Svitalo je kada je Ivica stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset tri godine je čekao na ovo. Ili je barem mislio da je to čekao cijeli svoj život. Dokad mu sjećanje seže, želio je iskoračiti iz blata u koje ga je smjestila sila prilike, uz roditelje Zgubidana i Popičku. Dugo mu nije bilo jasno zašto bi mu otac bio Zgubidan, pa koliko je on znao nikada nije izgubio dan, ako se dan uopće može izgubiti, i zašto mu majku potiho zovu Popička pa se onda smiju, a njeno pravo ime je Ljubica. Otac bi se pak pravio da ih ne čuje, samo bi malo dulje pogledao u nagnutu čašu. Ali vremenom mu je počelo svitati. I nije mu se sviđalo to svanuće.

Stiskalo ga je u srcu kao i velika tajna koju je nosio sa sobom, tajna toliko strašna da je nije mogao reći ni Zeki Peki, koji je oko rođendana uvijek nekim čudom u svojoj utrobi skrivenoj patent-zatvaračem nosio nekoliko bombona, i to je radio puno dulje nego što je Zgubidanu bilo drago.

Spustio je Ivica tešku torbu na užareni peron i otro znoj sa čela. Kolovoz u Zagrebu dočekao ga je kao grogiranog boksača koji treba još samo jedan udarac asfaltne vrućine u nos pa da padne u blaženstvo zaborava. Ali uz jednu bitnu razliku: ovaj je boksač jedva čekao nokaut, predao bi se on i bez borbe, jer mu je smiješak titrao na licu tako da je izgledalo kao da mu ga ništa ne može s njega skinuti. Pogledao je u svoje cipele koje nisu bile dopola u panonskom blatu, i još je jednom udahnuo miris ljetnog zagrebačkog asfalta. Punim plućima.

Posegnuo je u džep hlača za papirićem, kao da adresu već nije naučio napamet, Krajiška 193, i upalio Maps na mobitelu. Trg bana Jelačića, ravno pa dolje. Prvo će vidjeti to čudo, kako treba, jer vidio ga je samo jednom, u prolazu i na brzinu, kad je s roditeljima bio u posjeti bolesnoj baki u bolnici. Baka je ubrzo umrla, pa više nije bilo razloga da obitelj odlazi u Zagreb. Ivici je bilo žao zbog toga. I zbog bake, naravno.

(FOTO: Wikimedia)

Gledao je u velikog konjanika na trgu i htio je pitati nekog zašto ovaj gleda na istok, prema katedrali, uostalom mogao je to i uguglati, ali mislio je da bi se morao malo osloboditi i, zašto ne, progovoriti koju s lokalcima. Ipak je on sada jedan od njih. No umjesto toga našao se da zuri u katedralu i pita se je li i na suvenirima obložena skelama, jer koliko se mogao sjetiti ni na jednoj fotografiji ili na filmu nije ju vidio bez tog drveno-metalnog obloga. Mislio je da bi to bilo pošteno.

Pažnju mu je skrenula manja skupina šarenih ljudi. Svi su bili čudno obučeni, puni jarkih boja, Ivici potpuno drugačiji od svega što je dosad mogao vidjeti uživo. Bili su veseli, možda su malo i teturali, pogotovo onaj visoki koji se sad baš okrenuo prema Ivici i prostrijelio ga pogledom tako da se sledio. A onda se visoki nasmijao, uperio prstom u njega i hinjeno namršten rekao: – Ti... Ti..

Ivica je prvo skrenuo pogled od tolike pažnje, ali onda se naglo okrenuo prema njemu i drsko odvratio: – Što ja? – ali društvo je otišlo svojim putem, očito se već zabavljajući nekim sasvim drugim stvarima.

Kod Tomija je bio točno u 10 sati, kako su se i dogovorili. I bilo mu je jasno da će njegov život odsad izgledati sasvim drugačije čim mu je Tomi otvorio vrata. Slutio je da je Tomi nešto posebno već po oglasu koji je dao u novinama u kojem traži još jednog cimera u svom velikom stanu prepunom ručno napravljenog i prepravljenog namještaja. Fotografije koje je tada ponudio odavale su život siromašnog bonvivana s iznimnim okom za detalje. Ivica je zamišljao Tomija kao jednog od onih koji su u stanju i od najtrošnije nakupine drva i spužve napraviti unikatnu fotelju, za koju bi neki bogataš dao silne novce. Sviđala mu se pomisao života s takvim nekim kreativcem.

Dugačka suhonjava prilika stajala je sad pred njim obučena u plavu večernju haljinu s dubokim dekolteom koji je otkrivao dlakavi čuperak na prsima, Ivici se činilo u obliku srca.

– Htio sam te dočekati lijepo obučen, a nisam imao ništa ljepše od ovog. Oprosti, malo sam nepočešljan, ajde uđi, nemoj stajati tu vani na ovoj vrućini. Uđi, osjećaj se kao kod kuće – rekao je Tomi.

Ivica je ušao u ugodno hladnu utrobu stana koji će odsad zvati i svojim. Izgledao je baš kao na fotografijama: veselo i prepun predmeta kojima su dane posve nove uloge, poput dvaju prozorskih krila na zidu u hodniku, koja su zapravo bila ogledala. Tomi mu je pokazao sobu i rekao da je spremio doručak te da uskoro očekuju i Marka, pričao mu je o njemu, trećeg stanara i njegovog dugogodišnjeg cimera.

Za stolom u kuhinji bilo je puno narezanog voća, lubenice, dinje, breskve, pa pršut i sir, masline, domaći, još vreli kruh. Ivica je navalio dok se Tomi svlačio u nešto udobnije, a onda je zazvonilo zvono na vratima.

– Odi otvori! Sad si i ti tu kod kuće! – vikao je Tomi iz kupaonice.

Ivica je otišao do vrata i otvorio ih.

– Ti si novi? Onaj slikar? – upitao ga je veselo lik na vratima.

– Jesam. Ti mora da si Marko?

– Da. A ovo je moja pratnja – rekao je posrćući dok je ulazio.

Ivica se pomaknuo s vrata, a za Markom je krenulo i cijelo društvo. Visoki je ušao zadnji.

– Ti... – rekao je.

– Ja – nasmijao se Ivica.

– Ja Filip, ti...

– Ivica.

 

***

 

Prvi put to se dogodilo nakon tuluma kod Mitje. Ivica prvo nije mogao zaspati od speeda koji je ušmrkao, a kad je konačno sklopio kapke, samo se nemirno trzao u polusnu. Onda je odjednom otvorio oči i znao je da više neće spavati. Ustao se iz kreveta u kojem je ležao Mitja i počeo se oblačiti. Već kod bokserica nešto nije bilo u redu. Bile su to njegove bokserice, ali kao da su se potpuno razvukle, obukao ih je ali su mu plesale i oko struka i oko nogu. A onda je i s hlačama bilo isto. Morao je stegnuti remen na rupu na kojoj nikad nije bio. A tek majica! Kad se pogledao u ogledalo učinio se sam sebi kao cigansko dijete u odjeći koju su mu roditelji namijenili za dugo vrijeme, da je ne preraste. Mora da se tijekom noći smanjio, bilo mu je jedino logično objašnjenje.

(FOTO: Pixabay)

Kad je došao kući, Filip je već bio budan.

– Čujem da je bio dobar tulum – rekao je iz kreveta.

– Dobro čuješ – rekao je Ivica, a misli su mu odlutale prema toj postelji iz koje ga sad gleda Filip. Ne može sa sigurnošću reći u kojem trenutku se to desilo, ali znao je da je kod kuće s Filipom, u njihovu domu, kad je prestao razmišljati o ljudima koji su prije njih živjeli u ovom stanu i spavali u tom istom krevetu. Bakterije, bacili i svi ti kojekakvi mikroskopski organizmi u jednom su trenutku postali njihovi i Ivica je gologuz mogao sjesti bilo gdje, smatrajući se kod kuće. U svom prvom domu nakon roditeljskog. Domu u kojem je konačno bio svoj, sa svojom Baburom, ljubavi najvećom, kako je tepao Filipu.

– Imam jednu lijepu fotku koju mi je poslala Dia. Evo, pogledaj – rekla je Babura.

Na fotografiji je Ivica vidio strastveni poljubac njega i Mitje. Izgledalo je kao da će ga Mitja posve progutati. Iza njih dvojice Marko je Tomiju lijevao votku u usta iz boce.

– A znaš Mitju.

– A znam i tebe. Nego, jesi se ti to nešto smanjio?

– Izgleda. Idem se otuširati.

Nije se baš sjećao svega od sinoć. Pred Filipom je glumio hladnoću, ali nije mu bilo drago zbog ove fotke. A tko zna što se još dešavalo. Zna samo da je miješao puno alkohola i amfetamina, a u toj kombinaciji sve je moguće. Zato mu sada i kuca srce ovako aritmično. Ili je to zbog grižnje savjesti. Jer ipak su se zakleli na vjernost. Pokazat će oni svima da je to moguće, tako su si govorili, bit će najsavršeniji par koji je hodao Zemljom. Ili barem Zagrebom, bit će i to dovoljno. A vidi ga sada, miriše si penis da utvrdi je li ga negdje gurao sinoć. Ne može procijeniti, zbunjuje ga miris vlažne maramice. Znači, brisao se. Nije dobro.

Kad je zakoračio u kadu, spotaknuo se i pao naglavce unutra. Nije se jako povrijedio, ali jasno mu je bilo da se mora naviknuti na ove svoje nove dimenzije. Kako će s odjećom, pitao se. Sve će mu biti preveliko, morat će nanovo kupiti tonu robe. Ipak ga je to malo i veselilo, volio je šopinge s Filipom, koji bi to najradije dao nekom drugom da obavi umjesto njega i koji je uzimao prvo što mu dođe pod ruku, samo da je šareno i suludo. Ali u šopinge je išao samo zbog njega i Ivica mu je to jako cijenio. Volio ga je i zbog toga.

Sad mu je bilo još teže zbog prošle noći. Nije znao što se sve dešavalo, ali nadao se i da nikada neće saznati jer život s Filipom bio je sve što je htio. Zgubidan i Popička su ga nakon objave stavili na silent, ali nije ga bilo briga. Uostalom, ako ga ne prihvaćaju kakav jest, kakav je oduvijek bio, onda ga ni ne zaslužuju. Tko su uopće oni da mu popuju, u tom svom malograđanskom izgubljenom životu kafanskog harmonikaša pijanca i flundre koja ga kinji po cijele dane, nezadovoljna što joj nije u stanu pružiti život kakav misli da zaslužuje, dok joj ne pada na pamet probati učiniti nešto sama. Ali važno da prema vani sve štima, brak je svetinja i što će susjedi reći. To je Ivici najviše išlo na živce i zato mu nije bilo žao što ih ne čuje. Neka ih, mislio je, stvarno ga ne zaslužuju.

A on će se promijeniti, smiriti, čuvati to što je našao s Filipom, jer to je jedino vrijedno spomena, sve ostalo su tlapnje i iluzije i potpuno nebitne stvari. Filip je stvaran, i Ivica je stvaran, i to je jedino što ga zanima. Dobro, Filip je uspješan, pametan, zgodan, jak je Filip, mislio je Ivica, i teško je u njegovoj blizini ostati svoj, pogotovo kad krene na njega sa svim svojim oružjem uvjeravanja i crtanja svijeta onakvim kakvim ga on vidi. I ne samo svijeta, nego i njega, Ivice. Ivica se tada brani, što mu drugo preostaje, mora čuvati svoj integritet, ali svjestan je da je život ponekad kompromis, naučio je to, kao što je naučio i za koje je kompromise sposoban, a za koje nije. Ne smije dati više nego što može podnijeti, jer to nikako neće dobro završiti. Pa ne želi valjda Filip nesretnika pored sebe, pravdao se, no u isti tren bi pomislio i da je možda ipak pretvrdoglav, da bi trebao malo popustiti. Još samo da posluša samog sebe pa prihvati svoj vlastiti savjet i možda će sve biti dobro.

Izišao je iz kade i onako malen čvrsto se sklupčao u Filipovom zagrljaju, većem nego što je ikad bio.

 

***

 

Drugi put to se desilo nakon Rovinja. Sve je počelo svađom nekoliko dana ranije. Filip je po običaju bio uspješan u svom poslu, pljuštale su ponude da dizajnira za sve veće klijente, širio je krug poslovnih suradnika, ali je i posla bilo sve više, što je Ivici smetalo jer je sve više i više radio i sve ga je manje bilo kod kuće. A kad bi i došao, bio bi umoran. Ivica mu je pokušavao objasniti da mu ne treba toliko posla. Da im ne treba toliko posla.

– Možda kad bi ti malo više radio, ja ne bih trebao toliko – rekao mu je jednom Filip.

Ivica ga je tada dobro pogledao i učinilo mu se da je požalio što je to rekao. Ali nije se ispričao. Gledao ga je u oči, grickao usnu i treptao.

– A moje slikanje? Na to si zaboravio? Ili želiš da sve ovo što imam potratim kao ti na gluposti i debele klijente s debilnim idejama. Punim para, jasno. I što onda? Što ćeš s tom silnom lovom? Hoćeš si kupiti sreću? Jer ovako nećeš do nje – rekao je, a onda poželio pojačati: – A ni mene nećeš zadržati. – Zvučalo mu je to malo prejako, ali izgovorio je, pa što. Neka se misli, i neka mu više ne popuje s tim svojim materijalizmom. Neka dopusti da ima i drugih stvari u životu i da on, eto, ne bi uživao u takvoj krvavoj šljaci.

– A di bi ti bez mene? – sad se Filip smijao vragolasto, a Ivica je poželio da ga bar jednom izbaci iz takta, da se zapita što ako stvarno ispuni prijetnju, što ako stvarno ode. Ali znao je Filip bolje, mislio je Ivica, i nije mu preostalo drugo nego da glumi uvrijeđenu frajlu, iako se mrzio zbog toga. Kao i zbog razmišljanja hoće li zapravo Filip ostaviti njega ako naiđe bolji.

Ali ipak je prihvatio taj posao u Rovinju, taj orepak koji Filip nije stigao napraviti pa mu ga je nabacio kao oglodanu kost. I otišao je. I nikada si neće moći točno objasniti zašto je na povratku, nakon nekoliko piva, u autobusu pred Tunelom Učka poslao SMS Hanziju koji je u tom trenutku bio vjerojatno na putu za Austriju. „I want you“. Tako mu je napisao, a da nije znao zašto. To čak nije bila ni istina, ali eto, tako mu je došlo. Pa je mobitel zavibrirao nakon nekoliko minuta, a na njemu je bilo Hanzijevo golo dupe. Možda i nije bilo njegovo, ali izgledalo je kao da je snimljeno u autu na putu za Austriju. Gledao je u to dupe i nije osjećao ništa. A onda je stigla Filipova poruka. „Gdje siiii kad mi dodjessssss???“ Uskoro, ljubavi, uskoro.

(FOTO: Pixabay)

Filip je bio u svojoj standardnoj pozi na krevetu, s laptopom u krilu, kad je Ivica ušao u stan. Valjalo se otuširati, sprati Rovinj sa sebe, Hanzijevo golo dupe i te proklete pive. I Filip će se otuširati, poslije njega. I ostaviti laptop na krevetu. Otvoren. Nije Ivica takav, neće pogledati. Ma samo malo. A-ha, mejl. Ma dobro, pa ako pogleda na tren što će se desiti, otvoreno je, nije da je kopao. Petar. Nemoguće. Na vrhu, neotvoren. Subject: „Mjesec za tebe, kao nekad. Pun :)“. On mora da ga zajebava. Ivica oslušne u kupatilu, tuš je još radio, mora otvoriti to, nešto ga vuče, pa ne može mu bivši slati ovakve poruke. Klik. Fotka. Nemoguće. Golo Filipovo dupe. Ivica je osjetio nezadrživ val vreline u glavu koju je pratilo sumanuto lupanje srca, bijes koji se miješao s adrenalinom. I strahom.

– Jesi ti jebeno normalan, pička ti materina?!! – zaurlao je prema kupatilu, ustajući se iz kreveta. – Ne pravi se blesav i gluh! Jesi ti jebeno normalan?!

– Molim? – odgovorio je Filip, Ivici izgledajući kao da se pravio da ne čuje.

– Dobro si ti mene čuo! Kakve su ti to gole jebene guzice na mejlu?! A?!

– Kakve gole guzice?

– Nemoj me jebat!! Petar! Guzica! Mejl! Laptop!

– O čemu ti pričaš?

– Pričam o tome što radi gola Petrova guzica s porukom o Mjesecu nekom za tebe u tvom mejlu u tvom laptopu na našem jebenom krevetu! – urlao je i dalje Ivica.

– Koja guzica? Misliš ova ko Hanzijeva?

Sad je tek Ivicu presjeklo. Šutio je. Kako? Hanzi. Kako zna? Nikako mu nije bilo jasno. A onda mu je sinulo. Pa ostavio je mobitel na krevetu dok se išao tuširati. Vrag je vjerojatno prokopao i našao fotku. Bože, kako će to sad objasniti, pitao se.

– Nemoj se ni truditi. Vidiš koji si ti debil? – rekao je mirno Filip.

Ivica je šutio.

– Šta ti to treba? Zašto to radiš?

– Pa ja... nisam ni sam, on je poslao...

– Daj, molim te, nemoj od mene još raditi i budalu. Je li nešto bilo između vas?

– Ne.

– Dobro, vjerovat ću ti. Ali morat ćeš poduzeti nešto u vezi s tim, to ti je valjda jasno?

– Da. A dobro, a ti, što ti i Petar? Što ti on ima slati mejlove u ovo doba, pa još svoje golo dupe?

– E, budalo moja, kakav Petar? Otvorio sam fejk profil samo da ti pokažem koliki si debil.

Ivica je osjetio slabost u nogama. Morao je sjesti. Zagnjurio je glavu u ruke i razmišljao kako mu se sve ovo moglo dogoditi. Da bar može prevrtiti film do tamo prije Učke, ne poslati taj glupi SMS. Ali sad je kasno, sad mora leći s tom sramotom, slabiji negoli je ikad bio.

Kad se ujutro probudio, bilo mu je jasno da su mu i nove šlape sada prilično prevelike.

 

***

 

Život u novim dimenzijama Ivici nije bio jednostavan. Svijet je napravljen za velike ljude, mislio je. Ili barem velike iz njegove sadašnje perspektive. Obično sjedenje u stolcu sad je bilo pravi podvig, a noge koje počnu trnuti jer vise, postale su mu standard. Koliko se samo puta skljokao na pod jer bi na to zaboravio nakon duljeg sjedenja, pa su mu se svi smijali, šaleći se da izgleda kao čunj u kuglani. Vidio bi on njih da su tako maleni!Nije ni čudo da je jednom sanjao grozan san. Bio je prvašić, ali nikako nije mogao naći svoj razred, pa su ga smjestili sa starijima. Ali tamo mu je sve bilo preveliko: nije se mogao popeti na stolac, nije mogao ni do stola, a onda mu je i olovka bila toliko velika da ju nije mogao pomaknuti. Probudio se sav u znoju.

Na sve to još ga je i Filip počeo zvati Mini Me. Da čovjek poludi! I svi se smiju, naravno. Mini Me. I on bi se smijao. Kada ne bi zvučao kao Beyonce na heliju. Ali to para uši kad se on smije, pa je odustao. Smijeh drži za sebe, i nema toga što mu ga može izmamiti. Primjećuje on da se Filip malo povukao u sebe zbog toga, da više nisu sretni kao nekad, ali ne može si pomoći, to je jače od njega.

Onda seks. Filip ga uvjerava da nema problema, ali kako nema? Sav se smanjio. Nije stvar u veličini, ne, stvar je u tehnici, kako da ne, gluposti koje su smislili ovi s malim kitama, zna sad to Ivica, jer je i njegova mala. Minijaturna. Mikroskopska. Ali nije Filipu samo do seksa, reći će mu, ljubav je više od seksa, no Ivica mu ništa ne vjeruje. Pa nekad su se ševili pet puta na dan, znali su i sedam, osam, a sada, ni ne sjeća se više kad je bilo zadnji put.

Nije puno drugačije bilo ni sa slikanjem. Platna velikih dimenzija sada su postala pusti san, morao bi smišljati skele, kao da je u Sikstinskoj kapeli. A mala platna i tako nikad nije volio. Kistovi su mu postajali sve suši.

Zato je droga super. I alkohol. Koliko mu je nekad trebalo, a sada je dovoljno da samo pogleda čašicu i već je pijan. Minijaturna lajna koke i već je lud, skače po stolovima i urla. Samo piskutavo.

– Ja sam Mini Me, you know me! Jer ja sam Mini Me, and you know me! – vikao je plešući na šanku u Slurpu.

– Mi-ni! Mi-ni! Mi-ni! – vikale su Lea i Darija, vidio ih je kako mu toče još i još absinta. Popit će ga, naravno, sve će popiti.

Odjednom je iz mraka iskočio Filip. Smješkao se, ali Ivica je vidio da mu je dosta i da mu se ide kući. A možda i dalje.

– Ide mi se kući, ostani ti – rekao je pomirljivo.

– Dabome da ću ostati, pa vidi ovaj silni absint, bit će tužan ako mu se ne posvetim dovoljno.

– Nemoj da proplače, molim te. Pusabok – rekao je i otišao. Bez puse.

– Oćete vidjet mog Mini Meja? A curke? A? – vikao je prema Lei i Dariji.

– Daaaaaaa!!

– Liliputanciiiii!! – vikao je spuštajući hlače iz dječjeg dućana do koljena i lijevajući absint u sebe.

Večer je za Ivicu počela dobivati crne rupe. Gubio je kontrolu nad svojim udovima, ali i glavom. Desilo bi mu se kao da se probudio, a da ne zna kako je baš tu sad došao. Separe. Netko razvlači prah po stolu. Kreditne kartice. Pucketanje mrvica na kulisi od muzike s prvog kata. Stol je pun slamčica. Ivica pomisli kako nitko više ne mota novčanice. Brzo su izišle iz mode. Prinosi se povećoj crti, ali ne može je fokusirati. Žmiri na jedno oko da je bolje nacilja. Ljudi se oko njega smiju. Izgledaju mu kao da su u usporenom filmu. I on se smije. Mini Me. Maleni stvor na kraju svemira. Traži da ga spasi njegov princ. Ali princa nema.

Morat će ga napraviti.

– Vidiš ovog tu? – rekao je suhonjavom pored sebe pokazujući na dečka kojeg je znao s Filipovih tuluma.

– Andija? – upitao je suhonjavi.

– Andija. Vidiš, on... Andija... Andi... će biti moj. Samo on to još ne zna.

– Naravno, Mini.

Boca absinta ispred njega potpuno mu se već mutila, jedva ju je uhvatio, ali kad je uspio, dobro je iz nje potegnuo. Što god je stavio u nos ranije, sad mu je počelo udarati u prsa. Trnula su mu usta, osjećao se kao da je dobio injekciju kod zubara, pa su mu zubi potpuno utrnuti. Neko ludilo od koke, pomislio je. Slijeva mu se niz grlo. Gorka je, valja je isprati absintom.

– Andi, sunce, skoči mi po malo leda, ajde budi dobar.

Andi se nasmijao i krenuo po led.

– Micica moja – tiho ga je Ivica ispratio pogledom.

Toalet. Opet rezanje bijelog. Andi. Kreditne kartice i smijeh. Posrtanje. Povlačenje odjeće. Špricanje vodom. Skidanje.

Ispred kluba je prvo mračno. A onda je puno farova. I ćelavih tipova. Strah se može nanjušiti. Komešanje. Strka. Mnogi se žele vratiti unutra. Odjednom se sve ubrza i dođe ton. Ivica osjeti udarac u lice. Krv mu nadire u glavu. Poseže u unutrašnjost jakne. Tamo je. Spreman. Vadi ga.

– Dođite, pičkeeee! Vidite šta imam za vas! Znate kako ga zovem? Pederek! I jebat će vam mater! – vikao je i počeo mahati palicom. Nekoliko puta ništa, a onda je čuo tup udarac i krckanje kosti.

– Bingo!

Mahao je i dalje. Nije tražio samo kosti, meko meso bilo mu je još i draže. Pogodak.

– Bingo! Cingi-lingi-ling! Nema više dječice, majmunčino!

Zamahivao je palicom oko sebe, kosio sve što mu se našlo na putu, a onda je sve opet stalo. Udarac u glavu. S leđa. Pao je na pod.

– Pičko – uspio je reći prije gubitka svijesti.

(FOTO: Wikimedia)

Kaptolski kolodvor nazirao se kroz maglu. Ivica je uzaludno tražio gdje je tabla „Dolasci“, vidio je samo onu na kojoj je pisalo „Odlasci“. Sirene vlakova bile su glasne, ljudi su se užurbano ukrcavali. A onda je sve počelo gorjeti, postalo veliko ulje na platnu s kojeg nestaju gusti, masni potezi kistom. S njima je nestajao i zvuk. Sirene su bile sve dalje, užurbanost sve tiša. Potez po potez i nazirali su se sve dublji slojevi boje, sve tamnije rijeke koje otječu i ostavljaju za sobom samo ubitačnu prazninu. 

Kad je Ivica otvorio oči, sve ga je boljelo. Činilo mu se da mu je glava kao balon, spreman svaki trenutak puknuti. Ustao je. Bio je stotinjak metara od kluba, u šumi. Pokušao se sjetiti kako je tu završio, ali nikako nije uspijevao. Krenuo je kući jedva vukući noge.

Tiho je ušao u stan, brava na teškim vratima ovaj put se smilovala pa nije napravila gromoglasni „štok!“ kad je okrenuo ključ. Filip je spavao. Na svojoj strani. Kao uvijek kad je bio u dubokom snu, imao je poluotvorena usta. I jedino tada netko bi mogao reći da nije bio lijep. Ali Ivici je baš tada bio najljepši na svijetu.

Legao je iza njega i zagrlio ga. U žlicu. Nekim čudom još uvijek je pristajao svojoj Baburi, iako su mu se dimenzije prilično promijenile. Nije se mogao sjetiti kad su zadnji put tako spavali. Zaklopio je oči.

Ujutro kad se Ivica probudio, shvatio je da je posve nestao. Mogao je još samo naslutiti Filipa kako poravnava krevet, nesvjesnog da je tu ikada bio netko tko ga je toliko volio.

 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia

 

Kratka priča Davora Mandića sedma je iz Lupiginog serijala „Priče iz zagrebnog života“