Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave prva je zbirka priča Krešimira Pintarića dosad nam poznatog osim kao alfe i omege Internet sajta www.elektronickeknjige.com (na kojem možete besplatno pročitati desetak cjelovitih književnih djela) još i kao autora već 3 zbirke pjesama.

U Rebeki... je sakupljeno 14 priča prethodno objavljivanih po tisku, časopisima i periodici, a poznavatelji Pintarićevog pjesničkog opusa u pričama će prepoznati otprije im poznate osobine njegova pisma, koje se ponajlakše iščitavaju kroz generacijske šifre, a karakterizira ih zbilja percipirana lećama debelo premazanim ironijom. Pintarićevo pripovijedanje uglavnom je nefabularnog, anegdotalnog tipa i prevladava dijaloška forma, a priče bi se mogle podijeliti na one u kojima su protagonisti još uvijek dio ekipe (škvadre, kompe ili kako se to već u žargonu Pintarićevog Osijeka kaže) i one kod kojih je riječ o Paru.

Iako u jednoj priči braću Coen spominje, mišljenja sam da je Pintariću ipak Kevin Smith nešto draži, budući i njegove likove krasi ista ona prekrasna brbljavost i obilje dokolice. Ali, ma koliko bio svjestan da bi mi osobno upravo Pintarićevi likovi (kojima je prva stvar pri ulasku u kafić valorizacija mjuze koja curi iz zvučnika, a dok čekaju da bombon “proradi” na sobnoj im liniji I think I’m in love od Spiritualizeda smjenjuje Lazarus od Boo Radleysa) predstavljali vrlo prihvatljivo društvo u stvarnom životu, ne mogu se oteti dojmu da su u zbirci oni prisutni samo da bi sipali dobre fore i zgodne kulerske lajne. Sva se karakterizacija likova u Pintarića svodi na onu “reci mi koju mjuzu voliš i reći ću ti kakav si”, pa o njima eventualno saznajemo kako više vole npr. Mogwai negoli Beautiful south, i ništa više. Čak mislim da je i autor svjestan kako su mu likovi prazne ljušture bez osobnosti i svojstava, pa zato jedne te iste provlači kroz više priča kako bi čitatelj stekao dojam da ih već “zna” (ili su pak svi ti Ivani, Sanje, Marije, Davori ... u svakoj priči neki drugi ljudi?).

No, svakako treba reći da Pintarić ne oskudijeva u idejama, i to često jako dobrim, koje u rjeđim prilikama vrlo dobro razradi i uobliči u sasvim zgodne i prilično originalne pričice (npr. feralovski urnebesna Limena glazba ili zanimljiv prozni eksperiment 38 odlučnih i smislenih koraka...), ali puno češće sve nažalost ostaje na pukom razbacivanju “forama” i “provalama”. Međutim, Pintariću se svakako mora priznati neposrednost i postizanje gotovo opipljive napetosti u prizorima koji donose trenutke kada se bračni brod opasno naherio, i ljulja li se ljulja ..., ali isto tako treba reći da se kod njega na mjestu emocije prečesto nalazi isforsirana kulerština ili afektacija, a s vremenom postaje i ridikulozna ta tako pubertetski silna fascinacija “bombonima” i travom, što stvara dojam da se njegovi likovi iako već u ranim tridesetim još nisu odmakli od onog adolescentskog stadija: “ja duvam – ja sam tako coooool!”. No ipak, kad se potrudi i zatomi svoj nagon za foliranjem, Pintarić je u stanju proizvesti priču koju krasi divno opuštena zajebantska atmosfera i nepretencioznost (Svaki početak je težak), a sposoban je i za priču kojom se slobodno može ponuditi Feralovom Tromblonu za suradnika (Kratki ogled o odlučnosti... kao i već spomenuti biser zbirke, priča Limena glazba). Pintarić rado poseže i za, kako sam kaže “metanaracijskim ispadima najgore vrste”, koje u pravilu smješta na pomno odabrana “ključna” mjesta u fabuli čime postiže suptilno odgađanje kulminacije (Doba nevinosti), a ni hommage mu nije stran (priča Kundera kod koje zaključni citat stvari smješta na svoje mjesto, i manje uspjela ali ipak zanimljiva Produhovljeni). U zbirci ima i priča koje dok traju djeluju besmisleno, da bi naposljetku iznenadile vrlo efektnom poantom (priča Neke se stvari uočavaju lakše od drugih – btw, ne znam je li to bila i Pintarićeva namjera, ali kad pročitam ovaj naslov, u glavi mi zasvira Some girls are bigger than others nikad prežaljenih The Smiths).

Za razliku od Pintarića kod kojeg, unatoč svim njegovim naporima, manje ipak NIJE više, kod Beckove puno ambicioznije kratkometražne proze uočavaju se i određeni viškovi. Boris Beck očito je sebi zadao “misiju” , koja se, na sreću, ne sastoji u ne-znam-kojem-već-po-redu ukazivanju na agresora i žrtvu već je on u zbirci Metak u srcu Svetog Augustina odlučio dotaknuti se metafizičkih dimenzija rata i posljedica koje on ostavlja na pojedinca, kao i propitati neke teološke i moralne teme, ali izbjegavajući dociranje i moralizatorstvo.

Beckove su priče zasićene, a rečenica vrlo gusta i često enigmatična pa iziskuje veću koncentriranost pri “konzumaciji”. Očito je da se radi o ozbiljnom i discipliniranom autoru kojega limitirajući faktor žanra ne sprečava da u priči od 10-15 stranica uspije razviti više fabularnih linija (često se koristeći eliptičnim pripovijedanjem), pritom se unutar jedne priče nikada ne ograničavajući na samo jedan lik.

Unatoč čestim izljevima humora, priče odišu gorčinom, melankolijom i prevladavajućim pesimističnim ozračjem, a zbirka je ujednačene kvalitete i ostavlja dojam zaokružene cjeline, ali ovisno o prisutnosti prijespomenutih “viškova”, pojedine su priče ipak uspjelije od drugih. Tako je npr. u dirljivoj priči o ljubavi između socijalne radnice i ratnog invalida (A možda je pas sanjao nas), posve suvišan motiv psa koji govori, jer priču nepotrebno otklizuje u nadrealno, dok Beck u duhovitu parabolu o pripravnicima iz pakla i njihovim “poslovnim problemima” na Zemlji (Zlokoban R među nogama) bez potrebe i nemotivirano (pa možda čak i pomalo narcisoidno) ubacuje i sebe kao lika. Naslovnu, a ujedno i najkompleksniju priču kojom iz više kutova propitkuje smrt i moral, pomalo guše metafora ili dvije viška, koje rukopis dodatno zamagljuju i mistificiraju te mu se tako, bez veće potrebe, pridaje naglašena enigmatična aura.

Među zanimljivije priče svakako spada ponovo vrlo metaforična i onirizmom garnirana Žena koja je voljela brojeve, koju nažalost također pomalo kvari pretjerana zagonetnost, dok svoju zaigranu i maštovitu prirodu Beck otkriva u duhovitim pričama Bili jednom Englez... i Kako je moja knjiga pokušala samoubojstvo (iako potonja odiše pretencioznošću). Ti “viškovi” dovode do paradoksalne situacije da jedna vrlo dobra ali u odnosu na druge krajnje jednostavna pričica (Mađioničarski trik) djeluje poput poluproizvoda i ostavlja dojam epizodice koja svoje mjesto nije našla u nekoj drugoj široj proznoj cjelini, pa je ovdje uvrštena “da se ne baci” (mada se svojim fantastičarskim elementima ipak dobro uklapa u zbirku). Međutim, vrlo je indikativno da je kod priča bez elemenata fantastike i bez izraženije metaforičnosti da ga guši, emocionalni naboj najizraženiji (Doručak kod Tiffanija, Jedan mali pogranični incident), i upravo se one, po mom skromnom sudu, na koncu ispostavljaju i najboljima u cijeloj zbirci.

Becku se mora priznati vrlo uspješan odabir zanimljivih naslova i dojmljivih uvodnih rečenica (npr. "Vesna i ja smo sponzorirane" ili "Mnogi koji su preživjeli rat ne vjeruju da postoji Bog – ali svi vjeruju da postojim ja!") koje svoju svrhu, osim u efektnosti pronalaze u širenju obzora očekivanja.