VOLOVI SU KRIVI: Zbog čega su još uvijek žene manje plaćene od muškaraca?
Za Social Europe piše Mukesh Eswaran
Za Lupigu preveo i prilagodio Mladen Barbarić
Sve donedavno vrlo malo vremena posvećivali smo analizi uloge žena u ekonomiji. Prije dva stoljeća, Mary Wollstonecraft objavila je proto-feministički tekst "Razlozi ženskih prava", a 1869. godine John Stuart Mill, inspiriran svojom suprugom Harriet, u nastojanju da podupre žensko pravo glasa piše "Podčinjavanje žena". No, pojavljuju se novi dokazi o kulturnim preprekama ženskoj ekonomskoj emancipaciji, a koje trebamo riješiti ukoliko ikada želimo doseći cilj rodne ravnopravnosti.
Rani radovi koji se odnose na rodnu ekonomiku fokusirali su se na podjelu rada u kućanstvu. To su prije svega ideje koje proizlaze iz teorije trgovine. Poput specijalizacije i komparativnih prednosti koje su pokušale objasniti zašto u razvijenom svijetu muškarci pretežno rade izvan kuće dok su žene radile u kući.
Ova podjela rada imala je velike posljedice na žene. Kako u "Studiji o obitelji" predlaže nobelovac za ekonomiju, Gary Becker, ta je podjela rada utjecala na to tko će se obrazovati i upustiti se u profesionalna zanimanja. Tehnološke promjene koje su olakšale teret kućanskih poslova, zajedno sa promjenom stava prema ženama na radnom mjestu, danas omogućuje puno većem broju žena da dođu do obrazovanja i vještina kojima mogu razvijati karijeru. Uistinu u SAD-u, na sveučilištima u ovom trenutku studira više žena nego muškaraca.
Zbog čega onda još uvijek uočavamo rodne razlike u, primjerice, plaćama? Nedavno su ekonomisti identificirali fundamentalni razlog zbog čega ovaj fenomen još uvijek postoji. Riječ je o razlici u autonomiji (ili pregovaračkoj moći) između žena i muškaraca. Efekt autonomije (ili nedostatka iste) najprije se osjeća u kućanstvu. Na primjer, u načinu na koji se troši obiteljski proračun. Ovo uvelike određuje kako bi oba partnera prošla ukoliko bi se razišli.
Pregovaračka moć žene stoga je određena faktorima poput vrste posla koji radi, visinom zarade, snagom obiteljskih veza, društvenom odnosu prema rastavi, zakonima koji određuju podjelu vlasništva i snagom te efikasnošću anti-diskriminacijskih zakona.
Žene su sputane slabo istraženim socijalnim konstruktima (FOTO: Fundacija AkshayaPatra/Pixabay.com)
Kada pregovaračka snaga žena raste prednosti za žene, ali i za društvo u cjelini, mogu biti ogromne. Osim što se već samo po sebi radi o poželjnom cilju, jačanje žena vodi nižoj stopi novorođene djece kao i nižim stopama mortaliteta kod djece. Boljoj obrazovanosti za djecu, većoj ženskoj participaciji na tržištu rada i u politici (s time i boljim rješavanjem pitanja specifičnih za žene) te smanjenju siromaštva posebno u zemljama u razvoju.
Štoviše, poboljšanjem kulturnog i ekonomskog statusa žena može pomoći u rješavanju problema koji je nobelovka i ekonomistica, Amartya Sen, nazvala "nestale žene". Riječ je o ženama koje bi bile žive da nema rodno selektivnih abortusa i spolne diskriminacije u prehrani i medicinskoj pažnji koja se, nerijetko, posvećuje više muškoj djeci.
Predrasude o spolovima (poput fundamentalnih razlika u sposobnostima) danas su postale intelektualno neodrživima. Rigorozne statističke analize pokazale su kako je glavni uzrok razlikama upravo ekonomske prirode. No, važan, ali možda manje istražen faktor koji određuje autonomiju žena i njihovo ekonomsku dobrobit, nije ekonomske prirode.
Na primjer, nedavna studija Alberta Alesina, Paola Giuliana i Nathana Nunna ispitala je koliko na tržištu rada SAD-a sudjeluju žene iz prve i druge generacije useljenika iz regija koje su u povijesti koristile plug u poljoprivredi. Ovaj je alat važan jer njegovo korištenje zahtijeva snagu gornjeg dijela tijela što automatski isključuje žene. Autori zaključuju da čak i danas, žene koje potiču iz takvih regija imaju manje šanse da budu zaposlene od onih čiji preci nisu koristili ovu isključujuću metodu rada u poljoprivredi.
Istraživanje sugerira kako su u takvim društvima patrijarhalne vrijednosti ograničile žensku mobilnost omogućivši muškarcima, kao rezultat većeg ekonomskog doprinosa zajednici, podrivanje ženske autonomije. Upadljivo je kako su te vrijednosti, ustoličene prije mnogo stoljeća kada su određeni fizički atributi bili važni, preživjele u modernom društvu u kojem su takvi atributi uglavnom irelevantni. Obzirom da većina poslova u modernoj ekonomiji zahtijeva malo ili nimalo fizičke snage, kulturne vrijednosti koje odvraćaju žene od rada izvan kuće s pravom se smatraju arhaičnima te služe samo kako bi potkopale žensku ekonomsku i političku slobodu. Istraživanje, čini se, podupire post-moderni feministički pogled kako su žene sputane neistraženim socijalnim konstruktima.
Tvrdnja Simone de Beauvoir u "Drugom spolu" kako "nismo rođene, već postajemo ženama" možda i jest točna, no biologija i evolucijska psihologija još uvijek su relevantne. Ljudska interakcija u najširem smislu uvjetuje postojanje institucija, normi, organizacija i ponašanja koje održavaju trenutnu spolnu hijerarhiju blagostanja. Iako su se studije ekonomije i roda u posljednje vrijeme uvelike transformirale, duboki utjecaj kulture govori nam da moramo još puno toga naučiti.
Mukesh Eswaran je profesor ekonomije na Sveučilištu British Columbija u kanadskom Vancouveru
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Danumurthi Mahendra/Flickr.com
U polilogističkom svijetu bi se Lupigin članak mogao činiti suvislim. Recimo to ovako: kapitalist je po definiciji besprizorno gramziv i samoživ. Zanima ga samo profit, ne preže ni od čega kako bi se domogao profita. Kada bi bila istina da je žena prosječno produktivna kao muškarac, odnosno da za manje novaca može i pristaje proizvesti isto, nikada niti jedan muškarac ne bi dobio posao. Kapitalista koji bi ustrajao na svojim zatucanim seksističkim stavovima bi brzo bio odstranjen iz tržišne utakmice. Odstranili bi ga drugi samoživi gramzivi kapitalisti koji bi jednostavno iskorištavajući žene bili profitabilniji. Točka.
Jedini način da razumom (ne emocijama) objasni razlika u plaći muškarca i žene je notorna činjenica da je, gledano prosječno, žena manje produktivna od muškarca. Ona je za svoj posao plaćena točno toliko koliko je produktivna. Ni manje ni više. O njenoj plaći ne odlučuje kapitalist nego kupci. Potpuno isti zakon vrijedi i za muškarce ili bilo koju drugu radnu skupinu. Žena koja je produktivna isto kao muškarac, naravno, ima i istu plaću. Naravno, pod pojmom produktivnosti ne uzimamo u obzir arbitrarno alocirane apanaže, kao što je to primjer sa "plaćama" u državnoj službi. Te se nadnice dodjeljuju arbitrarno i nemaju dodirnih točaka sa tržišnim mehanizmom. U njihovoj dodjeli seksizam, rasizam, ili bilo koji drugi -izam mogu igrati vrlo značajnu ulogu.