Autor:
Milko Valent
Fatalne žene plaču na kamionima
bozzo
25. 06. 2003.
ocjena:
godina izdanja:
2002.
izdavač:
Naklada MD
Milko Valent i unatoč svojoj velikoj produktivnosti (u zadnjih 10 godina objavio je četiri knjiga poezije, pet radio-drama, knjigu dramskih tekstova i knjigu kazališnih kritika) sustavno je prešućivani i u underground gurani hrvatski književnik, koji je čak svojedobno zbog opscenosti svojih djela bio izbačen iz književne udruge, ali koji unatoč svemu i dalje tjera po svome, a čemu je dokaz i njegov svježi roman koji ponovo obiluje perverzijama i seksualnim opačinama svih vrsta...
Roman Fatalne žene plaču na kamionima od domaće je kritike gotovo jednoglasno dočekan na nož. Nažalost, ni moj dojam o tom romanu nije puno bolji. Iako je bjelodano jasno da je rečeni roman pisan bez pretenzija da bude "visokom" književnošću, nego se njime Milko Valent čak pomalo približava i mainstreamu napuštajući stilsko i lingvističko eksperimentiranje i težeći da čitatelja zabavi, ali istovremeno zadržavajući nelinearnu rascjepkanu strukturu kao i svoju već legendarnu provokativnost i potrebu da sablazni, ipak mane romana prevladavaju pred vrlinama. Naime, štošta bi se Fatalnim ženama... moglo i trebalo prigovoriti: od prevelike obimnosti (460 stranica), mnogostrukih repeticija istih fabularno-motivskih obrazaca s nizom nepotrebnih i suvišnih dionica, preko pretjeranog autorskog narcizma nedovoljno kamufliranog autoironijom do, od Valenta očekivane hrpe sočnih opisa seksualnog čina koji uključuju perverzije svakojake vrste, ali i gotovo redovito prelaze granicu dobrog ukusa. Ipak najosjetnija manjkavost Valentova romana ogleda se u njegovoj neselektivnosti pri odabiru rukopisnih dionica koje će uvrstiti u završnu verziju svoje romaneskne cjeline. Evidentno je da Valent piše lako i mnogo, no trebao bi biti kritičniji prema vlastitoj prozi i nedovoljno kakvosne dionice u roman ne uvrštavati. Po tome umnogome podsjeća na Štulića čiji bi albumi svi odreda bili remek-djela da nije insistirao da ama baš svaku pjesmu uvrsti na ploču. Tako u Valentovu romanu ima materijala dostatnog za barem još jedan (ako ne i više) roman. Kako je noseći lik romanopisac tekst obiluje prepričavanjima sižea njegovih romana i priča, većinu kojih bi se lako moglo nadograditi i pretvoriti u novu proznu, bilo kratkometražnu, bilo romanesknu cjelinu. Informacija da je Valent sa izdavačkom kućom Naklada MD potpisao ugovor kojim se obavezuje u idućih 10 godina objaviti 10 knjiga naznačuje i veliku vjerojatnoću ostvarenja prijespomenutog, jer bi ipak bilo za očekivati da on malo ekonomičnije "troši" svoju produktivnost.
Od totalnog debakla Valenta ipak spašava duhovitost i evidentna autoironičnost koja ipak ne dozvoljava da njegovo samoljublje u potpunosti zaguši tekst (čemu se na momente opasno približava) i prijeđe granicu podnošljivosti. Kroz roman pratimo seksualne dogodovštine za naše prilike nevjerojatno uspješnog književnika Miroslava Smičiklasa (koji svoja djela potpisuje pseudonimom Milky Way), a čiji se ljubavni romani (koji su ustvari tvrda pornografija) prodaju u desecima tisuća primjeraka čime su svog autora pretvorili u basnoslovnog bogataša. Miroslav Smičiklas alias Milky Way ustvari je alter ego Milka Valenta (s kojim dijeli niz biografskih podudarnosti - slično ime, ista godina rođenja, isto obrazovanje, sličan svjetonazor i način razmišljanja itd.) što autoru omogućava da se ironično poigrava sa svojim stvarnim nezavidnim socijalnim statusom, ali također i da slavi sebe sama i svoj literarni genij, što on koristi bez mjere te kod čitatelja nakon nekog vremena počinje izazivati odbojnost.
Kroz priču prepunu lascivnosti i opisa svakovrsnih seksualnih čina i opačina (Milky Way kao magnet privlači svakog "ženskog ljudskog sisavca" i nijedna mu žena ne može odoljeti te mu se svaka koja mu se nađe na putu bez krzmanja strastveno podaje) kojima Milky teži vlastitom izbavljenju i psihičkom oslobađanju od utjecaja dviju fatalnih žena u koje je već desetljećima beznadno zaljubljen, Valent provlači i svoje komentare suvremene hrvatske književne scene kojom vladaju "urbane seljačine", te se romanom prošetavaju neimenovani (ali prepoznatljivi) protagonisti zagrebačkog kulturnog života (što Fatalne žene... ipak ne pretvara u tzv. roman s ključem).
Glavna fabula teče glatko i čita se s lakoćom, a sastavljena je većinom od dnevničkih zapisa i Milkyjevih monoloških dionica, dok svako poglavlje završava dijalogom na kajkavštini koju on vodi sa Piksijem, zagrebačkim mesarom. Do pred sam kraj i ti dijalozi djeluju kao samo još jedna u nizu tek rijetko duhovitih suvišnosti kojima roman od 460 stranica obiluje no na kraju se ispostavlja da Piksi ipak ima prilično važnu fabularnu funkciju.
Štivo nije nimalo depresivno niti tmurno, već je vrlo duhovito, lepršavo i veselo, ali dojam umnogome kvari nekoliko prilično "anapetitlih" scena (od kojih iskače Milkyjev seks sa svojom 70-godišnjom majkom), a preko mjere iritira i višekratno ponavljanje istovjetnih motivskih i fabularnih obrazaca (npr. seanse kod psihijatra), kao i pretjerano autorovo slavljenje vlastite genijalnosti. Osim vrlo česte intertekstualnosti (Genet, Miller, De Sade...) i pop-referencija primjetna je još i parodizacija (prvenstveno žanra ljubića, ali i trenutno vrlo popularne stvarnosne prozne matrice od koje se svjesno i namjerno svjetlosnim godinama udaljava), a roman konačnim Milkyjevim osvetama fatalnim ženama uvelike biva inficiran mizoginijom, a ujedno i potvrđuje tezu o tankoj i vrlo propusnoj granici između ljubavi i mržnje (u koju se prekomjerna ljubav pretvara, postepeno i neprimjetno).
Grandioznost i prenaglašenost (pa čak i pompoznost) emocionalnih stanja glavnog lika predočena su isključivo njegovim osobnim iskazima i nemaju utemeljenje u fabuli nego izviru iz junakova samoljublja i njegove bolesne usredotočenosti na sebe sama i svoj vlastiti hedonistički užitak (seksualni, gastronomski i svaki drugi), pa se cijeli roman nakon početne zanimljivosti i zabavnosti ispostavlja pukom literarnom konstrukcijom čija radnja ide svome predvidljivom kraju vođena autopilotom, a likovi i unatoč svojim tjelesnim sokovima kojima natapaju stranice ostaju plošni, papirnati i bez osobnosti.
Od totalnog debakla Valenta ipak spašava duhovitost i evidentna autoironičnost koja ipak ne dozvoljava da njegovo samoljublje u potpunosti zaguši tekst (čemu se na momente opasno približava) i prijeđe granicu podnošljivosti. Kroz roman pratimo seksualne dogodovštine za naše prilike nevjerojatno uspješnog književnika Miroslava Smičiklasa (koji svoja djela potpisuje pseudonimom Milky Way), a čiji se ljubavni romani (koji su ustvari tvrda pornografija) prodaju u desecima tisuća primjeraka čime su svog autora pretvorili u basnoslovnog bogataša. Miroslav Smičiklas alias Milky Way ustvari je alter ego Milka Valenta (s kojim dijeli niz biografskih podudarnosti - slično ime, ista godina rođenja, isto obrazovanje, sličan svjetonazor i način razmišljanja itd.) što autoru omogućava da se ironično poigrava sa svojim stvarnim nezavidnim socijalnim statusom, ali također i da slavi sebe sama i svoj literarni genij, što on koristi bez mjere te kod čitatelja nakon nekog vremena počinje izazivati odbojnost.
Kroz priču prepunu lascivnosti i opisa svakovrsnih seksualnih čina i opačina (Milky Way kao magnet privlači svakog "ženskog ljudskog sisavca" i nijedna mu žena ne može odoljeti te mu se svaka koja mu se nađe na putu bez krzmanja strastveno podaje) kojima Milky teži vlastitom izbavljenju i psihičkom oslobađanju od utjecaja dviju fatalnih žena u koje je već desetljećima beznadno zaljubljen, Valent provlači i svoje komentare suvremene hrvatske književne scene kojom vladaju "urbane seljačine", te se romanom prošetavaju neimenovani (ali prepoznatljivi) protagonisti zagrebačkog kulturnog života (što Fatalne žene... ipak ne pretvara u tzv. roman s ključem).
Glavna fabula teče glatko i čita se s lakoćom, a sastavljena je većinom od dnevničkih zapisa i Milkyjevih monoloških dionica, dok svako poglavlje završava dijalogom na kajkavštini koju on vodi sa Piksijem, zagrebačkim mesarom. Do pred sam kraj i ti dijalozi djeluju kao samo još jedna u nizu tek rijetko duhovitih suvišnosti kojima roman od 460 stranica obiluje no na kraju se ispostavlja da Piksi ipak ima prilično važnu fabularnu funkciju.
Štivo nije nimalo depresivno niti tmurno, već je vrlo duhovito, lepršavo i veselo, ali dojam umnogome kvari nekoliko prilično "anapetitlih" scena (od kojih iskače Milkyjev seks sa svojom 70-godišnjom majkom), a preko mjere iritira i višekratno ponavljanje istovjetnih motivskih i fabularnih obrazaca (npr. seanse kod psihijatra), kao i pretjerano autorovo slavljenje vlastite genijalnosti. Osim vrlo česte intertekstualnosti (Genet, Miller, De Sade...) i pop-referencija primjetna je još i parodizacija (prvenstveno žanra ljubića, ali i trenutno vrlo popularne stvarnosne prozne matrice od koje se svjesno i namjerno svjetlosnim godinama udaljava), a roman konačnim Milkyjevim osvetama fatalnim ženama uvelike biva inficiran mizoginijom, a ujedno i potvrđuje tezu o tankoj i vrlo propusnoj granici između ljubavi i mržnje (u koju se prekomjerna ljubav pretvara, postepeno i neprimjetno).
Grandioznost i prenaglašenost (pa čak i pompoznost) emocionalnih stanja glavnog lika predočena su isključivo njegovim osobnim iskazima i nemaju utemeljenje u fabuli nego izviru iz junakova samoljublja i njegove bolesne usredotočenosti na sebe sama i svoj vlastiti hedonistički užitak (seksualni, gastronomski i svaki drugi), pa se cijeli roman nakon početne zanimljivosti i zabavnosti ispostavlja pukom literarnom konstrukcijom čija radnja ide svome predvidljivom kraju vođena autopilotom, a likovi i unatoč svojim tjelesnim sokovima kojima natapaju stranice ostaju plošni, papirnati i bez osobnosti.
da je viagra jeftinija sve bi bilo bolje