Velika je tegoba slegla u Tuzlu i velike uvrede. Dodik prije par godina reče da je masakr na Kapiji fingiran i da su donesena mrtva tijela vojnika koji su poginuli negdje drugdje. Ilija Jurišić, zaslužan za obranu Tuzle u samom početku, ostavljen je manje više na cjedilu. Svakog 11. u mjesecu, žene Srebrenice šetaju gradom povezane rupcima u sjećanje na svoje mrtve i to prolazi gotovo nezapaženo. Mladi su sretni ako imaju priliku da idu u Irak i Afganistan na jednoj strani, da uz velike tegobe i rizike osiguraju egzistenciju. Svi mole boga da se Obama ne povuče iz Afganistana, zavladala bi još veća glad u Tuzli. Drugi idu u Siriju, da barem osiguraju vječni život u raju ginući u džihadu. Nezaposleni i prevareni su namjeravali glasnije i odlučnije popričati sa vlastima.

Prvi put sam bio u Tuzli usred ljeta 1992. godine. Nakon što je JNA zapucala na grad 15. maja, sve su se strane organizacije, Međunarodni komitet Crvenog križa, UNHCR koji su tamo djelovali zbog rata i izbjeglica iz Hrvatske, "uhvatile noge" i MSF je bila prva međunarodna organizacija koja je ušla u grad nakon toga.

Svaki dan je na CNN-u bila vijest da je cijeli kraj ugrožen od fozgena, strašno opasne kemikalije koje je bilo puno u kemijskoj industriji u Tuzli, a koja je, kao i grad, bila na svakodnevnoj meti srpske artiljerije. Posljedično tome, naša ekipa je ušla u grad u specijalnim narančastim kombinezonima i sa gas maskama na glavama na sveopšte iznenađenje policajca Tonija koji je bio šef kontrolnog punkta na ulazu u grad. Savjetovao nas je da se ne glupiramo i skinemo to sa sebe. Nosili smo testove za krvne grupe, HIV i hepatitis za bolnicu na Gradini. Neke od tih supstanci smo nabavili u pokojnom Imunološkom zavodu u Zagrebu.

Tuzla je proživjela svoj dio strahota u ratu, muke, i gladi, nedostatka lijekova, vode u relativnoj medijskoj sjeni Sarajeva, Mostara, Srebrenice. A svima je pomagala, ugljenom, strujom, solju, namjenskom proizvodnjom i prihvaćanjem izbjeglica sa svih strana. 

Legendarni tuzlanski novinar Salih Brkić je u ratu bio najpoznatije medijsko ime kod ljudi u BiH koji su imali baterije ili struje i slušali radio i TV. Njegovi polurazgovijetni izvještaji koji su se slali preko radio amatera uz puno šuma i pucketanja i ometanja su uvijek završavali "sa brčanskog ratišta - Salih Brkić!"

Nije prošlo mnogo, Salih Brkić je počeo pratiti drugu vrstu tragedija. Tragediju tranzicije i privatizacije. Tuzla je u njoj grozno prošla. Velike i poznate firme su se gasile jedna po jedna, radnici su bili "na čekanju", neki vala i do danas. Dakle 20 godina bez plaće na čekanju. Scenariji su bili razni. Od bona fide nesnalaženja menadžmenta u novim uslovima proizvodnje do najobičnijeg kriminala i dodjeljivanja državnih preduzeća podobnim. Ono malo novca što se počelo stvarat, pumpalo se van firmi za podržavanje lifestylea novih tajkuna, najčešće kroz prenapuhane marketinške budžete.

O svemu tome je Salih izvještavao gotovo svakog dana u zadnjih 20 godina na svoj specifičan, patetičan način. Patetičan način posve prikladan jadu i očaju koji je zahvatio obespravljene radnike. Salihovi izvještaji su se prepričavali kao neka vrsta crnog humora i olakšanja vlastitog jada.

 

 

Pored Tuzlanske soli, za posipanje puteva uvozi se alžirska. Gradačac, Gračanica i Srebrenik uspijevaju dići cijelu generaciju novih poduzetnika, vlasnika malih i srednjih firmi, a Tuzla ostaje prazna ljuštura.

Tužilaštvo, policija, pravosuđe, uz rijetke časne iznimke bili su zauzeti gledanjem kroz prste političkim i privrednim kriminalcima, sklapanjem dilova sa švercerima droge i vlasnicima kupleraja i mobingom nad kolegicom Dijanom Milić, mojom vršnjakinjom koja je zbog ozbiljnog pristupa svom poslu suspendirana s posla i u roku par mjeseci preminula, prestala jesti i piti, ugasila se.

U isto vrijeme, grupica starih prdonja, gostujućih profesora na Pravnom fakultetu u uvodi praksu uvjetovanja prolaza na ispitu seksualnim uslugama studentica. Kao ugledna gospoda i pravni autoriteti sa pipcima u pravosuđu i oni su bili saučesnici u progonu Dijane Milić. Rezultat procesa je da je osuđen vozač koji je profesore i djevojke vozio u motel na Modrac.

Velika je tegoba slegla u Tuzlu i velike uvrede. Milorad Dodik prije par godina reče da je masakr na Kapiji fingiran i da su donesena mrtva tijela vojnika koji su poginuli negdje drugdje. Ilija Jurišić, zaslužan za obranu Tuzle u samom početku, ostavljen je manje više na cjedilu. Svakog 11. u mjesecu, žene Srebrenice šetaju gradom povezane rupcima u sjećanje na svoje mrtve i to prolazi gotovo nezapaženo.

Mladi su sretni ako imaju priliku da idu u Irak i Afganistan na jednoj strani, da osiguraju uz velike tegobe i rizike egzistenciju. Svi mole boga da se Obama ne povuče iz Afganistana, zavladala bi još veća glad u Tuzli. Drugi idu u Siriju, da barem osiguraju vječni život u raju ginući u džihadu.

Nezaposleni i prevareni su namjeravali glasnije i odlučnije popričati sa vlastima. Uputili su se prema zgradi kantona pjevajući pjesmu "Budjav lebac". Premijer kantona je umjesto razgovora dao nalog policiji da ih polomi i rastjera. Da bi možda bilo mudrije da sa njima priča, dosjetio se 24 sata kasnije, kad su prizori nasilja sa Tuzlanskih ulica obišli svijet. 

 

 

Zato vam mora biti jasno da Edo Maajka, Frenkie, FMJAM, Damir Avdić Graha i ovaj čovjek na kraju priloga, ne psuju, oni samo tako pričaju. 

Zoran Scout Ivančić jedan je od organizatora JMBG prosvjeda u Bosni i Hercegovini. Naslov "Ubi nas prejaki kamen" je "posudio" je od Namira Ibrahimovića.

  Lupiga.Com