Zagreb je nekad imao tvoje lice, besramno je pokazivao baš tvoje sise i isturao tvoju zadnjicu pred moju polusvijest i sada, kad me je netko nagovorio da se sjetim Zagreba, ja sam se sjetio tvojih sisa i dupeta, i tvog lica, nekakvog nejasnog spokoja koji ti nikad nisam uspio opisati, a onda je, sve to skupa, nestalo u melasastoj magli na Savskom nasipu i ja opet ne znam što sam kanio reći ni kuda bih otišao, ni što je sada, ni što je bilo prije i sve sad ispada tako tužno, ali nisu li sve životinje, netko se to jednom zapitao, tužne nakon snošaja? Znaš, i danas sam lud za tvojim sisama, ali to, definitivno, nije ljubav niti razlog da se sretnemo niti čak da ti pišem. S erekcijom umjesto poštovanja, besramno kao i uvijek, Tvoj M.

1.
Draga N.,

kada ti pokušam reći ili napisati što zapravo osjećam vidim kako ti se lice mijenja, kako me začuđeno gledaš i tada shvaćam da samo govorim o tome kako ti želim reći što osjećam, ali mi nikako ne uspijeva izraziti nijanse, boje, ton tih kolebljivih titraja onoga što nikad nitko nije vidio, a, kao i Bog, ima ime. Tu, u mojoj duši, nikad nije bilo mira, tek vječni prigušeni rat koji se odvija samo noću, klanjem, u tišini. Ne znam kako sam ikada imao smjelosti reći ti da te volim kad ni dan danas, dva desetljeća otkad smo se rastali, o ljubavi ne znam baš ništa.  Imam neke primjere, dokaze da sam te volio kako je propisano, kako ljudi oduvijek zamišljaju da treba voljeti. Natruhe toga su u svakoj uspomeni koju vežem za tebe. Tada sam te vezao za vječnost, moju, običnu ljudsku vječnost, možda bi preciznije bilo to nazvati doživotnošću, vjerovao sam da to što nazivamo ljubavlju može biti samo jednom, vezano za samo jednu osobu, za nas same koji se tražimo u drugom kako bismo potvrdili vlastito postojanje i oduprli se onom neumitnom – nestajanju. Znaš, kada tvrdim da u mojoj duši, u mojoj uskomešaloj nutrini nikad nije bilo mira ja, zapravo, bezočno lažem. Netko tko duboko vjeruje u doživotnost jedne obične ljubavi morao je barem jednom osjetiti spokoj. Mir ili pomirenost, što je od te dvije riječi jasnije, preciznije, to se sada pitam, ali ne bih te trebao zamarati mojim neprestanim pokušajima da opišem stvari na pravi način, tako da meni samom djeluju istinite i uvjerljive. Oh, kako je jezik jadan, nemušt, nesposoban, nedovoljan. Jezik je po tome savršeno ljudski, jedina potpuno ljudska kategorija. Moram ti skratiti muke, mogao bih ovako dovijeka, morala bi provesti noći i noći čitajući o tome kako nikad nisam uspio iskazati što zapravo osjećam. Puno je godina prošlo otkad sam posljednji put bio spokojan. Nekad, dok si me poznavala, mogao sam pronaći neku utješnu i lijepu riječ za svijet i ljude, a danas sam svjestan da utjehe nema, svijet i ljudi u meni izazivaju jedino gađenje, osim ako se sjetim tebe, sjećajući se time maglovite predstave o sebi, neuništivom u spokoju koji mi  je pružala tvoja blagost. Pišem ovo kako bih se prisjetio tebe, ali to nije dobro završilo, samo je, kako sam naknadno shvatio, samoća doživotna pa mi umjesto tvojih grudi, koje su mirisale na vaniliju, u misli navire magla koja gmiže po Savskom nasipu.

(FOTO: Tomislav Mavrović/Flickr)

Zagreb je nekad imao tvoje lice, besramno je pokazivao baš tvoje sise i isturao tvoju zadnjicu pred moju polusvijest i sada, kad me je netko nagovorio da se sjetim Zagreba, ja sam se sjetio tvojih sisa i dupeta, i tvog lica, nekakvog nejasnog spokoja koji ti nikad nisam uspio opisati, a onda je, sve to skupa, nestalo u melasastoj magli na Savskom nasipu i ja opet ne znam što sam kanio reći ni kuda bih otišao, ni što je sada, ni što je bilo prije i sve sad ispada tako tužno, ali nisu li sve životinje, netko se to jednom zapitao, tužne nakon snošaja? Znaš, i danas sam lud za tvojim sisama, ali to, definitivno, nije ljubav niti razlog da se sretnemo niti čak da ti pišem. Svejedno, možda ću pokušati opet.

S erekcijom umjesto poštovanja, besramno kao i uvijek,

Tvoj M.

2.
Draga N.,

sinoć sam sanjao orgije na krovnoj terasi Vitićevog nebodera u Laginjinoj. Odozgo se vidi cijeli grad, ali ja sam stajao glup, gol i usamljen, nisam gledao grad, užasnut onim što su ti radili tamo u gomili tih tijela, ali ništa nisam mogao učiniti, samo sam gledao kako te jebu, tebe, ženu koju sam volio, doživotno. Nisam to mogao podnijeti. Nisam imao izbora. Bacio sam se, tamo u daljinu, prema Novom Zagrebu. Nitko to nije primijetio. Kada sam otvorio oči čuo sam psa kako cvili pred vratima moje sobe. Nadam se da si dobro. Oprosti što te uznemiravam.

Tvoj M.

3.
Draga N.,

katkad sam svjestan da sam duboko poremećen čovjek. Točno znam trenutak u kojem je nestalo spokoja. S njim je nestala i naša doživotnost. Sada vjerujem da su ova pisma konačni oproštaj sa tvojim sisama. Dva sam ih desetljeća vukao među zubima. Bliži se Advent i opet nas zatrpavaju govna. Ljudi proizvode samo fekalije. Onda to proglase svečanošću. Ne želim uložiti nikakav trud kako bih uljepšao tu prostu činjenicu. Ljudski jad me odavno više ne rastužuje. Ne gajim simpatije niti suosjećanje prema bilo kome i bilo čemu. Siguran sam da se tvoja blaga priroda ne bi mogla pomiriti s takvim mojim odnosom prema svijetu. Da, draga, jeo bih čak i dupine ili tek rođeno lane. Nema ljudsko biće puno izbora u životu. Postoje samo ljubav i samoubojstvo. Dvije iste varke da držimo konce igre u rukama. To je jedino o čemu razmišljam. O ljubavi i samoubojstvu.

Jadan sam preko svake mjere. Te misli dokazuju da sam spoznao što znači dobar ukus. Kad se gadim ljudskog svijeta ja se, zapravo, gadim samog sebe. Nisi mi nimalo pomogla sa svojim poganim sisama i nedostižnim dupetom. Ništa više u mom životu ne miriše na vaniliju. Kako rekoh, sjećam se dobro dana kad sam prvi put u životu vidio hrpu čovjeka. Cijeli je taj period bio čudan, ta zagrebačka zima, siva ali pravedna, bio sam novopečeni budist, mršav i spokojan. Oh, draga, sjećam se kako si čekala da se vratim s posla, uvečer, na stolu bi me čekala šalica čaja i neki skroman obrok. Radio sam samo da platim stanarinu. Psi me nisu voljeli. Psi, shvatio sam to, ne vole poštare i raznosače letaka. Znali su me ganjati po prigradskim naseljima. Srećom sam bio u dobroj formi pa sam im uvijek uspio umaknuti noseći na leđima ruksak pun reklamnih letaka. Bio sam radnik u marketingu, zar ne? Sjećaš se onih žalosnih poklada kada su nas ujutro ostavili kod slovenske granice, pokazali nam cestu koja se zove Zagrebačka i rekli nam da se navečer vidimo na ulazu u Zagreb? Krafne koje sam kroz prozore vidio na stolovima seoskih gostionica zračile su skoro erotskom privlačnošću. Poklade su jednako usrane kao i Advent i, uopće, sve što su ljudi smislili.

(FOTO: Novilist.hr)

Pa da, zbog toga sam valjda, kad su me natjerali da se sjetim Zagreba, krenuo pisati ova pisma. Zbog tog trenutka koji je prouzročio ovaj zakašnjeli oproštaj. Nikada ti to nisam pričao, ali tog se dana sve u meni uzburkalo kao lokva u koju usput baciš opušak. Nisam ti to mogao ispričati jer sam gledajući tebe vidio uzrok vlastitoj nesreći. Spokoj je bio lažan, samo neka tvoja ciganska magija. Tog ponedjeljka dijelili smo reklamne letke po Črnomercu. Već sam godinu dana živio u Zagrebu, ali nikada nisam bio u tom dijelu grada. Kad sam odradio svoju rutu odlučio sam se spustiti Prilazom Baruna Filipovića prema centru. U toj si ulici nekada išla u školu, htio sam vidjeti to mjesto, pokušati te zamisliti onakvu kakva si tada bila. Uopće, u to sam vrijeme pomalo sumanuto htio omirisati sve što ima veze s tobom. Tome je, valjda, doprinijelo uvjerenje da sve što je vezano uz tebe mora imati miris vanilije. Vrzmao sam se oko tekstilne škole petnaestak minuta. Ispušio sam dvije cigarete za to vrijeme i potom krenuo prema Trgu Francuske republike. Nisam napravio ni deset koraka ugledao sam, na udaljenosti od nekih dvije stotine metara, gomilu smeća, tako mi se činilo, kako leži na pločniku. Gledao sam oko sebe, vidio tvoju sjenu kako šeta tim istim pločnikom, drveće je rijetko i golo, nisam imao pojma da se preko puta tvoje škole nalazi zgrada socijalističkog farmaceutskog giganta. A onda sam čuo glasno i zapovjedno: Prolazi, u što gledaš, ajde, bježi odavde! Ispred mene su stajala dva vidno uznemirena policajca, a ispred njih gomila čovjeka. Ono što sam vidio krenuvši niz ulicu nije bilo smeće nego tek neki jadni samoubojica iz čije se rasprsnute glave pločnikom razlijevala krv. Stao sam kao ukopan i hipnotizirano gledao taj prizor dok mi jedan policajac nije prišao, uzeo me pod ruku i gurnuo dalje niz ulicu. Kada sam ponovno prodisao počeo sam panično trčati kao da za mnom juri čopor bijesnih prigradskih pasa. Skrenuo sam u prvu ulicu na koju sam naišao i ponovno ostao bez daha, gušio sam se, bilo mi je muka, ali nisam mogao povratiti.

Tada je, draga N., umrla doživotnost naše ljubavi. Točnije, ideja ljubavi je ustuknula pred idejom samoubojstva. Nisam to odmah shvatio. Trebale su mi, evo, godine da to spoznam. Znam da sam te uznemirio, sigurno jesam, ali, kad malo bolje razmislim, ne želim se ispričati zbog toga. Znaš, umjesto ljubavi, od onda, tražim samo golotinju, veliko životinjsko poništavanje te ideje. Puno više lijepih stvari mogao bih reći o tvojim sisama nego o našoj ljubavi. To je tako. Zavaravanje nikad nije imalo smisla, ali tamo smo bježali, nismo znali bolje. Danas imam potrebu da uvrijedim cijeli svijet, ali to nikog neće uznemiriti, izuzev tebe, a to je i jedino pošteno. Ionako, sve će to nestati u zagrebačkoj magli. I tvoje sise i dupe i tvoja pička i sve od čega se sada opraštam. Jebi se, ionako je sve to samo bila tek neka tvoja ciganska magija.

Zbogom, M.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Novilist.hr

 

Kratka priča Marka Tomaša deveta je iz Lupiginog serijala „Priče iz zagrebnog života“