JEZA S PRISAVLJA: Ovo je kraj procesa transformacije HTV-a u nacionalističku i crkvenu freak platformu

JEZA S PRISAVLJA: Ovo je kraj procesa transformacije HTV-a u nacionalističku i crkvenu freak platformu

ritn by: Nataša Škaričić
14. 09. 2017.

Prije koji dan, kažu navodno dobro upućeni novinari, HTV-ova emisija „Hrvatska uživo“ nalazila se u jesenskoj programskoj shemi, a onda je naglo izbačena. Nakon što su urednice pozvane da im se kratko objavi vijest o gašenju i da još nemaju novo radno mjesto, prisavska je služba za odnose s javnošću objasnila da su, „prema podacima koje su prikupljali godinama“, gledatelji HRT-a – znači i oni koji po njima gledaju u radio – zamjerali što javna televizija u poslijepodnevnom terminu emitira program u kojemu „prevladavaju politički sadržaji“ i da je to razlog eliminacije emisije. 

Najprije, objašnjenje se mora pohvaliti zato što sadrži i prvo javno priznanje da javnoj televiziji trebaju godine da ispuni jednu od dvije nespojive programske agende. Prva je da informira i educira u interesu javnosti, a druga da propagandistički servisira stvaranje i održavanje turbonacionalističke, multifobne, kaptolibanske, a u svemu ostalome zaostale države, u praksi ne tim redom. 

Propagandno-huškačka funkcija televizije aktivirana je početkom devedesetih i opravdana je ratnim zbivanjima, a počelo je tako što su svi rodoslovno ili ideološki nečisti Hrvati i Hrvatice brutalno protjerani s Prisavlja, da bi ostavili mjesta cijeloj hordi kadrova koji su bili spremni emitirati nacionalne mitove i legende i pretrčati preko leševa svojih otpuštenih kolega. Da se ne lažemo, od tog se barbarskog pothvata televizija nikada neće oporaviti i jedino je pravo rješenje za HTV da se ljudstvo s Prisavlja deložira na Savski nasip, zgrada poravna bagerima, na njezino mjesto zasadi neka hortikultura, pa neka zaposleni dužnosnici s nasipa gledaju kako biljke rastu, dok politika za njih ne smisli nešto pametnije. Kad je društvo jednom do te mjere zagađeno, najbolje se okrenuti prirodi. 

HRT Prisavlje
Jedino pravo rješenje za HTV je da se na mjesto zgrade zasadi neka hortikultura (FOTO: Lupiga.Com)

Kako to nije provedeno, niti će ikada biti, pred televizijom su bile godine, sati i minute programskog i upravljačkog užasa, s jednim jedinim supstancijalnim programskim pomakom u vremenu inače grozne vladavine Gorana Radmana, inicijativom pokretanja Trećeg programa. Taj je program, osim (dijelom) informativne, održavao i edukativnu funkciju javnog servisa ove vrste, no opstao je samo do početaka kulturne revolucije Tomislava Karamarka i Zlatka Hasanbegovića koji su pomeli sve antinacionalističko i antiklerikalno iz medijskog svijeta u njihovom domašaju. 

Točno tu je počeo konačni pad HTV-a ili konačni uspjeh, ovisi s koje strane gledate na stvar, profesionalne ili diletantske. Propagandno-huškačka aktivnost HTV-a počela se legitimirati u skladu s huškačkom politikom nove vlasti i njezinim satelitima u tzv. civilnom društvu, na način kakav nije mogla do ulaska zemlje u Europsku uniju, ovaj put s vremenskom distancom u odnosu na rat i pokušaj afirmacije Europi i ostatku svijeta; potpuno hladno, promišljeno i uzdignuto na razinu intelektualnog koncepta. To je koncept odraslog nacionalizma, ojačanog samosviješću članice EU, tijesno povezanog s crkvom, ponosnog za svoje korijene, uključivši i one iz NDH, i vrlo agresivnog prema svemu što narušava savršenu sliku nacije i njezinih fantazmagorija. 

Vrhunac te nove faze političko-medijske povijesti na HTV-u za neke predstavlja puštanje mise Luke Prcele, legendarnog ljubitelja Ante Pavelića, ni manje ni više nego na Prvom programu, za neke izdašna podrška medijskom uzletu Ladislava Ilčića, Željke Markić, Zlatka Hasanbegovića i njemu sličnih pseudohistoričara, za neke je to objava TV-kalendara da je ubojstvo Aleksandre Zec medijski prenapuhano i da je ozbiljno štetilo Hrvatskoj, za neke jutarnje propovijedi na Radio Sljemenu, a za većinu i s potpunim pravom sve to zajedno. Poanta je u tome da su sve inhibicije popustile i da HTV i vlast – vlast preko HTV-a – zajedno utvrđuju novi standard demokracije i medijskih sloboda koji se svodi na otvoreno zagovaranje neslobode na svim frontovima. 

Rezultat je jeziv i toksičan televizijski program, koji pri prelasku s ideološkog oblikovanja nacije na pružanje elementarnih informacija potpuno podbacuje. U cijeloj svojoj sumanutoj prošlosti, HTV nije bio toliko u raskoraku s vremenom i spremnošću da izvrši osnovne novinarske zadatke kao sada. Kad pada Vlada ili se dogodi neka dramatična prirodna katastrofa, taj gigantski aparat nije u stanju organizirati izvanredne vijesti ili držati 24-satni programski tempo, poput nekih komercijalnih televizija s daleko manje ljudskih i financijskih resursa. Tu se, pored svega, još radi i o sistemskoj pljački pretplatničkih novčanika, koja se lijepo vidi već dok vrtiš domaće programe u trenutku neke akutne krize. 

Hrvatska uživo
Najveća mana ove emisije je to što je kod nekih gledatelja stvarala iluziju da to što ona postoji čini bitnu razliku (SCREENSHOT: YouTube)

U općem raspadu sistema, jedino čega se do jučer nisu uspjeli dohvatiti je "Hrvatska uživo". Radi se o relativno benignoj emisiji mozaičnog tipa, čiji urednici prakticiraju prilično konzervativno i ne-ekscesno novinarstvo, ali je frejming bitno drugačiji od ostatka HTV-ovog programa. U hard core političkom dijelu emisija ugošćuje – zamisli čuda – kritičare dominantne ideologije, dok se u tzv. rubno političkim temama (zdravstvo i socijala se kod nas uopće ne percipiraju kao političke teme) posvećuju žrtvama sistema i općenito ljudima na marginama političkog interesa. 

Puštanjem takvih priloga bez ulaska u sve aspekte konkretnog problema, emisija je dobila touch ljudskopravaškog aktivizma, ali je ostala u gabaritima važnih programskih smjernica javnog servisa i novinarske etike. Bavljenje konkretnim ljudskim problemima najviše je doprinijelo popularnosti emisije, ali je ona time postala meta radikalne desnice koja je proziva za ljevičarski aktivizam i sve te bakrače koje desnica redovno upucava u sve što nije desnica. 

Najveća mana te emisije je što je kod nekih gledatelja stvarala iluziju da to što ona postoji čini bitnu razliku i što je normalizirano da javni servis sadrži eksplicitni opozicijski s jedne i dupelizački program s druge strane. To nije normalno, javna televizija mora imati programski standard. Hrvatska uživo bila je na udaru Sanaderove vlasti, kada je televizijom drmala prvoborkinja HDZ-a Hloverka Novak Srzić, pa onda opet prošle godine, kada je dobila termin u 13 sati, a zatim na pritisak javnosti opet vraćena u uhodani i mnogo podesniji termin. 

To što je u Vladi europejca nervoznih obrva, nakon „višegodišnjeg promatranja preferencija gledatelja“, napokon uspješno pometena, mnogi vide kao kraj procesa transformacije televizije u nacionalističku i crkvenu freak platformu bez ikakvog popratnog sadržaja i kao nastavak Plenkovićeve politike niveliranja ideoloških grijehova. Iz programa je maknut i Tihomir Dujmović, pa da nezasitnoj desnici ne bi kruljio želudac, mora biti maknuta i Hrvatska uživo. Ostaje problem što je cijela HTV manje ili više modificirani Tihomir Dujmović, što ničeg sličnog HUŽ-u više nema i što javna televizija zadnje dvije godine više nije u stanju imati ni bljeskove profesionalnosti, između dugačkih blokova najtuplje moguće propagande, mode, gastronomije i estrade. Onako kao što RTL pušta filmove između blokova reklama. 

I sve to iskusna osoba može podnijeti bez većih tegoba, nakon što je gledajući HTV i njegove političke idole osamsto milijuna puta povratila, pa upala u želučanu nirvanu, samo da nije svijesti o plodnom terenu uz Savski nasip. Kakva je to plodna kupusara mogla biti, samo da se podaci o preferencijama gledatelja ne prikupljaju tako očajno dugo.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Flickr/Bolonski/Flickr/Howzey