Osobno, romanu koji započinje citatom-sloganom  Be yourself no matter what they say, spreman sam mnogo toga progledati kroz prste. Nakon čitanja ispostavlja se da je u slučaju romana Hrvatski psycho, to ipak i neizbježno.

Iako je riječ o dobrom proznom prvijencu stručnjaka za kajkavski (pretpostavljam, dakle, da je Denis Peričić onda - kajkavolog , ma koliko ta riječ blesavo zvučala), pjesnika, dramatičara i publiciste sa već desetak knjiga iza sebe, roman Hrvatski psycho nije, nažalost, onako dobar kakav je mogao biti.
Kako već i sam naslov sugerira, Peričićev je cilj bio poigrati se sa  Američkim psychom Bret Easton Ellisa te nam podariti, uvjetno rečeno, domaću inačicu istog.
Iako on iz američkog predloška u svoj (119 stranica dug) romančić transponira mnogoštošta (od pop referencijalnosti i high-tech hladnoće i bezosjećajnosti do poriva za šokiranjem), osnovnu značajku Američkog psycha koja se ogleda u kritici društva koje generira zlo i od pojedinca stvara psihopate, Peričić je zanemario, ili pak negdje usput zagubio.

Roman se sastoji od dva dijela (Prije rata i Poslije rata), a svaki, nimalo slučajno, počinje citatom iz odlično odabrane Stingove pjesme Moon over Bourbon street  (da vas podsjetim, u pjesmi je riječ o pojedincu koji se bori protiv svoje izopačene prirode i instinkta koji ga tjera na ubijanje).
U prvom dijelu romana (Prije rata) koji nas vraća u drugu polovicu osamdesetih, upoznajemo Hrvoja Mišaka, studenta.
Radi se o mladcu gladnom seksa koji svoje seksualne maštarije uspijeva u potpunosti ostvariti nakon upoznavanja raskalašene Tamare. Posebno treba naglasiti da, osim što je sklon kocki i oblačenju ženskog rublja, Mišak je inače obični narajcani studoš, kod kojeg je jako teško pronaći i najmanju naznaku psihopatskog karaktera.
Nakon nekoliko iznimno sočnih opisa seksualnih egzibicija tog mlađahnog para slijedi oštri rez koji nas baca desetak godina naprijed, gdje zatičemo sada već tridesetogodišnjeg Hrvoja,  oženjenog (ali sklonog švrljanju izvan braka), s uglednim položajem u društvu i političkom karijerom ... ali i novim porivom, i to – za ubijanjem, pa u nastavku romana kroz par šokantnih epizoda pratimo njegovo zadovoljenje svog ubilačkog nagona.

Čitanjem drugog, poslijeratnog dijela romana, stječe se dojam da se radi o sasvim drugom čovjeku, nimalo nalik Hrvoju poznatom nam iz prve polovice rukopisa, pa je zato i najveća mana romana upravo izostanak elaboriranja Hrvojeve transformacije iz seksualno pomalo pervertiranog, ali ipak benignog studenta u - hladnokrvnog manijakalnog ubojicu.
Ostaje nam tako tek da nagađamo kako rat predstavlja katalizator promjene u Hrvojevoj psihi, i da naslućujemo da autor ovim romanom upravo i želi poručiti: "eto vidite što rat od čovjeka učini" ... ali to su sve špekulacije kojima eksplicitnije utemeljenje ne pronalazimo u Peričićevom proznom tekstu.

Inače, radi se o izrazito dinamičnoj i zabavnoj prozi koja se zaista “čita bez daha” i  "ne ispušta iz ruku do posljednje stranice".
Dok je prvi dio seksualno nabrijan i odiše milko-valentovskom raskalašenošću, sa nekoliko prizora seksa koji uistinu mogu ćudorednije čitatelje šokirati i uznemiriti, drugi je dio ubilački nabrijan, pa je riječ o istinskom spoju Erosa i Thanatosa.

Iako suvremena hrvatska proza obiluje pop referencijama, zaista se ne mogu sjetiti književnog slučaja u kojem su citati rock pjesama (npr. Štulića ili Rundeka) efektnije iskorišteni, jer su ovdje oni naprosto srasli sa pripovjednim tkivom romana, a ujedno i efektno kontekstualiziraju vrijeme u kojem se radnja odvija.

Peričićev stil je fragmentaran i utemeljen na video-spotovskoj dramaturgiji sa mnogo oštrih rezova, čime je umješno postignuta dinamičnost i energičnost, ali je pritom previše toga ostalo nedorečeno i nedovoljno je razrađeno mnoštvo motiva neophodnih za temeljitiju karakterizaciju glavnog lika.
Upravo je zbog toga za pretpostaviti da je autor računao na čitateljstvo upoznato sa Ellisovim predloškom, koji će Peričićevu štivu predstavljati nužan kontekst kao i već formiranu iskustvenu matricu na koju će se Peričić naslanjati i nadograđivati je.

Ponajbolji sastojak Hrvatskog psycha prepoznaje se u efektno rabljenim izmjenama pripovjednih perspektiva. Tekst dominantno pisan u trećem licu nerijetko biva prekidan duhovitim upadicama u prvom licu. Time je uspješno dočarana podvojenost Hrvojeve ličnosti, a čak bi se moglo i zaključiti da je upravo Hrvoje taj koji cijeli roman pripovijeda, pri čemu on samog sebe otuđeno oslovljava u trećem licu, dok njegovo skriveno psihopatsko drugo Ja otkrivaju upadice u prvom licu. S obzirom da se radi o hrvatskom političaru, ta varijanta postaje još izglednija.

Osim tih spomenutih miješanja objektivnih i subjektivnih iskaza također se i ugođaj romana u drugoj polovini osjetno mijenja.
Dok se u prvom dijelu radilo o zajebantskom i prilično karikaturalnom štivu, ono u svom drugom dijelu poprima trilerovske pa čak i horror značajke, što može ali i ne mora biti autorov komentar na društveno-socijalne promjene nastale između ta dva, romanom obuhvaćena, perioda.

Roman je nerijetko iznimno duhovit (naročito u svom prvom dijelu), ali i unatoč osjetnoj ironizaciji kod prikaza tog razdoblja, autor je ipak više “na svom terenu” u osamdesetima nego poslije rata, te vrijeme osamdesetih on oslikava osim humorom još i prikrivenom dozom nostalgije, koja ipak proviruje samo povremeno. Istina, iznimno rijetko, i ipak samo toliko da nas njezin dašak tek blago oplahne, i pritom ne promijeni dominantnu atmosferu romana.

Sve u svemu, Hrvatski psycho  razigrana je, energična, nabrijana i često jako duhovita stilska vježba na zadanu temu, koja ipak ne izlazi iz okvira dinamične i efektne razbibrige ... ali je jako lako mogla biti i puno više od toga.
Sa velikom dozom sigurnosti mogu zaključiti da će sa slijedećom Peričićevom prozom biti upravo tako.