Nakon događaja kojeg ću ukratko prepričati u ovom tekstiću, sasvim mi je jasno zašto se Zagreb može podičiti siromašnom gastronomskom ponudom koja se u principu svodi na par kineskih i meksičkih restorana, te na natruhe japanske kuhinje i na još manje od natruha ostalih nacionalnih kuhinja. Zapravo lažem, ima tu i bezbroj pizzerija, ali pizzu smo ionako već odavno usvojili i prisvojili, pa se još dičimo kako je naša pizza neusporedivo bolja od one "originalne", talijanske. Ne zaboravimo i nekoliko domaćih fast food restorančića koji nude nešto što se zove döner kebab, ali niti okusom, niti izgledom, a niti sastojcima ne liči na ono za što se izdaje. Istina, bilo je u Zagrebu nekada i originalnih dönera u dvije radnjice koje su otvorili döner majstori iz Turske. Jedna od njih i nije bila baš nešto, iako je i tu hrana bila daleko bolja nego kod ovih današnjih, domaćih ponuđača. Njima su presudili skinheadsi koji su u par navrata napadali restorančić u srcu tolerantne hrvatske metropole, od čega su jedanput uspjeli izazvati materijalnu štetu nakon koje su Turci vidjeli da je vrag odnio šalu i maknuli se iz države koja se voli zvati i "Rajem na zemlji". Drugi Turci koji su se mogli pohvaliti lancem restorana Istanbul-Berlin-London-Pariz-New York, pravili su jedan od boljih dönera koje sam u životu probao (inače, njihov broj se procjenjuje na stotine), a imali su i jednu mnogo originalniju verziju kebaba - dürüm koji je bio jednostavno fantastičan. Njima su, koliko se sjećam presudili sumnjičavi i bojažljivi najmodavci, taman kad su ovi već počeli i govoriti hrvatski.

Danas, kao što rekoh imamo par kineskih restorana koji su svoju ponudu morali prilagoditi neprilagodljivom hrvatskom tržištu, par meksičkih koji su morali napraviti isto što i kolege Kinezi, te jedan japanski koji cijenama dere tako da se nakon dobivenog računa u njega teško vraćate. Ostali, nespomenuti neka mi oproste. Kod Meksikanaca i Kineza uglavnom možete zateći parove koji na taj način proslavljaju kojekakve godišnjice ne bi li im iste ostale u nekom posebnom sjećanju, dok kod Japanaca zalazi krema hrvatskog društva, što se može vidjeti već samim dolaskom na parkiralište na kojem je rijedak automobil vrijedan manje od 50.000 eura, a što i jeste logičan slijed u odnosu na spomenutu skupoću. Srećom u Zagrebu živi Yasuyuki Nagatsuka (vidi link) koji će poznanicima uvijek rado pripremiti poneki specijalitet zemlje Izlazećeg sunca i na taj način se prisjetiti svog dalekog otok.

O burecima, pitama i ćevapima nećemo puno, jer u Hrvatskoj teško da možete pojesti dobar burek/pitu/ćevape, bez obzira što je ponuda istih i više nego golema. Možda bi ovdje trebao izdvojiti novotvorenu piteriju na novoj tržnici na Kvaternikovom trgu, koju je otvorila izvjesna simpatična gospođa Biba. Tamo se osim bureka i pita nudi i nekoliko vrsta "bosanskih" kolača, kao što su baklave i hurmašice. Istina, prostor je mali i na tome Biba treba poraditi, kao i na odabiru osoblja koje postane vrlo neljubazno ukoliko ne koristite željenu terminologiju pri narudžbi (točna imena, točnu mjeru željenog jela i slično). Iako, ja osobno, nemam zamjerke na osoblje, jer moja im terminologija očito paše, pa me osim ljubaznošću nagrade i kakvim smiješkom za rijetko spominjane dijelove terminologije, kao što je recimo riječ "saftnije". Na ovom istom mjestu ne bi trebalo izostaviti ni "Labusa" sa srpskom kuhinjom, malo mutiranih naziva u jelovniku, ali i dalje odličnim i originalnim jelima u poprilično internom ambijentu, stoga ne čudi da neki od Lupeža kod dotičnog gospodina imaju i otvoren račun. Ali odužih ja, a krenuo sam spomenuti ovo …

Uglavnom stojim ja tako na radnom mjestu i prilazi mi simpatični, nasmiješeni gospodin u svojim kasnim pedesetima i upita me na dijalektu dalmatinske Zagore gdje je tu negdje Splitska banka. Sjetim se odmah studentskih dana i Zvone i Nikše s računima kod Splitske banke i čestih odlazaka tamo.

- Kako ne bih znao gospodine. To vam je tu odmah dolje u staroj Vlaškoj. Čim siđete dolje, pokazujem niz Kaptol, skrenite desno i odmah ćete vidjeti njihovu poslovnicu.
- Ma di? Ma di? Jeben ti Gospu i Boga? Di si reka? Di?
- Ma evo tu odmah dolje i uguram ja svog nezaposlenog kolegu Bicka da ode s gospodinom do kraja ulice i pokaže mu prstom, na što ovaj i pristaje.

Nije prošlo nekih desetak minuta, kad se još uvijek nasmiješeni gospodin vraća.

- Jeste li našli?
- Jesan, jesan, jeben ti sunce, zna san i ja da je negdi doli … Nego di ti je onaj tvoj da vas počastin s pićen?
- Tu je negdje, ali ma dajte, pa nema potrebe da vi nama plaćate piće, pa samo smo vam rekli gdje trebate ići …
- Neka, neka, pusti ti mene. Ajde iden ja dok se ovaj ne vrati nešto pojist. Di ima tu nešto za dobro pojist?
- Pa ima vam tu odmah iza ćoška, misleći na fantastičnu pekarnicu na Dolcu, odličnih i jeftinih pita …
- Ma nemoj ti meni to. Ja san ti Rvat! Ja ti jeden samo rvatsko! Pijen mliko, vodu i vino, jeden samo jaja, pršut, kupus, janje, svinju …
- Onda ne znam, prekinem ga ja zbunjeno uz dobacivanje kolege Zmage iz susjedne tvrtke, gospon, ima vam sim u Cingušu gibanica, a i štrukle imaju, gospon.

I eto, da se vratim među aktivne kolumniste i završim s rečenicom s početka tekstića koji se odužio -  sasvim mi je jasno zašto se Zagreb može podičiti siromašnom gastronomskom ponudom!

  
P.S. Nemojte mi se samo sad kačit' s nekakvim ispravkama i dodatcima, kako ima ovdje argentinski, tamo mozambički, ondje tajlandski ili možda, negdje gore, mongolski restoran, jer ovo nije činjenični pregled ičega, već sasvim osobno viđenje stvari. Liju mi pitonske suze iz pitona za sve slične pokušaje.