Snježana Koren predstojnica je Katedre za Metodiku nastave povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i autorica knjige „Politike povijesti u Jugoslaviji 1945. – 1960.“ koja istražuje odnose političke moći i povijesnih narativa. Bavi se istraživanjem udžbenika i nastave povijesti te sudjeluje u stručnom usavršavanju nastavnika. Svojevremeno je vodila stručnu radnu skupinu za povijest u vrijeme izrade prijedloga kurikuluma, predmeta u nastavi koji je očekivano izazvao najviše zapjenjenih i zajedno s cijelom kurikularnom reformom, stavljen „na led“. 

Uz Tvrtka Jakovinu i Magdalenu Najbar Agičić suautorica je „Dodatka udžbenicima za noviju povijest“, koji je, po prestanku petogodišnjeg moratorija na nastavu najnovije povijesti prema Erdutskom sporazumu, za školsku godinu 2002./2003. godinu naručilo Ministarstvo prosvjete. Nakon što je u travnju 2005. godine procurio u medije, uslijedila je višemjesečna medijska polemika, uz nerijetko nepotkrijepljene „uvrede i podmetanja“, a nije nedostajalo ni komičnih momenata: u ljeto 2005. godine Večernji list je objavio veliki tekst o navodnom oskvrnuću (zapravo: razbijanju naočala) na bisti Franje Tuđmana u Velikoj Gorici, a za koje je sin pokojnog predsjednika, Miroslav Tuđman, u spomenutom tekstu optužio autore Dodatka i atmosferu „potpuno politički oprečnih poruka gdje i udžbenici o Oluji i Domovinskom ratu šalju poruke koje stvaraju potpunu pomutnju“. Međutim, naočale su, kako je potvrdio sam skulptor, bile tek stilizirane, a bista neoštećena. 

Uz osvrt na antifašizam u udžbenicima i nastavi povijesti od devedesetih do danas, porazgovarale smo o mogućnostima historiografije u nastavi povijesti, javnoj upotrebi povijesti te službenom propisivanju pamćenja na recentniju povijest.

Snježana Koren pored nikada oštećene biste Franje Tuđmana u Velikoj Gorici (FOTO: Lupiga.Com)

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća dolazi do promjena u udžbenicima i nastavi povijesti, kako se ta promjena odražava na tretman Drugog svjetskog rata, odnosno kako se tretira antifašizam u današnjim udžbenicima? 

- Treba prvo razlučiti govorimo li o antifašizmu ili o Narodnooslobodilačkoj borbi. Antifašizam jest dio NOB-a, ali to nisu istoznačnice. Terminološki, pojam „hrvatski antifašizam“ je zamijenio upravo pojam „Narodnooslobodilačka borba“ koji je postao nepoćudan početkom devedesetih. Konkretno, to se dogodilo u udžbeniku Ive Perića iz 1992. godine. Čak i prije. Već 1991. godine izašao je prerađeni udžbenik koji se koristio u osamdesetima, autora Dušana Bilandžića, Ivana Jelića, Radovana Vukadinovića i Renea Lovrenčića. Već je u tom udžbeniku prostor koji je dotad bio namijenjen NOB-u značajno reduciran. Naravno, to je trebalo reducirati. U udžbenicima iz osamdesetih otprilike 50 posto prostora odnosilo se na Drugi svjetski rat, a u priručniku se sugeriralo nastavnicima da od ukupno 70 sati godišnje oko 30 sati posvete toj temi. Uglavnom su se obrađivale vojne operacije, pojedine bitke i tako dalje, a bitno manje pažnje se posvećivalo temama poput stradanja civila ili logora. To je, naravno, trebalo mijenjati, to nije upitno. Upitan je način na koji je to učinjeno početkom devedesetih - temu koja je služila kao sredstvo legitimacije tadašnjih komunističkih vlasti sada je trebalo delegitimirati. To je učinjeno tako da je ono što je tada nazvano „hrvatski antifašistički pokret“ izdvojeno iz šireg jugoslavenskog konteksta. Zamjetno je da se u tom udžbeniku umjesto termina NOB počeo koristiti termin „hrvatski antifašistički pokret“, što je zapravo sintagma Franje Tuđmana. Istovremeno je izdvajanje iz jugoslavenskog konteksta cijelu priču zapravo učinilo nerazumljivom, jer se Drugi svjetski rat na području Hrvatske ne može razumjeti izvan šireg jugoslavenskog konteksta. Partizanski pokret je funkcionirao na cijelom prostoru Jugoslavije, sviđalo se to nekome ili ne. Pogledajte samo jedan primjer: ako spominjete samo Glavni štab Hrvatske, a ne spomenete Vrhovni štab, to po meni čini cijelu priču nerazumljivom.

Uloga Komunističke partije je na neki način umanjena?

- Definitivno jest. Pogotovo u odnosu na udžbenike iz sedamdesetih ili osamdesetih gdje je povijesti Partije bilo posvećeno puno prostora, do te mjere da se međuratno razdoblje gotovo pretvorilo u povijest KPJ. U Perićevom udžbeniku postoji prilično znakovita rečenica u kojoj se otprilike kaže da su pokret otpora pokrenuli i organizirali „razni antifašisti, pa i komunisti“, kao da je uloga KPJ u svemu tome bila sporedna, a ne središnja. Sasvim je sigurno postojala tendencija da se relativizira i umanji uloga KPJ i da se „hrvatski antifašistički pokret“ izdvoji iz jugoslavenskog, dakle iz partizanskog pokreta na području Jugoslavije. Još jedna karakteristika udžbenika ranih devedesetih je ta da se fokus s vojnih operacija prebacio na političke odluke, i to upravo na one koje su se uklapale u tada dominantni narativ o hrvatskoj državnosti – dakle, odluke ZAVNOH-a, odluke AVNOJ-a o ustroju federativne Jugoslavije, i tako dalje. To su bile neke od tendencija. Druga strana medalje bio je način na koji se prikazivala NDH, koja se u tom narativu promatrala kao pozitivna povijesna činjenica, kao obnova hrvatske državnosti. Javlja se jedna zanimljiva dihotomija, kako u Perićevom udžbeniku, tako i u nekim udžbenicima koji se koriste danas. Kad se govori o zadnjoj fazi rata, za oružane snage NDH sustavno se koriste termini poput „hrvatska vojska“ ili „hrvatske oružane snage“, nasuprot koje su „Titovi partizani“, „jugoslavenska vojska“ ili „jugoslavenski partizani“. Učenicima se tako kreira dojam kao da u „jugoslavenskoj vojsci“ nije bilo Hrvata, već da su se Hrvati borili samo na jednoj strani, onoj Nezavisne Države Hrvatske. Istovremeno, u udžbenicima iz devedesetih puno se više pozornosti pridavalo četničkim i partizanskim zločinima, dok su se ustaški zločini relativizirali. To je dosta simptomatično za Perićev udžbenik za osnovnu školu iz 1992. godine. U poglavlju o ustaškim zločinima, neutralno naslovljenom „Ustaški režim“, zločini nad Srbima, Židovima i Romima spominju se u pola jedne rečenice, što se dodatno relativiziralo tvrdnjom da su se Srbi u NDH progonili zbog ranijih četničkih zlodjela. No, potonja je tvrdnja izbačena već u izdanju iz 1993. godine – očito se shvatilo da je to u svakom smislu pretjerano. 

"U onoj mjeri u kojoj je NOB bio svojevremeno ishodišni događaj u Jugoslaviji, u toj je to mjeri Domovinski rat za današnju Hrvatsku, a u našem miljeu se takvi događaji ne propituju" (FOTO: Lupiga.Com)

Zašto su udžbenici za šesti razred bili sporni? Velika afera izbila je 1995. godine s udžbenikom „Rađanje suvremene Hrvatske i Europe od seobe naroda do apsolutizma“, koji su priredili Vladimir Posavec i Neven Budak. 

- To je bilo u vrijeme kada su se počeli uvoditi usporedni udžbenici, odnosno mogućnost da postoji više udžbenika za jedan razred. U šestom razredu, uz već postojeći udžbenik Ive Makeka pojavio se i udžbenik Budaka i Posavca. Inače, u Makekovom udžbeniku je fascinantno pratiti izmjene koje su se unosile u pojedine teme, primjerice, u osamdesetima se Dubrovnik opisivao kao grad koji je bio u dobrosusjedskim odnosima sa svim susjednim zemljama, npr. sa Srbijom, da bi se u devedesetima odnosi Dubrovnika i zaleđa počeli opisivati kao antagonistički. Osnovni problem s udžbenikom Budaka i Posavca bio je u tome što su autori htjeli unijeti u tumačenje hrvatskog ranog srednjeg vijeka – znanost. Recenzenti, superrecenzenti i ministrica Ljilja Vokić tvrdili su da se u tom udžbeniku omalovažava uloga hrvatskog vladara Tomislava jer se nigdje eksplicite ne tvrdi da je on bio kralj. Budući da za to u znanosti nema neupitnih dokaza, radi se zapravo o nametanju mitološkog pristupa kojemu je osnovna svrha nacionalistička interpretacija hrvatske povijesti. To vrlo dobro ilustrira objašnjenje koje je u jednom svojem kasnijem tekstu ponudila Ljilja Vokić: „Kad sam obnašajući dužnost ministrice prosvjete odbila potpisati (odobriti) udžbenik povijesti današnjeg dekana Filozofskog fakulteta dr. Nevena Budaka, zastupnik u Saboru mi je postavio pitanje o tome. Odgovorila sam da ni u doba komunizma kralj Tomislav nije bio obezvređivan, a dr. Budak piše da je ta hrvatska legenda skoro izmišljotina (tako me je izvijestila o udžbeniku recenzentica dr. Agneza Szabo). Pa ako i jest, nećemo je se odricati jer nitko od nas s Robespierom nije pio kavu, a ipak vjerujemo da je on postojao. Ako etimološki izvodimo riječ povijest znači da je do nas nešto doprlo po vijestima – pričalo se ili zapisalo i u to svi vjeruju pa i mi.“ Udžbenik je prvo dobio odobrenje, pa je povučen, i tako nekoliko puta, da bi na kraju tek godinu dana kasnije ušao u škole. Ministarstvo je čak u jednom trenutku odredilo Zlatka Canjugu za superrecenzenta. Canjuga – u to vrijeme profesionalni političar, a inače po struci diplomirani profesor povijesti – recenzirao je tako sadržajne aspekte udžbenika čiji je autor doktor povijesnih znanosti i međunarodno priznati stručnjak za srednji vijek, što dovoljno govori o omalovažavanju struke u to vrijeme. Čitajući danas neke recenzije, primjerice one o Cjelovitoj kurikularnoj reformi, nisam sigurna ni da je sada odnos prema struci bolji.

U „otvorenom pismu 20 akademika i 10 povjesničara“ iz 2007. godine, povodom dva udžbenika za 8. razred, među kojima je bio i Vaš, konstatirano je da nastava povijesti i udžbenici trebaju slijediti i „državne i nacionalne kriterije“, a ne samo znanstvene i pedagoške. 

- U toj izjavi meni je najžalosnije to što nju nisu napisali i potpisali političari, nego pojedini članovi HAZU-a i povjesničari. Neshvatljivo mi je da netko tko je profesionalni povjesničar smatra kako bi povijest u javnom prostoru trebalo pretvarati u političku pedagogiju. Valjda bi znanstvenicima trebalo biti u interesu da ono što je u samoj biti naše znanosti prenesemo i široj publici, da ona shvati koje su mogućnosti, a koja su ograničenja povijesnog istraživanja, zašto uzimamo u obzir različite perspektive i tumačenja, zašto trebamo biti otvoreni i za ono što načelno nije naš stav. Dakle, iako imam dokaze koji podupiru moj stav, moram uzeti u obzir i one koji mu proturječe, ali i argumentirati zašto smatram da su dokazi na kojima temeljim svoj stav važniji od onih drugih. To je dio mog posla. No, sada imate atmosferu u javnosti – dobrim dijelom zahvaljujući i pojedinim povjesničarima – koja ne dozvoljava nikakvo propitivanje, osobito o temama iz nacionalne povijesti. U onoj mjeri u kojoj je NOB bio svojevremeno ishodišni događaj u Jugoslaviji, u toj je to mjeri Domovinski rat za današnju Hrvatsku, a u našem miljeu se takvi događaji ne propituju. Ako ste znanstvenik, to vas dovodi u prilično neugodan položaj jer je vaš posao da propitujete. Meni su prilično fascinantne određene paralele: obrazac o tome kako interpretirati NOB postavio je Tito u svojim tekstovima, kako onima nastalima tijekom rata, tako u referatu na Petom kongresu 1948. godine. Komunističke su vlasti smatrale da je posao povjesničara popuniti taj okvir adekvatnim primjerima, bez propitivanja njegovih interpretacija. Danas saborske deklaracije kojima se nastoji definirati karakter Domovinskog rata – npr. Deklaracija o Domovinskom ratu i Oluji – imaju praktično istu funkciju. Pitanje je samo jesmo li kao društvo dovoljno sazreli da radimo drukčije. Smatram da bi oni koji pripadaju znanstvenoj zajednici prvenstveno trebali imati u vidu ono što je interes njihove profesije. To je pitanje profesionalnog identiteta. Dakle, jesam li primarno znanstvenik-istraživač ili „dežurni patriot“. S druge strane, školska povijest nije samo dio znanosti, nego i javne sfere, javne uporabe povijesti. Proces odabira sadržaja koji će se uvrstiti u školske programe jest proces pregovaranja između različitih aktera u društvu. U tom smislu, svaki kurikulum je određeni kompromis između različitih zahtjeva koji postoje u društvu.

Koji se zahtjevi postavljaju pred nastavu povijesti?

- Takve zahtjeve možemo pratiti od 19. stoljeća kada nastaje nastava povijesti u modernom smislu. I moderna historiografija i moderna nastava povijesti produkt su nacionalno-romantičarske ere u kojoj su povjesničari imali jasan zadatak da konstruiraju pripovijest o nacionalnoj povijesti, odrede na temelju povijesnih argumenata što je nacionalni teritorij i gdje su mu granice i tako dalje. Kad pratite kako su se definirali svrha i ciljevi nastave povijesti u školskim programima od kraja 19. stoljeća, onda možete vidjeti da se ona u većem dijelu tog razdoblja definira kao odgojni predmet. Dakle, kao predmet čija je primarna uloga oblikovati učeničku ličnosti i formirati identitet učenika, najčešće nacionalni, ponekad i klasni. U tom su aspektu hrvatski programi povijesti vrlo agresivni. Postavlja se pitanje smiju li edukatori na taj način zadirati u formiranje nečije osobnosti. Kao slobodnomislećem ljudskom biću, to mi je neprihvatljivo. Prijedlog kurikuluma povijesti iz 2016. godine krenuo je s nešto drugačije polazišne točke: smatra da učenicima treba dati znanja koja će im pomoći da shvate što je identitet, da razumiju da je identitet pluralan i promjenjiv te da, na temelju tako stečenih znanja, sami izgrađuju svoj identitet. Ali, ideja o formativno-odgojnoj funkciji nastave povijesti zadržala se sve do danas i to je u dobroj mjeri u ishodištu aktualnih rasprava o nastavi povijesti. Jer zašto, na primjer, Ante Nazor u svojim kritikama prijedloga kurikuluma povijesti toliko inzistira na tome da se svi povijesni procesi trebaju vrednovati primarno po tome što značili za Hrvatsku i Hrvate, kako u Hrvatskoj, tako u BiH? Tu je na djelu nacionalistička ideologija, no pitanje je jesu li oni koji ju promiču toga u potpunosti svjesni. 

"Dobra historiografija nudi kritičko bavljenje prošlošću" (FOTO: Lupiga.Com)

Povijest, zemljopis i hrvatski jezik su takozvana „grupa nacionalnih predmeta“. 

- Termin „narodni“ ili „nacionalni predmeti“ koristi se za te predmete još od 19. stoljeća. Zanimljivo je da se taj termin koristio i za vrijeme socijalističke Jugoslavije, pri čemu se mislilo na povijest pojedinih naroda unutar jugoslavenske zajednice. 

Je li to nešto što je „inherentna zadanost“ povijesti kao školskog predmeta, ili bismo je mogli poimati drukčije? Na koji bi način povijest u nastavi mogla prevladati tu primarno formativnu funkciju? 

- Prilično teško u današnjoj Hrvatskoj, no nije nemoguće. Ono što nudi dobra historiografija jest kritičko bavljenje prošlošću. Rekla bih da upravo to ima iznimnih i obrazovnih i odgojnih vrijednosti za školsku povijest. Primjerice, da učenika na primjerima iz povijesti poučite kako se kritički odnositi prema informacijama, kako uspoređivati različita mišljenja, kako oblikovati argumente, kako uključiti drugačija mišljenja i zašto ih uopće uzeti u obzir ako su vaši stavovi drugačiji. Za mene je to paradigma koja ima veliku vrijednost i za nastavu povijesti i za školu općenito. Nasuprot, u hrvatskoj nastavi povijesti još uvijek se dominantno perpetuira obrazac koji postoji više od jednog stoljeća. Mijenjale su se samo ideologije i politike koje je trebalo prenositi učenicima i na taj ih način formirati. Jedan se kolega u nedavnim raspravama o prijedlogu kurikuluma povijesti vehementno zalagao da nastava povijesti treba svakako prenositi metanarativ, jedino što nije definirao o kojem bi se metanarativu radilo. Imali smo naime, kao ključ za tumačenje prošlosti, jugoslavenstvo i jugoslavenski unitarizam u međuraću, tisućljetnu hrvatsku državnost u NDH i poslije 1990. godine, bratstvo i jedinstvo, jugoslavenski socijalistički patriotizam i klasnu svijest u razdoblju od 1945. do 1990. godine. Stalno postoji neki metanarativ koji zapravo rezultira mitološkom sviješću. Zato je problematično kad takvi prijedlozi dolaze od profesionalnog povjesničara, osobito onoga koji se bavi metodologijom historijske znanosti.

Povijest u školama mogla bi se, hipotetski, baviti i poviješću metanarativa u nastavi povijesti?

- Mogla bi, za starije učenike, zašto ne? To bi mogla biti jedna od iznimno intrigantnih tema. No, ne mislim da treba sve relativizirati, nego da djeci treba jasno pokazati da nisu sva tumačenja prošlosti jednako vrijedna. Govorim o onom što uvjetno nazivamo revizionizmom. Revizija u povijesti je normalna stvar, svaka generacija tumači prošlost na određeni način. S druge strane, postoji i onaj tip zloćudnog revizionizma koji se radi s određenom agendom, kao što je, na primjer, poricanje Holokausta. Treba dakle pokazati učenicima da nisu sva tumačenja jednako vrijedna, kao i zašto je to tako. To je dobro definirala američka povjesničarka Deborah Lipstadt kada je rekla da ne prihvaća sučeljavanja s poricateljima Holokausta jer kao profesionalna povjesničarka ne bi razgovarala ni s nekim tko tvrdi da Rimsko Carstvo nije postojalo.

Kako razlučiti između legitimne političke pozicije i, kako kažete, zloćudnog revizionizma, gdje povlačimo crtu? Na primjer, Historikerstreit u Njemačkoj. 

- Zbog toga postoje debate među povjesničarima. Ja bih rekla da su njemački povjesničari u to vrijeme prilično jasno pokazali da takva vrsta revizionizma nije onaj pravac kojim bi njemačka historiografija trebala ići. Što ne znači da takvih pokušaja neće biti uvijek iznova u različitim oblicima.

Koren pored biste Vladimira Nazora, prvog predsjednika Narodne republike Hrvatske (FOTO: Lupiga.Com)

Vraća se kao opće raširena „teorija o totalitarizmima“ i slično?

- To je zapravo pojednostavljeni pristup. I u Hrvatskoj imamo pokušaje da se totalitarna paradigma koristi kao sredstvo za analizu. To je posve u redu dok se razvija metodologija koja je znanstveno utemeljena. Komparacija je legitimna metoda kojom se traže sličnosti i razlike među određenim pojavama i procesima. No, ovo o čemu vi govorite, stavljanje znaka jednakosti između dvaju totalitarizama, jest politički motivirano. Postoje rezolucije i deklaracije raznih tijela, poput Vijeća Europe, Europskog parlamenta ili Hrvatskog sabora o osudi zločina totalitarnih režima. Zločine svakako treba osuditi, no deklaracije ne bi trebale postati zamjena za znanstveno istraživanje prošlosti. Povjesničari se ne mogu ravnati prema unaprijed danim zaključcima političkih dokumenata jer tada više nisu slobodni u svojim istraživanjima, a znanost zapravo postaje redundantna. Drugo, za mene je takav pristup koji stavlja apsolutni znak jednakosti među određenim pojavama pogrešan zato što daje lagodan obrazac za tumačenje koji zapravo priječi dubinsko razumijevanje. Time nećemo objasniti ništa. Primjerice, danas sam razgovarala sa studentima o mijenama u udžbenicima povijesti tijekom 20. stoljeća. Pokazala sam im primjer hrvatskih i srpskih udžbenika s početka pedesetih u kojima su postojale značajne razlike u prikazu istih povijesnih događaja, dakle u vrijeme kada to ne biste očekivali. I onda oni postavljaju pitanje kako je to uopće bilo moguće u tako strogo kontroliranoj državi. Odgovor je očito u tome da ta kontrola nije bila tako apsolutna kako se to često prikazuje, osobito kad govorimo o mikrorazini gdje stvari često izgledaju drugačije nego u sferi visoke politike. To govorim bez ikakve namjere da relativiziram autoritarni karakter režima, kršenja ljudskih prava ili ubojstva. Ali zadatak je povjesničara da razumije i objasni. Razumjeti ne znači opravdati, ali znači ući u dubinu kako bismo pokušali shvatiti zašto su se neki procesi razvijali upravo tako kako su se razvijali, a ne nekako drugačije. 

No, čini se da se pojam „totalitarizam“ koristi kao samorazumljiva kategorija, često čak i kad su u pitanju profesionalni povjesničari, a s malo obzira spram, primjerice, povijesti političke upotrebe tog pojma. 

- Povijest pojma totalitarizam dobro je poznata. Ali on se u ovom slučaju koristi kao negativna vrijednosna kvalifikacija, kao nešto što je svima jasno i što svi znaju, a zapravo mnogima nije. Uporaba pojma „totalitarizam“ nikad nije bila daleko od političkog konteksta u kojemu se on koristio. Počeo se upotrebljavati u Italiji u dvadesetim godinama prošlog stoljeća, prvo kao pejorativan, a potom ga je Mussolini koristio afirmativno. U tridesetima se njegova uporaba proširila na SSSR i nacističku Njemačku. Nakon književnika, publicista i novinara počeli su ga koristiti i znanstvenici. Kad su, na primjer, Carl Friedrich i Zbigniew Brzezinski razvili svoj model u kontekstu Hladnog rata, oblikovali su ga tako da bi u njega mogli uključiti i SSSR. No, pitanje je postoji li pritom znanstveni instrumentarij ili se pojedine kategorije koriste zato da bi se perpetuirali određeni politički stavovi. U nas je prilično simptomatično da oni koji rado govore o „dva totalitarizma“ u Hrvatskoj između 1941. i 1990. godine uglavnom ističu „komunistički totalitarizam“, jer se o tome navodno šuti. Istovremeno „zaboravljaju“ onaj drugi „totalitarizam“, često skriven terminom fašizam, uz objašnjenje da se o njemu puno pisalo i navodno se sve već zna. I onda se nameće logično pitanje o tome što se radilo proteklih 25 godina. Zašto već 25 godina raspravljamo o „komunističkim zločinima“, a ne čini se dovoljno da se razjasne okolnosti tih zločina, da se utvrde popisi stradalih, onoliko koliko je to danas moguće, da se žrtvama pruži dostojan pokop? Umjesto toga, žrtvama se često manipulira na najgori način, da bi se izjednačavanjem ustaških i komunističkih zločina rehabilitirala NDH.

"Pokušaji da se deklaracijama ili zakonima normira ili propiše što bi ljudi trebali misliti o prošlosti dugoročno se uglavnom pokažu kontraproduktivnima" (FOTO: Lupiga.Com)

Često čujemo da bi se primjerice poučavanje o novijoj povijesti, ali čak i bilo koja rasprava „izvan svoja četiri zida“ o Domovinskom ratu trebala temeljiti na Deklaraciji o Domovinskom ratu koju je donio Hrvatski sabor. 

- Deklaracija o Domovinskom ratu donesena je u jesen 2000. godine, u vrijeme kada je Račanova koalicijska vlada otvorila pitanje suradnje s Haškim tribunalom u vezi zločina počinjenih na hrvatskoj strani. Ta se tema zapravo intenzivno eksploatirala od trenutka uspostavljanja trećesiječanjske vlade, u cilju njezina rušenja. Sama Deklaracija donesena je nakon presude Tihomiru Blaškiću, ubojstva Milana Levara, masovnih prosvjeda veteranskih udruga, otvorenog pisma koje je potpisalo 12 generala. Bila je zamišljena kao način smirivanja političkih tenzija u društvu, no po mojoj ocjeni pogrešan, jer njezino donošenje nije smirilo te tenzije, a njezine su posljedice dugoročne. I neki drugi primjeri pokazuju da takve vrste zakona i deklaracija o prošlosti mogu djelovati upravo suprotno. Imate, recimo, francuski primjer: kada je donesen zakon o kolonijalizmu koji je propisivao da bi u udžbenicima povijesti trebalo pozitivno vrednovati francusku kolonijalnu prisutnost u Alžiru, došlo je do masovnih demonstracija. Osobno smatram da se ovakvi pokušaji da se deklaracijama ili zakonima normira ili propiše što bi ljudi trebali misliti o prošlosti dugoročno uglavnom pokažu kontraproduktivnima. U vrijeme donošenja Deklaracije o Domovinskom ratu bilo je nekoliko različitih prijedloga teksta, a konačna verzija bila je kompromis. Zbog toga se u Deklaraciji ne spominje odnos prema BiH jer o tome nije postignut dogovor. No, valja si postaviti pitanje dogovara li se doista na saborskim sjednicama ono što često nazivamo „povijesnom istinom“? Deklaracija jest povijesni izvor, ali izvor za 2000. godinu, dakle govori ponajprije o vremenu i okolnostima u kojima je donesena. Sigurno nije povijesni izvor za razdoblje 1991.-1995. godine o kojem govori. Ali istovremeno možemo vidjeti da su njezine konzekvence dugoročne, pa se danas, bez ikakve refleksije, poziva na Deklaraciju kao na apsolutnu istinu. Pritom oni koji to čine uglavnom ne razmišljaju o kontekstu u kojemu je Deklaracija donesena, o pregovaranjima i kompromisima kojima se do nje došlo, nego se njezine formulacije uzimaju zdravo za gotovo i postavljaju kao ultimativna povijesna istina koju se ne smije propitivati. 

Kakva je situacija danas, jesu li se stvari po pitanju udžbenika pomaknule na bolje u nekom smislu? 

- Rekla bih da postoje pomaci na bolje u većini udžbenika, i u sadržajnom i u metodičkom smislu. Ali kada je riječ o poučavanju Domovinskog rata, rekla bih da su okolnosti danas lošije nego što su bile prije desetak godina. Pritisak određenih struktura u društvu bitno je veći, pa se toj temi pristupa na dogmatskiji način. Mogu shvatiti kad to rade političari koji se na taj način legitimiraju ili ratni veterani kojima je to dio njihovih osobnih povijesti. To je ono što je Jan Assmann označio kao obilježje komunikacijskog pamćenja, dakle pamćenja koje se prenosi svakodnevnom komunikacijom sudionika određenih događaja, pri čemu različite grupe nastoje promicati svoje verzije. To je legitiman postupak, sve dok ne proglasite da je samo vaša verzija jedina moguća i dopuštena, kao što smo svojedobno imali s NOB-om. Ali smeta me kad to rade profesionalni povjesničari koji bi po svojoj vokaciji i svojem obrazovanju trebali znati bolje. Kao intelektualci koji djeluju u javnom prostoru, snose i određenu odgovornost. Ne radi se samo o odgovornosti prema profesiji, nego i o odgovornosti prema javnosti koja ih za to plaća. Samo je pitanje kako se shvaća ta odgovornost. Ako ju shvaćate kao perpetuiranje određenih političkih ili ideoloških obrazaca kroz nastavu povijesti, onda se tu bitno razilazimo. U potpunosti slažem s onim što je Jurica Pavičić nedavno napisao: to je pristup proučavanju i poučavanju povijesti koji zapravo zaglupljuje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta "Odnos moderne hrvatske države i društva prema antifašizmu i antifašističkom nasljeđu" koji je podržalo Ministarstvo kulture temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima