„Očigledno je da živimo u kulturi organizirane političke pedofilije, gdje se više nitko ne pita kako to da desetogodišnjak postaje 'slavan' – pa biva tretiran kao medijska vedeta, a novine se utrkuju koje će prije donijeti njegovu 'životnu priču' – zato jer ga je politički pohotnik željan vlasti besramno zloupotrijebio“, komentira Viktor Ivančić u Novostima. Ivančić, čiju kolumnu donosimo u dogovoru s uredništvom Novosti kao najavu novog broja ovog tjednika, pita se zašto se politički orijentirana pedofilija doživljava kao rafiniran i poželjan društveni obred

„Možda se i ja jednog dana odlučim baviti politikom, iako zasad razmišljam o tome da budem lovac. Mislim da je u politici važno biti pristojan i marljiv i ne vrijeđati nikoga, a naš gradonačelnik baš je takav, za razliku od onog Ostojića, koji je bezobrazan.“

To je novinaru Jutarnjeg lista izjavio desetogodišnji Marko P. kada je ovaj došao pribilježiti „životnu priču dječaka koji je postao slavan“. Dječak je postao slavan dvije večeri ranije, nakon što je Milan Bandić, slaveći novu pobjedu na izborima za gradonačelnika Zagreba, uz tronuti izraz lica i pokoju suzu okupljenoj svjetini pročitao pismo što mu ga je poslao „jedan mali dečko koji ima deset godina“.

"Ako će netko pomisliti da ovim sugeriram kako zagrebački gradonačelnik ima pedofilske sklonosti, potpuno je u pravu" (FOTO: Lupiga.Com)

Mali se dečko u pismu zahvalio Milanu Bandiću što je osobno intervenirao da se na Črnomercu ne zatvori štand za prodaju švercanih igračaka kojeg drže dečkovi baka i djed, a od kojeg dečkova obitelj živi. Pristojno se i marljivo predstavivši – „Ja sam Marko, dječak kojeg si držao na rukama 2009. godine…“ – mali je dečko u pismu, u znak pažnje, priložio dokumentarno svjedočanstvo njihove veze, „fotografiju koju s ponosom čuvam četiri godine“, na kojoj Milan Bandić drži maloga dečka u naručju, dok obojica podižu stisnute šake u zrak, slaveći pobjedu na prethodnim izborima.

Milan Bandić se dakle intenzivno bavi malim dječakom najmanje četiri godine, grli ga, drži u naručju, pušta zbog njega suze na izbornim skupovima, pokazuje njihove zajedničke fotografije rulji i uključenim kamerama. Milan javno voli Marka, a izgleda da i Marko voli Milana. Mali je dječak zbog toga „postao slavan“, pa su reporteri više tiražnih novina požurili da donesu njegovu „životnu priču“. Tu su i brojni snimci, vrlo realistični, načinjeni u tradiciji hard core dokumentarizma, oni bez zamućenog lica ili crne trake preko očiju, premda je na njima malodobna osoba, „jedan mali dečko koji ima deset godina“.

Ako će netko pomisliti da ovim sugeriram kako zagrebački gradonačelnik ima pedofilske sklonosti, potpuno je u pravu. „Jedan mali dečko“, doveden do toga da agitira za političkog moćnika, prošao je jednako loše kao njegov vršnjak kojega je neki bolesnik presreo u mračnome parku i bludno iskoristio.

Prateći izdašnu medijsku prezentaciju ljubavno-političke romanse što se začela na tržnici u Črnomercu, prisjetio sam se slabo poznatog autora koji je prije četiri godine – baš u vrijeme kada je Milan Bandić uz svoja znojna prsa privijao šestogodišnjega Marka P. – uputio domaćoj javnosti apel s naslovom u formi domoljubnog vapaja: „Spasimo djecu Hrvatske“. Autor se upitao „kakav bi bio učinak toga da barem mali dio srdžbe što ju gaji prema pedofilima nacija prenese na političare koji klince javno vole, miluju i koriste za svoju propagandu“. I onda iznio sasvim jednostavan prijedlog: političku eksploataciju maloljetnika tretirati jednako kao i njihovo seksualno zlostavljanje.

Ljubavno-politička romansa začela se na tržnici u Črnomercu (FOTO: Google Maps)

Polazeći od toga da se, zbog njemu nepoznatih razloga, politički orijentirana pedofilija – za razliku od one „klasične“ – u Hrvatskoj doživljava kao rafiniran i poželjan društveni obred, da inače dosta histerična plemenska briga nad intaktnošću hrvatske malodobne mladeži ne samo što ne obuhvaća političku zonu, već se bezdušno okorištavanje dječjom nevinošću čak smatra uzvišenom skrbničkom gestom, slabo je poznati autor zagovarao radikalne promjene i radikalne mjere prevencije, uključujući to da se političarima, pogotovo u vrijeme kampanja, zabrani pristup vrtićima, školama i drugim ustanovama gdje bi njihovi devijantni porivi mogli prouzročiti masovniju štetu.

Sva je prilika da će desetogodišnji Marko T. do kraja života osjećati posljedice nastranih nasrtaja Milana Bandića, a već sada su uslijed traume kod njega vidljivi ozbiljni poremećaji ponašanja: „Možda se i ja jednog dana odlučim baviti politikom“, veli, smatrajući kako je to način da ispadne marljiv i pristojan, „za razliku od onog Ostojića, koji je bezobrazan“.

No, daleko od toga da ga možemo smatrati jedinom žrtvom. Samo za ilustraciju, te 2009. godine, kada je Marko T. prvi put na sebi osjetio pohotne ruke Milana Bandića, isti je političar u sklopu predizborne kampanje za predsjednika države koristio propagandni televizijski spot na kojemu se, prepun nježnosti, dobacuje s dječacima nogometnom loptom. Jedan od njegovih protukandidata, Nadan Vidošević, u svojem se promidžbenom filmu čak skinuo u kupaće gaće i – onako krupan, nag i dlakav – brčkao u bazenu sa skupinom slijepih djevojčica i dječaka; bio je to do te mjere eksplicitan prizor da se svaki pervertit koji drži do svoga statusa morao zapitati: Zašto je to njemu zakonom dopušteno, a meni nije?

Doista, zašto? Zašto narod koji bi, prema većinskom raspoloženju, problem pedofilije rješavao prijekim sudovima, najradije javnim vješanjem počinitelja o bandere, tako velikodušno nutka svoju dječicu nezasitnim političkim sladostrasnicima i gura im mlado meso u krila?

Zašto je aktivistima udruge koja se toliko brine o zaštiti nacionalnog ćudoređa da je ovih dana izborila referendum o ustavnoj sakralizaciji kršćanske obitelji (muškarac i žena, plus dječak i djevojčica, plus misa i krunica, plus obavezna apstinencija prije bračnog zavjeta) ne samo normalno da šezdesetogodišnji Milan javno voli desetogodišnjega Marka, nego su listom glasali za Milana baš zbog njegova opscenog općenja s Markom?

Ostaje tek krhka nada da će kod žrtava vrijeme zaliječiti rane (FOTO: Lupiga.Com)

(Zašto, uostalom, organizacije koje nadziru legalnost demokratskih procedura ne nalaze ništa sporno u tome da se Marko koristi u borbi za Milanove glasove ako je samome Marku oduzeto pravo glasa?)

Očigledno je da živimo u kulturi organizirane političke pedofilije, gdje se više nitko ne pita kako to da desetogodišnjak postaje „slavan“ – pa biva tretiran kao medijska vedeta, a novine se utrkuju koje će prije donijeti njegovu „životnu priču“ – zato jer ga je politički pohotnik željan vlasti besramno zloupotrijebio.

Pravobraniteljici za djecu ne pada na pamet oglasiti se, kamoli da se založi za princip što ga je predložio slabo poznati autor: zakonski jednako – najoštrije! – tretirati političko i seksualno nasilje nad djecom. Zar slučaj Marka T. nije dovoljno upozorenje kako dugotrajna izloženost zlostavljanju može dovesti do najdrastičnijih posljedica, do toga da se „možda i ja jednog dana odlučim baviti politikom“?

Nema, dakle, izlaza. Ostaje tek krhka nada da će kod žrtava vrijeme zaliječiti rane i da će osobnom snagom uspjeti nadvladati traume iz mladosti, jer im društvo zasigurno pomoći neće. Ostaje zamisliti starački dom u Črnomercu, pohabani Milan Bandić bezvoljno leži na krevetu u prugastoj pidžami, čaša vode kod uzglavlja, mandarina i nekoliko feta dvopeka na tanjuriću, uokvirene slike Gospe sinjske i zlatnog retrivera kraj noćne lampe, vrata sobe iznenada se otvaraju, ulazi stasiti muškarac i ljubazno kaže:

„Ja sam Marko, dječak kojeg si držao na rukama 2009. godine. Sad ću ti razbiti zube.“

Viktor Ivančić

Lupiga.Com via www.novossti.com