Gotovo cijeli svoj radni vijek novinar Saša Kosanović proveo je na Hrvatskoj radio televiziji gdje je došao 1997. godine, među posljednjima dobio stalan posao, a nedavno i otkaz. Prvi put je s HTV-a sam odlučio otići 2000. godine, kad je prihvatio izazov i postao dio tima CCN-ovih vijesti, prve konkurencije središnjoj informativnoj emisiji HTV-a, prije komercijalnih televizija s nacionalnom koncesijom. Bio je mlad i spreman prihvatiti izazov stvaranja novog formata vijesti bez ograničenja koja je na HTV-u i tada osjećao, govori nam. Iste godine dobio je HND-ovu nagradu za najbolji televizijski komentar. Nakon gašenja CCN-ovih vijesti 2003. godine skitao je, kaže, po tjednicima, pisao za Nacional i Globus sve dok se nije vratio na HTV, i to u emisiju svojeg prvog urednika, Denisa Latina.

Saša Kosanović počeo se baviti novinarstvom upravo u Latinici, od 1996. do 1997. godine kada se prikazivala na TV Mreži. Sljedećih pet sezona radio je Latinicu kao honorarni suradnik, nakon toga Dossier.hr godinu dana, Hrvatsku uživo dvije godine, godinu dana s Robertom Zuberom na emisiji Paravan, a nakon što je Zuber postao urednik Dokumentarnog programa pozvao je i Kosanovića da se prebaci u dokumentarni. Posljednji dokumentarac za HTV, „Balkanska ruta“, snimao je već kao novinar Informativnog programa gdje se pokazao i kao odličan reporter s terena. Njegova javljanja uživo iz Mađarske i Srbije o humanitarnoj katastrofi i rijeci izbjeglica na Balkanskoj ruti otkrivala su sav jad tih ljudi, ali i prozivala, kritizirala, pozivala na odgovornost.

NASTAVAK ČISTKE NEPODOBNIH NA PRISAVLJU: Saši Kosanoviću izvanredni otkaz „vlastitom krivnjom“

Kosanović je ostao novinar koji svoj posao doživljava kao poziv, kariku u lancu pozitivnih promjena koje bi pomogle da ova zemlja krene u nekom boljem smjeru. Pri tom barata snažnim jezikom bez uvijanja i okolišanja čak i kada se radi o tabu temama poput zločina počinjenih u Domovinskom ratu. Za jedne novinar s integritetom, a za druge mrzitelj svega hrvatskog, pa je upravo to posljednje iskorišteno u prilično jalovom pokušaju HRT-ovog v.d. vodstva da javnost uvjeri kako je otkaz uručen Kosanoviću legitiman i opravdan. Da nije imao pismeno odobrenje za suradnju na danskom dokumentarcu „Masakr u Dvoru“ i dalje se čini pomalo slabašnim za tako krajnju mjeru. Nepravda koja mu se događa, Kosanovića, međutim, kao da i ne dira previše. Vatreni borac za pravdu pao je, reklo bi se, bez ispaljenog metka.

„Nisam se branio jer su mi tako sugerirali pravnici, da ne otežavam svoju poziciju dok još nije bilo izvjesno hoće li to završiti otkazom ili ne. A kad je krenula ta hajka, nacionalistička, politička hajka na autore danskog dokumentarca i sve nas koji smo na bilo koji način sudjelovali u njemu, nitko me od novinara, osim Renate Rašović iz Večernjeg lista i još nekih kolega s portala nije ni nazvao. Pa i oni koji su me zvali tražili su samo moj komentar onoga što drugi govore. Nitko nije doveo u pitanje laži koje su se ponavljale od početka kako bi se demonizirao film, a nas koji smo na njemu radili prozvalo antihrvatskim elementima kojima je glavni cilj bio kriminalizirati Hrvatsku vojsku i Domovinski rat, i optužiti Hrvatsku za taj zločin“, kaže Saša Kosanović kojem se nakon toga činilo uzaludnim objašnjavati film ljudima koji ga nisu niti pogledali.

"To što smo mi navikli da druge strane kada je u pitanju Domovinski rat nema - ima druge strane" - Saša Kosanović (FOTO: Lupiga.Com)

Što je toliko sporno u tom filmu da ste zbog njega morali dobiti otkaz?

- U tome je poanta. Nitko od novinara koji su ga pogledali neće u njemu naći ništa, ili gotovo ništa sporno, ali gomilu tekstova su o filmu objavljivali ljudi koji ga nisu ni pogledali nego su citirali Orkana, Bujicu, Antu Nazora i takve, koji su tvrdili da je to antihrvatski film. Tu gomilu laži plasirali su ljudi koji su znali istinu. Dražen Majić je znao jer sam mu ispričao, no svejedno u svojem pismu javnosti piše da je Savo Štrbac dobio ogroman novac od tog filma. Iako zna da je Štrbac bio kontakt za obitelji stradalih i zahvalili su mu u filmu. Ništa drugo. Mile Novaković je sudjelovao i sve što je rekao bilo je skandalozno. Ogolio se do kraja, i umjesto da se kaže super je da se to dogodilo, da se takav čovjek koji je napravio niz ratnih zločina u Hrvatskoj cijelom svijetu pokazao u svom pravom svjetlu, napada se sama činjenica što je njemu dozvoljeno da išta kaže. To što smo mi navikli da druge strane kada je u pitanju Domovinski rat nema - ima druge strane. Postoji druga strana i ona ima svoje mišljenje, hajmo ga čuti, hajmo vidjeti što ima za reći. Konačno, HTV je malo zatim poslala ekipu u Srbiju da naprave razgovore s nekoliko takvih ljudi, uključujući i Milu Novakovića, i zatim te intervjue objavila u izrazito uspješnoj i gledanoj, i masno plaćenoj seriji „Godina Oluje“ koju je režirao Jack Baric. Tu je Mile Novaković imao isti tretman kao bilo koji general HV-a. Po meni jedan od boljih dokumentarnih filmova o Domovinskom ratu ikad, a bavi se akcijom Maslenica, uključuje razgovore s barem deset srpskih vojnika i zapovjednika. Upravo u tome je veličina tog filma, da ne slušamo uvijek istu priču srbočetnička jugo-armada je nas napala, mi smo se goloruki branili i ubili 200 njihovih vojnika, a oni nama ništa nisu jer nas Gospa Sinjska čuva i krunica oko vrata. Rat nije bio to i nema ratnika koji će vam tu priču ispričati.

Možda je lakše gledati ratne priče o herojima nego o civilnim žrtvama, možda bi se svi radije pravili da se zločin u Dvoru nije dogodio.

- Da su ijednog novinara koji je pisao o ovom filmu, ili dijelio svoje uglavnom nebulozne izjave, zanimale civilne žrtve pa valjda bi se zapitao, na primjer; zašto DORH već 20 godina nema pojma gdje su ti ljudi pokopani, a navodno strašno dobro surađuje sa Srpskim tužilaštvom, išli su u Dansku zajedno i sve to. Pišući za Novosti pronašao sam čovjeka koji ne zna gdje mu je pokopan brat koji je ubijen u tom masakru, a njegovo tijelo leži na groblju u Petrinji i moglo se ekshumirati davno. Trebalo mi je pola sata da ga nađem, živi u Vrginmostu i njegov broj je u telefonskom imeniku. Zašto DORH 20 godina nije otkrio identitet trojice civila koji su izvedeni iz škole ubijeni i zakopani na nepoznatom mjestu? Taj film je rađen u ime žrtava, u njihovo ime je danskom zapovjedniku postavljeno sljedeće pitanje: Zbog čega niste reagirali, kako ste kao čovjek, časnik, to mogli samo gledati? Ta činjenica tog čovjeka proganja 20 godina i došao je u Hrvatsku potražiti odgovore, razgovarati s protagonistima tih događaja ne bi li umirio svoju savjest. Znači, film je o suočavanju s prošlošću danskog zapovjednika u ime tih žrtava koje su tamo izgubile život. Nekoliko puta se u filmu decidirano kaže da se ne zna tko je počinio taj zločin. Prikazan je jedan kadar u kojem se sugerira da su pripadnici HV-a krenuli prema toj školi, i tvrdim da danski autori imaju debele razloge zbog čega su pustili taj kadar. Ako to ikoga u Hrvatskoj bude zanimalo, DORH, policiju, braniteljske udruge, mogu mi se slobodno obratiti, dat ću sve kontakte, pa će onda vidjeti čak i neke materijalne dokaze da je HV tog 8. kolovoza bila u Dvoru na Uni. Danska vojska snimila je čak i previjanje ranjenog hrvatskog vojnika koji je od njih toga dana tražio pomoć. Zna se i njegov identitet. To naravno ne znači da je netko od Hrvatske vojske tada ubijao, ali ljudi koji tvrde da HV tog 8. kolovoza nije bila tamo ili ne govore istinu, ili im istina nije u cijelosti poznata.

Mogu li takve priče pokrenuti, ubrzati istrage?

- Ne može se to pokrenuti jer nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima u Haagu, hrvatsku vlast ne zanima više niti jedan hrvatski zločin, kao što ni Srbiju nakon presuda iz Haaga i same činjenice da Haag završava svoj posao, više ne zanima progon, prvenstveno vlastitih građana prema onom načelu univerzalne jurisdikcije za ratne zločine počinjene na teritoriju bivše Jugoslavije. Jer da toga nije bilo, ne bi bilo ni suđenja za Lovas, Ovčaru, onog Škorpionima … Možemo biti nezadovoljni jer nisu htjeli rasvijetliti ulogu države i Jugoslavenske narodne armije, nisu se time bavili. Ali mi se svojim ratnim zločincima uopće nismo bavili. Jedini izuzetak je ratni zločinac, dvostruko osuđen Mirko Norac i to samo zato što je točno procijenjeno da će ovdje dobiti manju kaznu i da će ju služiti u uvjetima zapravo nepriličnim jednom ratnom zločincu. Farsu kojom se vole hvaliti naši ministri pravosuđa da smo mi sudili Branimiru Glavašu bolje je ne komentirati. Vidjeli smo kako je završilo suđenje za Grubore, a o atmosferi u društvu dovoljno govori činjenica da SDP-ov gradonačelnik u Splitu postavlja u mučilištu vlastitih građana i ratnih zarobljenika u Lori spomenik 72. bojni vojne policije, postrojbi u kojoj su služili mučitelji.

"Atmosfera na HRT-u je nepodnošljiva onima koji ne mogu pristati obavljati dužnosti društveno-političkog radnika, koji se žele baviti istraživačkim novinarstvom, a takvih još uvijek ima tamo" (FOTO: Lupiga.Com)

Kako to tumačite? Tu nevoljkost da se obračunamo sa zločincima?

- To je zato što se ne gleda na žrtve nego na njihovu nacionalnost. Dovoljno je pogledati tragikomediju vezanu za slučaj ratnog zločinca, ubojice i prijeratnog kriminalca Veljka Marića koji je osuđen za vrijeme 'tamnice naroda' zbog pljačke i oružanog napada na 'milicionera'. Možda se na to danas gleda kao na državotvorni čin, ali mislim da su njega ipak vodili neki prizemniji porivi. To je osoba koja je ubila čovjeka samo zato što je bio Srbin, pred očima njegove supruge i svojeg suborca na osnovu čijeg je svjedočenja i osuđen, i kojem je na srpskom sudu zaprijetio da će ga pronaći ma gdje se sakrio. O tome se ne piše. Piše se o tome kako je njega srpski sud osudio, a nitko da se zapita zašto ga nije osudio naš sud? Zašto bi mene zanimalo kako se on sada osjeća, je li mu teško, kako se osjeća njegova supruga, kako se osjeća njegov susjed, kako on mazi psa ili obrađuje zemlju. Mene je to prestalo zanimati onog trenutka kad je hrvatski sud preuzeo presudu iz Srbije i zapravo potvrdio činjenicu da je on ratni zločinac.

Je li i vama sumnjivo to što je vaš kolega Dražen Majić samo nekoliko dana poslije pokretanja postupka smjene glavnog ravnatelja HRT-a otkrio kaznenu prijavu podnesenu još lani?

- To je samo jedan dokaz u prilog tezi da cijela ova priča nema nikakve veze s kaznenom prijavom. Ta je kaznena prijava kao i 50 drugih koliko ih je Ivica Pandža Orkan do sad napisao, potpuno beznačajna. Sjećam se tek jednog manjeg teksta kojim je popraćena informacija da ju je predao. Ona je izvađena iz ladice da bi se krenulo u džihad, prvenstveno na instituciju Hrvatskog audiovizualnog centra i na novac kojim ta institucija raspolaže jer nekom je u kadrovskim križaljkama sigurno obećano mjesto Hrvoja Hribara. Kad se priča proširila onda se odjednom pojavio i redov Saša Kosanović pa je bilo kao, čekaj - to je onaj Saša Kosanović? Hajde da objesimo i Sašu Kosanovića kad nam je već ovako dobro krenulo, a nikakvog otpora nema na vidiku.

Priča se da je atmosfera na HRT-u takva da je u njoj nemoguće raditi?

- Točno, u atmosferi ideološkog lova na vještice nemoguće je raditi. Atmosfera je nepodnošljiva onima koji ne mogu pristati obavljati dužnosti društveno-političkog radnika, koji se žele baviti istraživačkim novinarstvom, a takvih još uvijek ima tamo, doduše sve manje. Takvima je i prije bilo teško. Recimo, malo nakon parlamentarnih izbora, dok je na HRT-u još bila bivša garnitura, radio sam film o izbjegličkoj ruti i taj je film zapravo bio cenzuriran. Pričajući o izbjeglicama u filmu sam ispričao i o hrvatsko-srpskim sukobima oko granice u Bajakovu, tu su bili tonovi Andrije Hebranga koji izbjeglice proglašava potencijalnim teroristima i tvrdi kako su ga na odličnom engleskom jeziku tražili podatke, ali im on nije odao niti jednu hrvatsku tajnu. Bilo je u tom filmu i Ostojića i Karamarka i Milanovića i Vučića, ali su mi urednici rekli da sve to izbacim. Da nema profesionalnog razloga da političari budu unutra i da se oni s takvim pristupom ne slažu jer da je to prvenstveno priča o izbjeglicama. Na kraju su me doveli do zida gdje je urednik iskoristio svoje diskrecijsko pravo i naredio mi da političare izbacim iz filma. Svakako je pomoglo i to da je film emitiran u vrijeme parlamentarnih izbora.

"Nitko se na HTV-u nije zapitao, a u kratkom vremenu odlazi deset zapravo najboljih novinara informativnog programa, s kim ćemo raditi program" (FOTO: Lupiga.Com)

Znači cenzura je na javnom servisu konstanta?

- Od kad radim na HTV-u vodim se zapravo vrlo jednostavnim načelom; ako želiš ispričati bilo što da se ne uklapa u dominantnu sliku o društvu i na bilo koji način je u disproporciji s onim što urednici žele, moraš se u startu pomiriti s tim da će ti izbaciti barem 20-30 posto priloga, ili više u nekim slučajevima. Pošto mi je bilo stalo da se neki kadrovi tu vide, da se čuje izbjeglička priča, odlučio sam popustiti.

Je li to razlog vala odlazaka novinara s HTV-a koji je krenuo i prije smjene vlasti?

- Nije problem što ljudi žele otići zbog većih primanja ili kakvog drugog razloga, no problem je što nitko na HTV-u to ne doživljava kao problem. To je priličan broj kvalitetnih ljudi poput Ivane Dragičević, Josipa Šarića, Anke Bilić Keserović, Petra Štefanića koji su svojom voljom, za razliku od mene, otišli s HTV-a. Uglavnom zato što na HTV-u nisu mogli ostvariti svoje profesionalne ambicije. Tragično je da nitko od nadređenih nije te ljude zaustavio i pitao ih čime su nezadovoljni. Da se nitko nije zapitao, a u kratkom vremenu odlazi deset zapravo najboljih novinara informativnog programa, s kim ćemo raditi program.

Koliko to ima veze s cenzurom? Odnosno, ako političari kadroviraju nije li za očekivati da će njihov sud biti važniji od kvalitete programa?

- Naravno. Naravno da neće dati jednoj Ivani Dragičević, Josipu Šariću ili meni da vodimo politički magazin jer znaju da nakon toga mogu očekivati pozive političara. Nisu toliki problem pozivi političara, to je stvar njihove demokratske kulture, problem je što im se netko tamo sve ove godine na te telefone javlja. Urednici bi trebali raditi svoj posao, a ne se opravdavati političarima, ali kad njih politika i postavlja. Kadrovske križaljke se sklapaju u strankama šest mjeseci prije izbora, na hodnicima vidite grupice zavjerenika koje šapuću i čekaju dan ustanka i onda potrče na svoje nove dužnosti, sretni, hrabri, puni elana i prvo što naprave - posijeku sve predšasnike, kako bi rekao naš ministar Zlatko Hasanbegović. Kao da će ta njihova iluzija o vlastitoj veličini trajati tisuću godina, ili barem do penzije. No, vrlo brzo se sve te umišljene veličine koje se domognu pozicija, a nisu im dorasle, sretnu sa stvarnošću i činjenicom da su tu samo kako bi poslužili vladajućoj političkoj eliti koja ih koristi kao sapun za jednokratnu upotrebu. Operu s njima ruke i bace ih u kantu za smeće, u ropotarnicu. Sklone ih u neki kut pa onda tu do idućih izbora mogu snatriti o svojim herojskim danima i čekati kad će se opet osvetiti ovima što su došli nakon njih, i to je ciklus koji se ponavlja godinama.

"Uvijek se događaju smjene, ali u ovakvom rasponu mislim da ih nije bio jako dugo, tamo od devedesetih" (FOTO: Lupiga.Com) 

Teško je u takvim uvjetima baviti se samo novinarstvom?

- HTV se pretvorio u kuću koja se uopće ne bavi novinarstvom, barem ne na način koji bi odgovarao javnoj ulozi novinara kao 'psa čuvara' koji nadzire vladajuće elite. HTV ima urednike koji čekaju da netko drugi objavi vijest, da dobiju politički mig i onda trče za tim bez ikakve ideje. Recimo, dobiju informaciju o sukobu Bože Petrova i Tomislava Karamarka, ali im ne padne na pamet istraživati uzroke. Štoviše, oni prešućuju da je uzrok te svađe Jozo Petrović, ali sutradan kad Jozo Petrović pošalje svoje priopćenje, e onda ga HTV može objaviti. Znači, oni zabijaju glave poput nojeva u pijesak i zapravo je novinarstvo dobrom dijelu ljudi koji tamo rade zadnja rupa na svirali. Najveći problem je kako sebi izboriti još koji bod i poen za veću plaću i kako biti nevidljiv, da nema problema s tobom, s tvojim tekstom, da nitko ne viče, da nema ispravaka i teških riječi i da ti brodiš svojim brodom u sretnu i sigurnu ekonomsku i bilo koju drugu budućnost.

I prije smjene vlasti prebacili su vas iz dokumentarnog u informativni program, kako ste se snašli?

- Tamo se dobro pazilo da se mene drži podalje od unutarnje politike, ali i od drugih tema. Recimo kada se pripremala 20. godišnjica Oluje ili na obljetnicu pada Vukovara, mogao sam slobodno ne doći na posao. Ako izuzmete izbjegličku krizu, zapravo sam u tih sedam-osam mjeseci na temu unutarnje politike napravio samo desetak važnijih priloga. Radio sam samo izravna uključenja s terena, ali tijekom dana, nikad za središnji dnevnik. Naime, malo je teško kontrolirati što će reporter reći uživo. Izbjeglička kriza je nešto neutralno, tako da je bilo logično da je pratim, plus što kad je sve to počelo i nije bilo previše ljudi koji su se otimali za krstarenje srpsko-mađarskom granicom usred ljeta. Međutim, nakon promjene vlasti više ni to nisam mogao pratiti, a i prije je bilo problema s mojim izvještajima. Smetalo im je, na primjer, to što sam logor za izbjeglice na mađarskoj granici nazvao koncentracijskim logorom. Dakle, vidio sam dva reda bodljikave žice, vidio sam naoružane stražare, vidio sam preplašene ljude unutra i da, mene je to podsjetilo na koncentracijske logore. Tako da, nije baš da su svi bili zadovoljni mojim izvještavanjem. Ali ja sam već bio uvučen u priču o tim nesretnim ljudima i tražio sam, ako ne mogu u Hrvatskoj, da me puste da pratim zbivanja u Srbiji i to sam radio do smjene ove garniture. Jer kada je Šešelj stigao u Beograd i uoči prijevremenih izbora u Srbiji pitao sam uredništvo idem li na put, a oni su mi odgovorili da baš šteta, ali da se prije mene već javio moj bivši urednik koji je onda i otišao tamo. Svi su oni znali da se meni sprema otkaz i svi su igrali taj neki igrokaz i ja nakon toga nisam radio više ništa.

Jesu li takva degradiranja inače uobičajena kod svake smjene vlasti?

- Uvijek se događaju smjene, ali u ovakvom rasponu mislim da ih nije bio jako dugo, tamo od devedsetih. Mogu se složiti da se neke čelne ljude na HRT-u može, pa možda i treba mijenjati, ali novinare i ljude koji proizvode program trebalo bi ostaviti na miru. Situacija je sada specifična i zbog toga što se ljudima koji su smijenjeni uopće ne objašnjava zašto ih se smjenjuje. 'Što da ti kažem, sve znaš' - to je rečenica koju su od urednice IMS-a čuli mnogi koji su smijenjeni – kao podrazumijeva se. Ne bi se trebalo podrazumijevati. To je tragično jer se stvara atmosfera nesigurnosti i ljudi koji su ostali, koji su željeli slobodno raditi, suspregnuti su jer naravno svi razmišljaju što im donosi sutra.

Je li zato otkaz koji vam je uručen primljen tako – šutke?

- Nisam ni mislio da će tu biti nekakve reakcije. Ljudi su preplašeni, a siguran sam da se mnogi i slažu, iz vrlo političkih razloga, s odlukom da se mene makne. Pokušavali su me se riješiti i godinama prije, a ovaj put su uspjeli i, moram priznati, od Dražena Majića i Siniše Kovačića zapravo mi je profesionalno i privatno neizmjerna čast dobiti otkaz.

Zbog čega ste uopće ustrajali tako dugo u nastojanju da se bavite istraživačkim novinarstvom baš na HTV-u?

- Odgovor je jednostavan. To je kombinacija naivnosti, idealizma i gluposti prirođene. Smatrao sam i još uvijek smatram da je HTV najmoćniji medij u Hrvatskoj i mislio sam da je važno izdržati tamo što duže i raditi posao na način kako sam ga radio jer je to meni osobno uvijek bilo važno. Naivno sam vjerovao da možeš biti barem karika u lancu, neki mali kotačić mehanizma koji gura ovu zemlju u nekom boljem pravcu. Žalim što nacionalisti, fašisti, neofašisti i neoustaše smatraju da je patriotizam, ljubav prema zemlji u kojoj živiš, njihova privatna prćija. Povijesna je greška hrvatske ljevice čija je djelatnost zapravo stvorila ovu zemlju u ovim granicama u Drugom svjetskom ratu da je tu temu prepustila ovoj uličnoj bagri koja se valja zagrebačkim i hrvatskim ulicama zadnjih mjeseci.

"Svi novinari na HTV-u imaju 200 posto veće plaće od mene, jer ja sam zaposlen kao suradnik dokumentarist, znači pomoćno osoblje. Imao sam plaću oko 4.000 kuna." (FOTO: Lupiga.Com)

Smeta li vam etiketa antidržavnog elementa?

- Ne dozvoljavam nikome da mene promatra kao antidržavni element, i imam u svojoj profesionalnoj biografiji dovoljno argumenata s kojima je lako to demantirati. Prava mjera domoljublja, ako to već nije potrošen i prostituiran termin, upravo je ono što radi Documenta, što radi Zoran Pusić, što rade borci za ljudska prava, što rade cijeli život Viktor Ivančić i Boris Dežulović, Predrag Lucić, Ivica Đikić, niz ljudi, Ladislav Tomičić i svi mi zajedno – da, to je prava mjera hrvatskog domoljublja i tako treba. Što se tiče etiketiranja, uvijek se pronađe neki način da te diskvalificiraju. Dovoljno je sjetiti se priloga o Sanaderovoj imovini koji sam radio za Latinicu. Sanader je tada bio junak naroda i ove šačice narodnosti koja je ostala i vrlo malo podataka se u to vrijeme moglo pronaći o njegovoj imovini. Toni Gabrić je o tome u Feralu napisao opsežan tekst pa sam krenuo tragom tog teksta i malo proširio priču, našao još neke ljude, nije sad ni važno. Uglavnom, Rončević je u samoj finalizaciji emisije izbacio više od pola materijala iz tog priloga, a Mirko Galić, veliki nezavisni junak naše novinarske scene i legenda hrvatskog novinarstva koji je tada bio ravnatelj HRT-a dao je izjavu da je novinar nekakav, to sam bio ja, u toj reportaži samo prepisao navode iz bulevarskog tiska. Bulevarski tisak je Feral Tribune, za razliku od Rončevića i Galića, stvarna legenda hrvatskog novinarstva. Nikakve reakcije na to nije bilo, osim što sam imao problema i zadnji sam od svoje generacije na HTV-u zaposlen pod izlikom neimanja diplome na Filozofskom fakultetu gdje sam prestao studirati nakon treće godine. Takvih slučajeva ima dvadesetak i svi imaju 200 posto veće plaće od mene, jer ja sam zaposlen kao suradnik dokumentarist, znači pomoćno osoblje. Imao sam plaću oko 4.000 kuna. Znači to je najmanja plaća za nekoga tko se bavi novinarstvom u stalnom radnom odnosu na HTV-u u povijesti. Ne postoji niti jedan od početnika novinara koji imaju ispod 5.000 kuna plaću.

Je li i vas iznenadilo ovo bujanje ekstremne desnice?

- Kao netko tko je proživio devedesete u vrlo neobičnim okolnostima gdje si napadan kao građanin Hrvatske od ljudi koji napadaju zemlju u kojoj živiš, a istovremeno si napadan i od ljudi s kojima dijeliš tu sudbinu - jer nisi arijevac – više nikad ne spavaš s oba oka zatvorena. Nikakva desničarska revolucija više me ne bi iznenadila. Ne bi me iznenadilo ni da mi večeras netko pokuca na vrata i odvede me u Paviljon 22. Ne bi me iznenadilo. Ne mislim da to može poprimiti oblike i institucionalnu podršku državnog terora koji je tada vladao, ali kao pojedinačni čin nekog luđaka od svih koji me zasipaju porukama mržnje i prijetnjama već godinama svašta je moguće očekivati. Poput pasa koje samo lanac sprečava da se otrgnu i nekome pregrizu vrat. Takvi mi poručuju da sam četnik i da me treba protjerati iz Hrvatske, a sljedeći logiku koju je promovirao glavni tajnik HDZ-a koji je Miloradu Pupovcu poručio da može potražiti neku zemlju u kojoj će se osjećati sigurnije. Mene iznenađuje da je nakon ulaska Hrvatske u EU međunarodna politika tolerirala radikalizaciju političke klime, ali na krilima izbjegličke krize, rasizma i ksenofobije koja ju prati, to je postao trend u cijeloj Europi. Ipak, Hrvatska je otišla korak dalje. Mislim da je Jasenovac bio prekretnica. Dirati u žrtve holokausta i genocida, to u EU ne prolazi. Dobrodošla je reakcija SAD-a i brojnih članica EU koje su našle načina da svoje poruke pošalju državnom vrhu. To je dokaz da u svijetu ipak još postoje snage koje neće dozvoliti seoskim propovjednicima i kafanskim nacionalistima da provedu svoje male profašističke revolucije do kraja. Ipak postoji sila koja će reći, dobro malo ste se napili, porazbijali inventar, a sada ćete sve ovo platiti, idete kući i da vam se ovo više nije ponovilo.

Hoćete li tužiti HRT?

- Hoću, iako nisam uvjeren da se na hrvatskim sudovima radnička prava štite na taj način da bih mogao biti siguran da ću dobiti nešto na sudu. Razmislit ću o tužbi, dobro odvagati što mi je u interesu. Volio bih tužiti HTV, najviše zbog moralne satisfakcije. Ali ne mislim čekati skrštenih ruku ishod nekakve tužbe. Ovo što ljudi pišu kao; baš te briga, dobit ćeš neki novac i to, evo im - neka se slobodno zamjene s ljudima koji čekaju novac i ne rade po dvije i pol godine. Treba preživjeti te dvije i pol godine i čekati neizvjestan ishod. Ne mislim dozvoliti političkim komesarima koji su mi ovo priredili iz političkih i nacionalističkih razloga da me baš po podu povlače. Pokušat ću preživjeti od posla koji sam i do sad radio.

Ima li rad na javnoj televiziji ipak neke prednosti koje bi u komercijalnim medijima mogle nedostajati?

- Cenzura je na HTV-u toliko jaka i dan danas da ga ne mogu nazvati javnim medijem jer ljudi se tamo ne mogu slobodno baviti svojim poslom. Novo vrijeme donijelo je i nove probleme koji su javnom mediju do tad bili nepoznati i s kojima se inače suočavaju ljudi u komercijalnim medijima. Dobar primjer je odnos prema Agrokoru i „direktoru Jugoslavije“ kako je jednom na naslovnici hrvatskih Novosti nazvan gospodarstvenik Ivica Todorić. Radio sam priču o tome zbog čega se bivšim logorašima zloglasnog logora Stajićevo, a među kojima je bilo više od 2.000 zarobljenih branitelja Vukovara, ne dozvoljava postavljenje spomen ploče. Stajićevo je tada bilo u vlasništvu koncerna Agrokor, no HTV ta priča nije zanimala. Zašto to nikoga ne zanima, zašto razni šatoraši nisu kampirali ispred ureda Agrokora, kako to da nisu i njega proglasili antidržavnim elementom? Dakle, o Todoriću se ne čuje apsolutno ništa disonantno posljednjih, barem, deset godina, ni na HTV-u ni u komercijalnim medijima. Javna televizija ima pravo postavljati pitanja o uvjetima u kojima rade njihovi radnici, o kvaliteti njihove robne marke, o dubiozama, o uništavanju firmi i čitavih industrija od Moloha koji ždere sve pred sobom do toga da je Todorić moćniji od pola Vlade i da njegovi stručnjaci pišu zakone, da sada otvoreno postavljaju ministre financija, o neplaćanjima i uništavanjima manjih firmi od strane Konzuma, pa i o dobrim stvarima, naravno, činjenici da on zapošljava toliko ljudi – ništa od toga nećete vidjeti na javnom mediju zvanom HTV, niti ćete vidjeti u medijima koji su u privatnom vlasništvu i gdje je u nekima Todorić možda i suvlasnik. Tako da, nema se čovjek čemu radovati općenito u hrvatskom novinarstvu, ali se nadam da ću sve te zamke izbjeći i naći medij u kojem će to biti moguće. Mislim da još ima takvih medija i nadam se da ću imati sreće naprosto raditi u nekoj slobodnijoj sredini. Nastaviti tražiti pravdu za žrtve čija su prava ignorirana. Evo obećavam da ću pronaći načina da se time i dalje bavim. Jer mislim da se o tome mora pričati.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com