„Destinacija je tek drugi dan bila napisana kredom unutar vagona. Tog 10. juna 1944. nitko nije znao što je Auschwitz, znali smo da je destinacija, ali nismo znali kako i šta. Prvo smo bili u Trstu, a onda smo trećeg dana bili u Auschwitzu. Bio sam osam mjeseci u logoru. Ja smatram da sam imao prekrasan život. Ako ti u sebi ne možeš zamisliti nešto zločestije i okrutnije od onoga što sam već proživio i preživio, onda je svejedno što će ti se poslije dešavati. Bio sam dijete kada sam to spoznao. Hvala Auschwitzu što sam sretan čovjek“, glasio je uvod Olega Mandića, publiciste i počasnog predsjednika Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Opatije, na okruglom stolu „Različiti pristupi interpretacijama povijesti Holokausta, genocida i drugih ratnih zločina iz Drugog svjetskog rata“. Kao jedanaestogodišnji dječak Oleg Mandić zatvorio je iza sebe vrata Auschwitza i tako postao živuća enciklopedija jedne povijesne tragedije.

„Neprijatelji iz čista mira“ paralelna je biografija Zorana Milanovića (rođ. 1966.) i Andreja Plenkovića (rođ. 1970.). Vrlo zanimljivo i čitko ju je napisao Tomislav Krasnec koji je od srpnja 2011. bio dopisnik Večernjeg lista iz Bruxellesa. U kasnu jesen prošle godine Krasnec i Večernji list planirali su da knjiga o netrpeljivosti Plenkovića i Milanovića iziđe za vrijeme predizborne kampanje. No, predsjednik RH iznenadio je brzim izborima, a pogotovo objavom da će biti premijerski kandidat SDP-a, pa su izdavači morali požuriti te su uspjeli otiskati knjigu netom prije parlamentarnih izbora. Krasnec je razgovarao s 50 sugovornika koji su poznavali ili Plenkovića, ili Milanovića, ili obojicu i koji su pristali razgovarati off the record, tako da ostanu anonimni. Na taj je način Krasnec dobio istinitija i svestranija svjedočenja nego da je tražio da ljudi govore javno, imenom i prezimenom.

Babama i dedama mora da su izgledali upravo strašno. Toliko da se ni jedan prolaznik ne bi osvrnuo sve da ih pomete cijeli vod policijske konjice. Ništa više simpatija nisu izvlačili niti među političkom elitom. Tako je to bilo krajem sedamdesetih na ulicama Londona. Što je tek moralo biti u Zagrebu, Ljubljani ili Beogradu? Recimo 1980. godine, kada maršal umire, narod je bez goriva, SIV obezglavljen, SUP dezorijentiran... A ti klinci u poderanim hlačama, s čudnim frizurama ... Šta je sljedeće? Isto se valjda zapitala i redakcija emisije „Neobavezno” na RTV Beograd koja je te 1980. godine sišla na ulice kako bi zabrinutim roditeljima, kulturnim radnicima i proletarijatu odgovorila na pitanja „Šta je pank, kakva je njegova ideologija i kakve ličnosti su pankeri?”. Stoga su poslali svoju ekipu da prošeta Beogradom, posjeti danas legendarni Cepelin, parkić kod Moskve i druga okupljališta prepisana ravno iz bilješki milicionera.