SLUČAJ BARIŠIĆ: O masovnom proboju znanstvenika do Plenkovićevog srca

Nataša Škaričić

16. siječnja 2017.

SLUČAJ BARIŠIĆ: O masovnom proboju znanstvenika do Plenkovićevog srca

Nakon što je Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju (OEZVO) ocijenio da je ministar Pavo Barišić plagirao jedan rad, a ministar potom odbacio kvalifikaciju i s njom povezane političke konzekvence, uslijedio je pravi kaos na tržištu informacija. Isti je dan u HTV-ovoj emisiji Otvoreno od 10. siječnja osporavana legalnost procedure (sudionici rasprave su tvrdili da je OEZVO kršio vlastite akte) i njezina legitimnost (tvrdilo se da zakonodavac uopće nije ovlastio OEZVO za takav vid i opseg djelovanja). 

Potom se iz inozemstva otvorenim pismom premijeru obratio naš znanstvenik Ivan Đikić, tvrdeći da Barišić jest počinio prijestup koji odgovara opisu plagijata i da to zahtijeva političku sankciju, a onda je napokon počelo pravo bombardiranje navodnim meritumom stvari, naime, pitanjem je li ministar Barišić stvarno plagirao dio Schlesingerovog teksta u svome članku “Does Globalization Threaten Democracy?”. U posljednjem je, zasad, sudjelovalo devet znanstvenika u zajedničkom javljanju za Jutarnji list (Miroslav Radman, Slobodan Vukičević, Stipe Jonjić, Miloš Judaš, Mile Ivanda, Vlasta Bonačić-Koutecky, Miroslav Ježić, Aleksandar Jakir i Vladimir Paar), novinar istog lista s talijanskim doktoratom znanosti Inoslav Bešker, hrvatski znanstvenik Boris Lenhard, redovni profesor Londonskog kraljevskog sveučilišta i stotinu znanstvenika s otvorenim pismom premijeru i predsjedniku Sabora. 

Ivan Đikić
Nakon Đikićevog javljanja počelo je pravo bombardiranje navodnim meritumom stvari (SCREENSHOT: YouTube)

Šaroliko deveteročlano društvo iznijelo je doista širok i neusuglašen set argumenata zašto je Barišićev prijestup minoran, a cijeli slučaj „nadrastao realne proporcije“, ali im je kao impregnacijski materijal poslužila tvrdnja da je ministar u fusnoti broj 4. u engleskom izdanju greškom propustio navesti izvor informacije. Bešker tvrdi slično, dodajući da duh najšireg normativnog okvira ne daje za pravo da se propust u fusnoti kvalificira kao plagijat, dok Lenhard predočava spornu fusnotu i original (usput, tu javnost vidi da je fusnota skoro doslovno prepisana uz korištenje montaže) skupa s Princetonovim instruktivnim primjerima plagijatorstva, te poručuje da je Barišić plagijator po svjetskim znanstvenim standardima i da tu činjenicu neće osporiti nijedan autistični formalni ili sadržajni manevar iz već poznatog hrvatskog arsenala. Stotinu znanstvenika i znanstvenica u otvorenom pismu premijeru i predsjedniku Sabora potpisuju tvrdnju da nije riječ o plagijatu, već samo o propustu u sastavljanju fusnote, koji je napravljen samo u engleskom izdanju. 

Pristup profesora Lenharda je, bez sumnje, najefikasniji za suočavanje s moralnom i intelektualnom izolacijom Hrvatske unutar znanstvenog univerzuma, pa je njegov jedini problem u tome što se nalazi u istom bloku rasprave koja smjera na to da će borba stavova pojedinaca iznjedriti najjači i najupečatljiviji argument za konačnu političku odluku o Barišićevoj sudbini. Takva je utakmica strahovito pogrešna. Rasprava o tome je li Barišić plagijator ili ne, otvorena poslije odluke OEZVO-a, nije rasprava o meritumu stvari. Meritum stvari je pitanje statusa OEZVO-a, od osnutka do ovog konkretnog slučaja, jer ono otkriva sistemski defekt u odnosu prema znanstvenoj čestitosti u Hrvatskoj. 

Da bi globalno prihvaćeni moralni standardi uopće dobili neki jasan smisao, potrebne su lokalne institucije koje ga prihvaćaju, ponašaju se prema njima i praktično ih primjenjuju. U Hrvatskoj je takva uloga 2006. godine namijenjena OEZVO-u – da se razumijemo – također pod iznudom. Zemlja tada nije bila članica Europske unije, a potresao ju je međunarodni skandal koji je po svim kriterijima (trajanje, značaj sudionika, broj sudionika, institucija itd.) bio nemjerljivo veće snage i magnitude od ovoga danas s Barišićem. 

Pavo Barišić
Rasprava o tome je li Barišić plagijator ili ne, otvorena poslije odluke OEZVO-a, nije rasprava o meritumu stvari (FOTO: Hina)

U British Medical Journalu, jednom od najvažnijih znanstvenih časopisa na svijetu, objavljen je članak Sir Iaina Chalmersa iz kojeg javnost danas vjerojatno pamti samo činjenicu da je jedan od najslavnijih i najutjecajnijih hrvatskih liječnika Asim Kurjak plagijator. Kontekst je za sve hrvatske probleme mnogo važniji od te prijesne činjenice, ali se za naše medije on svejedno nalazio tek u „malim slovima“. Naime, opisujući Kurjakov slučaj, Chalmers je u članku predočio i pravu krim priču o 15-godišnjem ponašanju hrvatskih akademskih institucija suočenih s optužbama za plagijat. 

Kao jedan od utemeljitelja Cochranea, Chalmers se bavio bazama sistemskih analiza i tako je koncem 80-ih otkrio jedan plagijat iz 1974. godine među Kurjakovim radovima. Uredniku časopisa Acta Medica Jugoslavica, gdje je rad objavljen, obratio se već 1991. godine, isto kad i dekanu Medicinskog fakulteta u Zagrebu Mati Graniću i Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, čiji je Kurjak bio suradnik. SZO je smjesta povukla sponzorstvo nad Kurjakovim simpozijem o ultrazvuku u ginekologiji i smijenila ga s pozicije direktora njihovog centra za suradnju, dok je hrvatski dvojac Chalmersu odgovorio da je Kurjak ugledni član hrvatske akademske zajednice i da ga mole za malo takta u pristupu (!). 

Više od deset godina poslije toga taktični je Chalmers, kaže, zažalio što je poslušao taj prijedlog, jer je našao novi Kurjakov plagijat, ovaj put doktorske teze jednog norveškog znanstvenika. Norvežani su o tome obavijestili Međunarodno udruženje za ultrazvuk u opstetriciji i ginekologiji, koje je promptno na tri godine izbacilo Kurjaka iz članstva, a zatim pisalo novom dekanu MEF-a u Zagrebu Borisu Labaru koji im – da stvar bude skandaloznija – nikada nije odgovorio. Chalmers se u zaključku čudi što naše institucije nisu ništa poduzele u 15 godina i što je Kurjak i dalje ugledni član hrvatske znanstvene zajednice. 

S obzirom da se ipak radi o BMJ-u i jednom britanskom lordu, a ne nečemu ili nekome tko se može sanirati jednim telefonskim pozivom, ovo je izazvalo strašnu buru u javnosti i prisililo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta (MZOS) da ipak pokrene nekakvu proceduru. Budući je Hrvatska Zakonom o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (ZZDVO) još 2004. godine stvorila platformu za osnivanje OEZVO-a kao nacionalnog tijela za etiku u znanosti, pritisak međunarodnog skandala potaknuo je izbor članova OEZVO-a koji je potvrđen u Hrvatskom saboru i tijelo je počelo s radom, de facto na predmetu Kurjak. 

Asim Kurjak
Iz Hrvatske su odgovorili da je Kurjak ugledni član hrvatske akademske zajednice i da mole za malo takta u pristupu (FOTO: Novilist.hr)

Tako dolazimo na najbolji dio: nakon što je OEZVO analizirao 247 Kurjakovih radova, potvrdio optužbe o plagijatima i otkrio dodatne brojne nove etičke propuste u ostalim publikacijama slavnog profesora medicine, MEF je odlučio da nema potrebe za sankcijama nad Kurjakom jer on odlazi u mirovinu, a zapravo je nastavilo suradnju s njegovim specijalističkim studijem ultrazvuka u Kataru. U emisiji na Novoj TV tadašnji rektor Sveučilišta u Zagrebu Aleksa Bijeliš kazao je da otkrivene nečasnosti „nisu osobito težak etički prijestup“. Tada je prvi put izrugan značaj OEZVO-a i uopće pitanja znanstvene čestitosti, a hrvatska je akademska zajednica zaslužila status teškog slučaja međunarodnih razmjera. 

Međutim, to nije kraj. Što se događalo s OEZVO-om nakon što je smisao postojanja jednog takvog tijela nedvojbeno potvrđen u jednoj ranije nedodirljivoj priči? Budući da su Vlada i Sabor potpuno ignorirali OEZVO doživljavajući ga, valjda, kao incident u sistemu netalasanja, nakon isteka četverogodišnjeg mandata i izvještaja koji je jedva usvojen u Saboru, tadašnji je predsjednik Odbora Vedran Katavić podnio ostavku. MZOS se naredne četiri godine efikasno pravilo mrtvo za OEZVO, vjerojatno zato što gašenje jednog takvog tijela ne bi bilo politički popularno, dok se njegova prava aktivacija već pokazala problematičnom za lokalne etičke odbore. Odbor se ipak revitalizira 2014. godine, kada neimenovani dužnosnik MZOS-a predlaže izmjene ZZDVO-a i kada se, opet očito greškom u sistemu, stvorila platforma za reizbor novih članova. Budući da nije bilo službene primopredaje vlasti i ovlasti nakon četverogodišnjeg interregnuma, Odbor doista nije imao pojma o predmetima koji su mu stizali od 2011. godine, pa je za predmet Barišić, koji je stigao baš tada, sasvim svejedno kako im je pao u ruke. U formalnoj proceduri sigurno ne, ali za to nisu krivi članovi Odbora, kakvi god oni bili. 

O ovlastima Odbora se može raspravljati nadugo i naširoko, naročito ako se stvari žele dodatno zakomplicirati, ali ta rasprava ne može započeti onda kada OEZVO donosi rješenja koja nekog inkriminiraju. Zapravo, može, ali je jasno koliko tajming opterećuje zainteresirane sudionike. Budući da smo usred toga, navedimo da Odboru zakonom pripada papinska funkcija moralnog poglavara u znanosti i visokom obrazovanju i da je to, uz pretpostavku kredibiliteta tijela, sasvim dovoljno. Da njegov rad nije u sferi ezoterije kako se to često predstavlja (usput, što je ezoterično u utvrđivanju odgovara li znanstveni rad univerzalnim standardima znanstvene čestitosti), govori i stavak 10. članka 112. ZZDVO-a koji kaže da Odbor može pokrenuti postupak oduzimanja znanstvenog zvanja nastavniku sveučilišta pred nadležnim odborom. 

Andrej Plenković
Skandalozno je premijerovo oglušivanje o odluke tijela koje formiraju Sabor i Vlada (FOTO: Hina)

Ono što je, međutim, nesporno u slučaju eventualnog plagijatora na državnoj funkciji, iako to nije upisano u zakon, jest činjenica da odluka tijela koje formiraju Sabor i Vlada mora imati političku konzekvencu. To je slučaj ministra Barišića. Time se vraćamo na temu o post festum konstruiranom meritumu stvari, je li ministar počinio plagijat ili ne: stvar je o tome da to ne može biti odlučeno u raspravama znanstvenih šerifa po medijima, nego u institucionalno uređenom okviru. Ako je država odlučila da na vrhu tog okvira za znanost bude OEZVO, da njegovi članovi imaju mandat koji potvrđuju predstavnici biračkog tijela u parlamentu, onda je premijerovo oglušivanje o odluke tog tijela skandalozno, neovisno o mišljenju „autoriteta“, pa bili oni reda akademika Radmana ili profesora Lenharda, sve i da je uskrsnuo i oglasio se sam Einstein. Takav stav nema veze s legalizmom, nego s apsurdnošću svake druge pozicije kada je u pitanju jedan ministar. 

Posljedice odluke OEZVO-a u slučaju Barišić bitno su drugačije nego u slučaju Kurjak; dok se sudbina sveučilišnog nastavnika legitimno i legalno prepustila sastavnici sveučilišta i rasprava o tome slučaju logično delegirala ne-političkoj javnosti, u slučaju državnog dužnosnika mišljenje tijela koje formira Sabor i Vlada apsolutno i nedvosmisleno moralno obavezuje Vladu da smijeni ministra Barišića. Preispitivanje statusa Odbora može se odvijati tek u budućnosti, i to tokom izmjena ZZDVO-a i rasprave u Saboru. Svatko tko trenutno participira u raspravama je li riječ o plagijatu, zapravo derogira značaj tih banalnih političkih činjenica i neprimjereno daje značaj osobnom pritisku na premijera. Pored toga, neodgovorno se izostavlja značaj višegodišnjeg masakriranja OEZVO-a i izrugivanja njegovih bivših odluka, koje savršeno razjašnjava kontekst i ukazuje na to da problem nije stvar ove ili one Vlade ili osumnjičenog pojedinca, nego kontinuiranog i tvrdokornog otpora prema rasplitanju korupcije i kaosa u cijelom društvu, koji je sada samo ogoljen do apsurda. Usput budi rečeno, istu sudbinu kao OEZVO u Hrvatskoj ima i Povjerenica za informiranje čiji se ured nitko ne usudi ugasiti, ali svaka Vlada radi sve da bi ta institucija umrla prirodnom smrću, kao i brojna povjerenstva za zaštitu prava pacijenata koja postoje samo da bi zadovoljila kriterije EU. 

Ničemu što prijeti autoritarnom režimu uspostavljenom u raznim segmentima javnog sektora i državnih službi, u Hrvatskoj ne cvate cvijeće. Urednica British Medical Journal Fiona Godlee napisala je 2007. godine da će se crni oblak nadviti nad hrvatskom akademskom zajednicom ako dekanica MEF-a Nada Čikeš ne shvati ozbiljno Kurjakov slučaj. Godlee, za razliku od domaćih znanstvenika, nije mogla imati pojma o čemu se ovdje radi: sigurno ne samo o Kurjaku, a još manje o Barišiću, nego o sistemskom zamagljivanju granice između istine i laži, činjenica i falsifikata, originala i njihovih očitih plagijata.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina