje kravatu oko vrata i odlazi u besciljne jutarnje šetnje gradom; jutarnje šetnje koje su počesto trajale do iza podneva.
Kravata se klatila na njegovom suhom tijelu. Kravata se klatila utegnuta kao nadgrobni spomenik.
Otpio je još nekoliko gutljaja iz demižane, a zatim je, ne skrivajući, pljunuo u otvoreno grlo trolitrenjače i pružio je beskućniku. Beskućnik je navukao na lice jeziv krezubi osmjeh.
Idućeg trenutka čovjek do njega se zagrcnuo, a zatim stao kašljati i iskašljavati crne komadiće pluća (ili je to ipak bila zgrušana krv?) koji su frcnuli na prljavu beskućnikovu košulju. Kašljanje se već za nekoliko trenutaka pretvorilo u hroptanje, a iz usta mu je stala liptati krv. Pao je na pločnik grčevito stišćući u ruci prljav komad papira na kojem je crnom kemijskom  nečitko bilo ispisano njegovo ime.
Beskućnik se još jednom nacerio, a plave oči su mu sijevnule kao što sijevaju munje kad sijeku olujnu noć nad Križankama.