„Kada sam imala 14 počela sam primjećivati kako postoje različite istine i objašnjenja oko istog pitanja te sam zaključila da bi objašnjenja koja se meni serviraju možda mogla biti 'kriva'.“; „Zajedno učimo komunicirati. Za ručkom smo pričali kako razgovarati s ekstremistima.“; „Ja sam prva koja se protivi onome što Izrael radi. No, moram priznati da mi je jako teško kada netko napada Izrael izvana.“; svjedočanstva su to mladih Izraelaca i Palestinaca, „zaraćenih strana“, koje su se ovih dana susrele u idiličnoj talijanskoj dolini Monte Sole i samoj duboko obilježenoj terorom. Razgovori u „Školi mira“ vođeni su iza zatvorenih vrata, a jedini medij koji im je nazočio bila je Lupiga.

Scuola di Pace Monte Sole još od sredine '90-ih organizira kampove na kojima se svake godine susreću različite kulture, ove godine zajedno su se našli Palestinci i Izraelci. Riječ je o uistinu rijetkoj prilici u kojoj mladi iz zaraćenih područja imaju priliku upoznati "one druge".

"Smisao ovih susreta", objašnjava nam jedna od organizatorica Elena Monicelli, "jest omogućiti mladima iz konfliktnih zona komunikaciju koja im je kod kuće praktički nemoguća. Pokušavamo ove susrete ujediniti i sa susretima mladih iz Italije i Njemačke, koji više ne žive u sukobu, ali čije su zemlje nedavno ratovale. Na taj način, vjerujem, dajemo i primjer kako je ipak moguće zajedno živjeti u miru te kako do toga jednostavno mora doći".

Upravo sjećanje na najveći pokolj koji su nacisti napravili u Zapadnoj Europi danas povezuje mlade iz Italije i Njemačke dok Palestincima i Izraelcima ova mučna epizoda pruža barem nekakvu nadu kako težnja ka miru i komunikaciji ipak ima smisla. Naime, Monte Sole danas je idilični park sjećanja samo 50 kilometara udaljenosti od Bologne prema Apeninima. No, u ovoj bajkovitoj dolini između rijeke Reno i njenog odvojka kojom dominira Monte Sole, nacisti su u šest dana početkom listopada 1944. godine sistematično pobili 800 stanovnika na stotinjak lokacija. Područje na kojem su operirali danas je memorijalni park u sklopu kojega je i Škola mira Monte Sole.

Bajkovita dolina i sama je bila mjestom terora (FOTO: parks.it)

Tijekom pokolja čitava sela i crkve su spaljena te su očuvana u sklopu memorijalnog parka. Ove ruševine Škola mira koristi u svojim edukativnim programima kojima istražuje kontekst koji je od idilične doline učinio mjesto terora. Škola mira pokušava izgraditi toleranciju, okupiti one koji su i danas u sukobu te ih nešto naučiti na temeljima jednog krvavog povijesnog događaja.

Premda je riječ o okupljanju organiziranom iza zatvorenih vrata kojemu su prisustvovale tek nevladine udruge na poziv organizatora, Lupiga je imala priliku nazočiti razgovorima jedne večeri u sklopu dvotjednog susreta između mladih kao jedini medij. Igrom slučaja našli smo se u grupi s troje Izraelaca, 24-godišnjim Erezom, 21-godišnjom Noam, dvije godine starijom Noom i 26-godišnjim Palestincem Hamzom iz Betlehema koji su s nama podijelili svoja iskustva.

EREZ: Tu sam treći put. Postoji nekoliko razloga što dolazim uvijek isponova. Na osobnoj razini, riječ je o otvorenom mjestu koje ti dozvoljava da se izraziš i otvoriš se, provedeš vrijeme s ljudima s kojima ne možeš komunicirati u "normalnim" okolnostima kod kuće. Na političkoj razini, diskusije i prijateljstva koja se stvaraju daju mi energiju i snagu, posebno nakon ovog teškog ljeta koje je pogodilo Gazu.

Prvi puta ovdje ste bili 2007. godine. Jeste li u međuvremenu odradili vojni rok?

EREZ: Da, to je jedna druga, traumatična, duga i kompleksna priča. Prepuna osobnih konflikata između onoga što sâm osjećam i onoga što mi okruženje u vojsci nudi. Možda treba napomenuti da sam imao barem tu sreću da sam vojsku odradio tijekom mirnog perioda što je donekle olakšalo situaciju, ali, kako sam rekao, taj kompleksni koloplet osobnih stavova, stavova nametnutih od društva, vojske ... nikada nije jednostavan. Čak ni u mirnodopskom periodu.

HAMZA: Ja sam ovdje bio 2003. i 2012. godine i ono što prolazimo na ovim okupljanjima mijenja osobu, posebno stoga što se više ne nalaziš u okolišu na koji si naviknut. Nisi u svojem domu, sa svojom obitelji, svojim narodom i moraš u kratkom vremenu upoznati ljude koji dolaze "s druge strane". U svakom slučaju ovakvo iskustvo pomaže ti da prihvatiš "druge" kao ljudska bića, odnosno ne gledati ih onako kako ih opisuju mediji... kao neke vragove.

Upoznavanje raznih "vragova"  (FOTO: montesole.org)

NOA: Prvi put sam bila 2009. godine i ovo mi je drugi posjet kampu. Ono što me nakon posljednjeg kampa pratilo, i što će me pratiti do kraja života jest činjenica da su na kraju, najvažniji ljudi i ljubav koju ti daju, bez obzira na to odakle dolaze. Kroz to shvatiš da su odnosi puno kompleksniji od onoga što se vidi na televiziji, ili onoga što nam govore političari. To je ono što sa sobom odnosim kući kada se vratim u Izrael i ono što naglašavam svojim prijateljima i obitelji. Ove godine sam se vratila jer je tamo nakon ljeta bilo toliko mržnje i ljutnje da sam uistinu trebala vidjeti i druge ljude, jednostavno pobjeći iz tog jednostranog ambijenta. Pobjeći i čuti drugačije razmišljanje.

NOAM: Dvije godine sam bila u vojsci i konačno sam je završila prošle godine. Prvi puta sam ovdje, ali od svoje četrnaeste posjećujem slične kampove gdje komuniciram s Palestincima. Ono što sam zaključila jest da su konflikti među državama vrlo slični konfliktima među pojedincima. Nitko nas ne uči kako da se približimo jedni drugima. Ni obrazovni sustav, ni društvo, posebno ne mediji. Ne uče nas kako da riješimo konflikte među sobom, kako da jedni drugima budemo podrška umjesto neprijatelja. Dolazak ovamo ne doprinosi samo tome da upoznam drugu stranu, da shvatim političke probleme, već i da naučim kako uspostaviti mir s osobama koje susrećem na osobnoj razini. To je način da poboljšam komunikaciju i razumijevanje među nama, Izraelcima i Palestincima.

Na svakog od vas dolazi još tisuće onih koji misle drugačije i ne haju za toleranciju, što je vas osobno potaklo da učinite korak naprijed i izađete iz tog oblaka propagande, rata i nerazumijevanja te se suočite sa svojim vršnjacima s druge strane.

HAMZA: Pa kad imaš 18 godina i neko ti ponudi besplatni put u Italiju, automatski prihvatiš...

Međutim kada obitelji i prijateljima kažeš da odlaziš pričati s Izraelcima, priča se pomalo mijenja...

HAMZA: Vjerojatno, da. No, ja sam izvorno iz Betlehema i moja je obitelj oduvijek bila poprilično liberalna. Imam i dosta prijatelja koji rade kao mirovni aktivisti tamo. Na žalost, mi smo nakon Druge intifade 2000. godine morali pobjeći i sada živimo u Napulju, ali ostao sam u kontaktu s ljudima dolje. Trebali su nekoga da predstavlja grad i ljude jer je komunikacija bila gotovo nemoguća u to vrijeme. Tako da za mene osobno nije bio problem doći na ovakvo mjesto. Osim toga govorim hebrejski i to mi je bila prilika da upoznam nove ljude.

Naučiti hebrejski u Betlehemu za jednog Palestinca je normalna stvar?

HAMZA: Kad sam bio mali nije bilo satelitske televizije, interneta i sve ono što je djetetu zanimljivo prikazivalo se na izraelskim kanalima i tako sam to pokupio. No, da se uozbiljim, to nije nešto što se uči u školi niti je nešto što vlasti doživljavaju pozitivnim.

"Isprva postoji određeno nepovjerenje, ali kasnije ..." (FOTO: Fondazione Scuola di Pace di Monte Sole)

NOAM: Kada sam imala 14 počela sam primjećivati kako postoje različite istine i objašnjenja oko istog pitanja te sam zaključila da bi objašnjenja koja se meni serviraju možda mogla biti "kriva". Stoga sam se uputila onamo gdje sam najbolje mogla čuti i tu drugu istinu. Jednostavno upoznati Palestince. Živim u mjestu Regba na sjeveru koje se nalazi među brojnim arapskim selima. Dakle, Palestince sam viđala čitavo vrijeme, ali nikada nismo razgovarali. Sve dok jednom nisam odlučila probiti tu društveno nametnutu barijeru. Na žalost, ta se komunikacija uglavnom svodi na ovakve međunarodne kampove.

EREZ: Ono što svi imamo zajedničko, jest to što dijelimo iste vrijednosti. U početku, posebno kod mog prvog dolaska u ovakav kamp, postoji određeno nepovjerenje, ali kasnije to možeš jednostavno preskočiti jer ti je jasno da dijelimo iste ciljeve.

HAMZA: Zajedno učimo komunicirati. Za ručkom smo pričali kako razgovarati s ekstremistima i tu učiš kako komunicirati i s takvim osobama i to je nešto što bez ovakvih druženja ne bih znao.

Kako izbjegavate sukobe tipa, "mi smo pozitivci oni su negativci". Kako se nosite s odgovornošću za konflikt. Na primjer organizacija "Krug roditelja" u kojoj sudjeluju roditelji poginulih Palestinaca i Izraelaca znajući da su "oni drugi" krivi za smrt njihove djece... Dijeleći patnju, grade povjerenje i nalaze zajednički jezik. Kako se vi odnosite prema tome?

NOAM: Ja na to gledam iz dva kuta. Prvi je činjenica da su obje strane žrtve konflikta. Odnosno, ne radi se o konfliktu između pojedinaca već konfliktu između naroda, država... Druga je činjenica da smo i jedni i drugi odgovorni za ono što dolazi. Tu odgovornost osobno prihvaćam na sebe. To znači da neću nikoga kriviti, ali tu ću odgovornost dijeliti i nositi sa sobom.

HAMZA: Rekao bih da je to uistinu tako. Naša je glavna odgovornost prenijeti onima kod kuće ono što smo doživjeli i naučili ovdje.

I hoće li vas kod kuće razumjeti?

HAMZA: Neki hoće, neki neće. No, postoji način da se iskomunicira i "naša" istina. Prije svega tu mislim na istinu do koje dolazimo ovdje, zajedno, Izraelci i Palestinci. Ako to znaš prenijeti, onda će te saslušati i najveći ekstremisti. Možda se neće složiti, ali će te barem čuti. I ono što je najvažnije, kada usporedim stanje od prije deset godina i ono što se događa danas, vjerujem da postoji veliki napredak. Stanje prije deset godina ne bi ni dozvolilo takve razgovore kod kuće dok je danas to već normalno i vidi se napredak.

"Nisu tamo sve krvoločni teroristi, bezumni cionisti već i mi" (FOTO: Fondazione Scuola di Pace di Monte Sole)

Kada smo se već našli ovdje, što po vašem mišljenju mogu učiniti ljudi koji nisu direktno vezani za konflikt? Takozvani promatrači sa strane.

EREZ: Prije svega, slušati. Kada govorimo s nekim izvana, mi koji smo dijelom tog konflikta, moramo razmisliti o stvarima koje uzimamo zdravo za gotovo. Stvarima koje su nama očite, a vanjskom promatraču su posve nepoznate. Osim toga, dok objašnjavam te obične, svakodnevne, stvari nekome iz Hrvatske, i ja sâm moram ih ponovo promišljati te samome sebi objasniti, predočiti i nanovo evaluirati svoje stavove. Dakle, ovakvi razgovori su važni i za mene. Drugo, kada se vratim kući mogu biti puno informalniji, ali i informiraniji jer kritike koje čujem ovdje nisu bazirane na antisemitizmu ili nekoj skrivenoj agendi već je riječ o konkretnim primjedbama na način kojim se moj narod odnosi prema konfliktu.

NOAM: Ono što me čini snažnijom i još odlučnijom da se borim za mir nije ni moja obitelj niti moji prijatelji u Izraelu, već upravo ono što čujem od Palestinaca. Koliko toga imamo zajedničkoga i koliko patnje zapravo proživljavamo zajedno. Oni koji sve to promatraju sa strane, prije svega mogu pomoći tako da prenesu svojoj okolini da Izrael, Palestina, Zapadna obala, Gaza... nisu samo krvoločni teroristi, bezumni cionisti već i mi. Normalni ljudi koji se žele izvući iz tog konteksta gdje nas, kamo god odemo, svi percipiraju kao bezumne luđake koji već tisuću godina ratuju.

Kako gledate na Izrael, na način kojim se nosi s konfliktom?

NOA: Ja sam prva koja se protivi onome što Izrael radi. Onome što radi u Gazi, što radi naseljavanjem, kolonizacijom... No, moram priznati da mi je jako teško kada netko napada Izrael izvana. Kada čujem ljude da, recimo, netko bojkotira izraelske proizvode. Ne znam kako to objasniti. Boli me to. Valjda je to taj učinak propagande kojem se niti ja, koja sam protiv onoga što i na koji način Izrael radi Palestincima, ne mogu oduprijeti. Razumijem da to može djelovati pomalo glupo, no jednostavno ne mogu protiv sebe.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija:Fondazione Scuola di Pace di Monte Sole