Nismo upalili tracker, ali po okvirnom izračunu, prehodali smo više od 20 kilometara Pekinga! Greškom iPada pješačili smo punih osam sati. Gorak okus pogreške koju je pred kraj dana izvela nepouzdana aplikacija, popravio je susret koji je prerastao u ljubav na prvi pogled. Zaljubili smo se u čarolije street food chefa koji operira u jednom opskurnom pothodniku. Kuhinja je na biciklu, a roštilj je na plin za koji nismo sigurni odakle dolazi. Mušterija bira ražnjiće: od sipe, piletine, tofua, do različitog povrća. Cijena za nas dvoje koji smo omastili brk s desetak ražnjića je 13¥! Čekali smo u redu pola sata, ali isplatilo se. Najbolja radost dana.

O avionu i tehnološkim dostignućima ćemo nekom drugom prilikom. Ovo je sada prvi normalan trenutak nakon 24 sata putovanja. Danas odmaramo i promatramo. Veliko pivo ima 600ml. Smog je vidljiv, a kanalizacija podsjeća na mahove da je tu negdje. Uglavnom, mirisi se pojavljuju i nestaju cijelo vrijeme. Javni prijevoz je vrlo efikasan. Podzemna željeznica od aerodroma za dvije osobe do prve stanice košta 50 ¥ (otprilike 45 kuna, omjer ovih valuta je 1¥=0,92kn), dok od te stanice do Qianmena (slična udaljenost) košta za dvije osobe 4¥. Svugdje, dakle, iste tehnike, a ostalo su nijanse. Večeras napadamo pekinšku patku.

Već nas prate (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Pošteni pekinški patkari ne rade duže od 20 sati, a kako smo mi odlučili probati pravu, nismo ju probali. Idemo uskoro.

Dok smo izlazili popišani, jer pekinška patka ide spavati i prije kokoši, napao nas je dobronamjerni bussines inteligence u vidu mlade djevojke koja je dosta neuvjerljivo priopćila da je ovaj restoran iz kojega smo izašli otvorio podružnicu koja radi do ponoći. Pogledali smo se i rekli joj da iz religioznih razloga odlučujemo jesti jedino i samo ovdje. Ulica Qianmen nas je povukla dalje i naletjeli smo na simpatičnog vlasnika koji nam je odlučio prodati Hot pot. Koncept sjajan, začini opaki, ali hranjenje štapićima potpuni kaos. Margarita je nakon nekog vremena predala štapiće i zatražila vilicu. Vlasnik se smijao.

Još uvijek ništa od patke (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Popili smo tri vrste domesticus piva, imaju prolaznu ocjenu. Prošetali smo noću kraj glavnih atrakcija koje oko 23 sata ograđuju i zabranjuju im prilaz, jeli domaće (zasad) neidentificirano voće, četvrtina kilograma za 10 kuna, s tim da smo već nakon deset metara našli boljeg ponuđača, kilogram za 25 kuna. Life sucks, but fruits are sweet.

Vlasnik se smijao (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

P.S. drvene štapiće valja koristiti samo za pletenje, ne i za hranjenje

Bolja od Karlovačke (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Nismo upalili tracker, ali po okvirnom izračunu, drugi dan smo prehodali više od 20 kilometara! Dan je počeo sunčano, na trenutke i vruće. Hodali smo kroz uske sporedne ceste, smješkali se domaćima i oni nama, pa stigli do prve kulturne, od UNESCO-a zaštićene, građevine – Temple of Heaven.

Temple of Heaven (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Sve je ovdje veliko i ogromno, pa tako i ovaj carski hram, jedan od brojnih hramova. Posjetitelji su uglavnom Kinezi i tu i tamo poneki "bijelci". Promatrali smo kako stari učitelj podučava mladića kaligrafiji, s kistom umočenim u vodu koji ostavlja trag na kamenom putu hrama. Nevjerojatna količina truda za nešto što će ostati jedino na našim fotografijama i u sjećanjima onih koji su imali sreće to gledati. Spontana akcija različitih generacija pred našim očima – sjajno. Usput, po Margaritinom sudu, Kineskinje su šik, kao što se vidi na fotografiji ;)

Silan trud (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Zanimljivost oko ulaznice je da ima na sebi četiri „odreska“, pa kako hram ima četiri kruga, na ulazu u svaki stoji kontrola i iznova cijepa istu kartu. Cijena bagatela - 35¥.

Prije iPadove izdaje (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Oslonjeni na navigaciju iPada, nakon obilaska Hrama izlazimo na sjeverni izlaz i namjerno biramo duži put kući. Ali, navigacija nas krivo navodi i pravimo puni krug, te se vraćamo pred isti šoping centar kojeg smo vidjeli prije sat i pol vremena. Mali breakdown, pa dalje u pravom smjeru. Ukupno, hodali smo od 13 sati pa sve do 21 sat.

Sjajna hrana u opskurnom prolazu (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Gorak okus pogreške koju je pred kraj dana izvela aplikacija, popravio je susret koji je prerastao u ljubav na prvi pogled, sa street food chefom koji operira u jednom opskurnom pothodniku. Kuhinja je na biciklu, a roštilj je na plin za koji nismo sigurni odakle dolazi. Mušterija bira ražnjiće, od sipe, piletine, tofua, do različitog povrća. Cijena za nas dvoje koji smo omastili brk s desetak ražnjića je 13¥! Čekali smo u redu pola sata, ali isplatilo se. Najbolja radost dana.

Najbolja radost dana (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Nama je uskoro ponoć, uživamo u Tsingtao pivu (bolja je od Karlovačke i košta 10¥), a sutra u nove putešestvije. Vama lijep ostatak dana i dobar tek, do sljedećeg javljanja.

Lupiga.Com