SLUČAJ ĆURUVIJA: Kad država i ubija i istražuje i sudi

Nedim Sejdinović

3. veljače 2024.

SLUČAJ ĆURUVIJA: Kad država i ubija i istražuje i sudi

Odluka Apelacionog suda u Beogradu da stavi tačku na dvoipodecenijsku istragu i višegodišnje suđenje za ubistvo poznatog srbijanskog novinara Slavka Ćuruvije, odnosno da pravnosnažno oslobodi optužene za ovaj zločin – bila je više nego očekivana, ali je ipak izazvala buru u javnosti, sveopšte razočarenje i kuknjava, uključujući i oštre reakcije domaćih i međunarodnih medijskih organizacija. Sam način vođenja procesa, upozoravali su pravnici još onomad, neumitno je vodio ovom ishodu: sudovi su međusobno, kao da igraju stoni tenis, prebacivali vruć krompir preko mrežice pravde, a ne bi bilo prvi put u Srbiji da niže sudske instance namerno donose takve presude i obrazloženja koje viši sudovi bez problema mogu da ponište i preinače. Toj akciji doprinose, dakako, i postupci tužilaštava. 

IZAZOVI BEOGRADSKE SAČEKUŠE: Čekam te, ti ćeš sigurno doći!

RELIKTI MRAČNE PROŠLOSTI JOŠ UVEK SU TU: "Od ljudske krvi ruke se ne peru"

O DADI VUJASINOVIĆ: „Ona je uzor i inspiracija“

Presuda Apelacionog suda znači da niko, i pored pritisaka spolja i iznutra, neće odgovarati za najpoznatije ubistvo novinara u Srbiji, a donesena je sa argumentom da je „prvostepeni sud učinio bitne odredbe prvostepenog postupka“. Iluzorno bi bilo očekivati da će tzv. vanredni pravni lekovi nešto izmeniti.

Za ubistvo Ćuruvije optuženi su i prvostepeno osuđeni na 100 godina zatvora pripadnici Miloševićeve Službe državne bezbednosti, funkcioneri Rade Marković (bio šef tajne policije), Milan Radonjić (šef beogradskog DB-a) i operativci Ratko Romić i Miroslav Kurak. Bilo bi začuđujuće da su oni završili u zatvoru s obzirom na činjenicu da niko iz tzv. duboke države devedesetih, koja je pod Miloševićem neupitno učinila bezbroj dramatičnih zločina u zemlji i inostranstvu, nije odgovarao za svoja nepočinstva pred domaćim sudovima. Ne samo da nije odgovarao nego je zločinačka struktura moći stvorena za vreme ratnih pohoda i sankcija, a u kojoj je izbrisana svaka razlika između države, pravosuđa, tajnih službi i kriminala – ostala neokrnjena. Dodatno, tokom tranzicije, koja je sinonim za pljačku državne i društvene imovine, ona je samo jačala, bogatila se i obnavljala.

Slavko Ćuruvija
Slavko Ćuruvija (Zagreb, 9. 8. 1949. — Beograd, 11. 4. 1999.) (FOTO: Slavko Ćuruvija Fondacija)

Doduše, Rade Marković je za vreme postpetooktobarske vlasti robijao za učešće u nekim od brojnih političkih ubistava devedesetih, ali on je specifičan slučaj. Naime, u poznim danima Miloševićeve vladavine postavljen je na čelo SDB-a kao svojevrsni uljez iz javne policije, pa se može nazvati – smatraju stručnjaci – i „žrtvenim jagnjetom“. Milošević je Markovića nametnuo jer je izgubio poverenje u svoju tajnu policiju, a to kadrovsko rešenje ga je, u određenoj meri, koštalo i vlasti.

Lečeni radikali – nikad izlečeni

Posle pada Miloševića, demokratske vlasti nisu imali niti snage, niti volje, niti hrabrosti da se obračunaju sa mrežom tajnih bogatuna i moćnika. Zoran Đinđić je pokušao da ih nadmudri, ali je prošao tako kako je prošao. Čini se da je njegovo ubistvo imalo za cilj da se pre svega pošalje poruka ko je gazda u državi.

Posle dolaska na vlast lečenih i nikada izlečenih radikala, odnosno Srpske napredne stranke, 2012. godine, neki su – što je bilo apsurdno i tragikomično – poverovali da će pojedini zločini iz devedesetih, uključujući i ubistva novinara Dade Vujasinović i Slavka Ćuruvije, biti razrešeni i sudski sankcionisani. Apsurdno i tragikomično, jer su vrhovnici nove vlasti upravo iznikli iz pomenutih zločinačkih struktura moći. Oni su saučesnici u svim Miloševićevim zlodelima. Nova glavna politička figura Srbije, Aleksandar Vučić, sadašnji svevladar, bio je ministar informisanja u trenutku kada je Slavko Ćuruvija ubijen (april 1999. godine), a poznat je kao revnosni sprovodilac drakonskog Zakona o javnom informisanju koji je urnisao, orobio i gasio nezavisne medije. Nekadašnji prvi čovek naprednjaka, potom i marginalizovani predsednik Srbije, Tomislav Nikolić, više puta je ponovio da ga baš zabole za Ćuruvijino ubistvo. Elem, poverovati da će novi vlastodršci rešiti zločine iz prošlosti bilo je ravno veri da bi, u nekoj paralelnoj istoriji, Hermann Göring nakon Drugog svetskog rata sankcionisao nacističke zločine.

Aleksandar Vučić
U iščekivanju pogodnog političkog trenutka (FOTO: Dejan Kožul/Lupiga.Com)

Sama činjenica da je Apelacioni sud čekao deset meseci da sa javnošću podeli oslobađajuću presudu, tražeći pogodan politički trenutak (period posle izbora, nova vlada još nije formirana, protesti protiv izborne krađe utišani ...) govori da je ona doneta u sadejstvu sa vrhom države. Uostalom, pravosuđe u Srbiji je, i tužilaštvo i sudstvo, samo izvršilac odluka donetih u kabinetu predsednika i vladajućoj stranci. I to se ne odnosi samo na „velike slučajeve“. Za to postoji hiljadu dokaza i milion indicija.

Vučićeva politička igra

U periodu dok je, po dolasku na vlast, šminkao imidž u zemlji i inostranstvu, predstavljajući se kao političar koji je doživeo preobraženje i od šoviniste sa rukama krvavim do ramena postao evropski fanatik – Vučić je osnovao Komisiju za istraživanje ubistava novinara, obećavši da će sva ubistva medijskih delatnika biti razrešena (pored Dade Vujasinović i Slavka Ćuruvije, ubijen je i jagodinski novinar Milan Pantić, 2001. godine). Mnogi su pali na tu fintu, uključujući i neke međunarodne organizacije, ali je drugima odmah bilo jasno o čemu se radi – o prikupljanju političkih poena i ulagivanju Zapadu, koji je godinama zahtevao napredak u istrazi likvidacije novinara i kažnjavanju počinilaca. Nezavisno udruženje novinara Srbije je, recimo, odbilo da učestvuje u ovoj – sada se i definitivno ispostavilo – mimikriji.

Podsetimo da je Vučić u tom periodu i Zapadu i građanima Srbije čvrsto obećao da će ispitati tzv. 24 sporne velike privatizacije, što je tražila Evropska unija. Osim što su neki ljudi medijski hapšeni i potom puštani na slobodu usled nedostatka dokaza, rezultati velikog istražnog poduhvata ravni su nuli. Sve su vrlo brzo prekrili „ruzmarin, snjegovi i šaš“. Videvši da su ljudi željni krvi, Vučić je uhapsio i poznatog tajkuna Miroslava Miškovića, koji je svojevremeno odbio da finansira Srpsku naprednu stranku. To je bio početak Vučićevog velikog političkog uspona u zemlji, pa i u regionu. Naravno, sve je završeno oslobađajućim presudama, a politička akcija podizanja rejtinga Srbiju je koštala desetine miliona evra odštete.

Formiranjem Komisije za istragu ubistava novinara Vučić je započeo prostu i predvidljivu političku igru. Presudom Apelacionog suda simbolično je krug zatvoren. Igra se sastojala od sledećeg: formalno, u skladu sa zahtevima Zapada, formiraće se bezbrojne komisije i radne grupe, menjaće se zakoni, povećavati „institucionalni kapacitet za evropske integracije“, sprovoditi reforme pravosuđa, javnog sektora, „intenzivno istraživati“ ubistva novinara i druga krivična dela protiv njih (formirana je u međuvremenu Radna grupa za bezbednost novinara), održavaće se bezbrojne konferencije i savetovanja u koje će se ulupati stotine miliona evra, a suštinski stvar će ići u suprotnom pravcu

Srbija je danas, i to je opšte mesto i u zemlji i van nje, „zarobljena država“: njene institucije su u službi režima, na medijske slobode bačena je napalm-bomba, pravosudni sistem je postao sopstvena karikatura, novinari su meta krešenda pretnji i napada, desetine milijardi evra javnog novca se troše bez javnih nabavki, a izbori su pretvoreni u organizovani kriminalni poduhvat. Naprednjaci koriste sve prevarne izborne radnje zabeležene u istoriji čovečanstva: od prvih izbora održanih na području današnje Indije, 920. godine pre Hrista, kada su glasači koristili palmino lišće pri odabiru članova seoskog odbora – do danas. Uz neke invencije. Više se ni evropski zvaničnici ne libe da kažu da Srbija ima šanse da u nekom narednom periodu uđe u EU otprilike koliko je realno da neki dekica od 80 godina sa veštačkim kukovima obori svetski rekord u skoku u dalj.

Pitanje je – šta nas čeka?

No, kada je reč o tome šta Srbiju očekuje u narednim godinama, čini se da su neuspešne evropske integracije tek mali problem. Sve ovo što se dešava proteklih godina, uključujući i obelodanjivanje presude Apelacionog suda, sluti da stvari nikako ne idu u dobrom pravcu. „Duboka država“ i Vučićev režim – ne zna se gde počinje jedno, a gde završava drugo – već se dovodi u vezu sa nekim političkim likvidacijama (bivši visoki funkcioner SNS-a Vladimir Cvijan, čovek koji je mnogo znao, i kosovski političar Oliver Ivanović, koji je smetao kriminalnim strukturama na Kosovu, među kojima su glavni naprednjački „biznismeni“). 

Opravdan je strah da bi bez glave mogli ostati i neki drugi neposlušnici, među kojima i novinari, koji takoreći svakodnevno otkrivaju nove afere režima i bar donekle mu remete poslove i planove. A u pitanju su ogromni novci. Da li neko posle svega može da kaže da je ovaj strah neopravdan?

Dada Vujasinović
Za smrt Dade Vujasinović niko nije odgovarao (FOTO: dadavujasinovic.com)

Podsetimo se za kraj nekih činjenica. Novinarka Duge Dada Vujasinović pronađena je u aprilu 1994. godine mrtva u svom stanu u Beogradu. Ona je izveštavala sa ratišta, ukazivala na zločine i pljačke u koje je bio umešan vojni vrh. Izveštavala je i o beogradskom podzemlju i bliskim vezama politike i kriminala. Sam istražni postupak jasno indukuje da je država umešana u njenu smrt. I učenici prvog razreda osnovne škole bi rekli, na osnovu poznatih podataka, da je besmislena tvrdnja pravosudnih organa da je u pitanju bilo – samoubistvo. Tek u januaru 2009. godine se nedvosmisleno, uz pomoć stranih veštaka, utvrdilo da je Dada ubijena. Za njenu smrt niko nije odgovarao.

Još su manje sumnje da iza ubistva Slavka Ćuruvije, nezavisnog novinara i vlasnika dva nezavisna lista, stoji država. Ćuruviju je SDB pratio svakodnevno i intenzivno. „Opservacija“ se završava neposredno pre likvidacije. Prethodno je hapšen i proganjan, protiv njega je vođena hajka u režimskim glasilima zbog kritikovanja Miloševićeve politike i zbog ukazivanja na veze kriminala i države. Za ovu smrt niko neće odgovarati.

Dopisnik Večernjih novosti Milan Pantić ubijen je 11. juna 2001. godine ispred zgrade u kojoj je stanovao u Jagodini. Izveštavao je o vezi kriminala i vlasti u pomoravskom regionu. Iako se istragom došlo do imena ubica, dokaze je bilo teško sprovesti, jer je mesto ubistva, po svemu sudeći namerno, kontaminirano od istražnih organa. Tužilaštvo za organizovani kriminal je pre nekoliko dana reklo da neće voditi istragu za ubistvo Pantića, jer nije nadležno

Na žalost, ona bura u javnosti, oštre reakcije i kuknjave sa početka teksta uskoro će biti lanjski sneg. Živimo, opet na žalost, u interesantnom vremenu i nesumnjivo će neki naredni dramatični događaji imati prevagu. Srbija će, nakon svega, dobiti tek poneki minus sa Zapada, ali to više izgleda nikoga ne uzbuđuje. Ni ič!

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Slavko Ćuruvija Fondacija

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.