Mali Markiša iz igre je uvijek dolazio razbijenih koljena. Njegova majka ljeti za to nije previše marila, jer su štetu trpjela samo Markišina koljena, ali zimi su stradavale i hlače. Sam Bog zna gdje se taj sve verao, uvlačio i provlačio; u novijoj šibenskoj povijesti nije bilo zabilježenoga tako temeljitog i upornog derača hlača. Pričalo se čak da od dana kad je prohodao, pa do svoje pete godine, Markiša niti jedan jedini put iz igre nije došao bez rupa na hlačama i bez ogrebotina na koljenima. Napokon je i njegovom ocu, čovjeku blage naravi i nesklonom strožim pedagoškim mjerama, dojadilo slušati jadikovke svoje žene, te jednog dana ozbiljno posjedne Markišu ispred sebe.

- Markiša, slušaj 'vako: Ako idućih misec dana ne odereš kolina niti jedan put, vodin te sa sobon u Zagreb. Ali pazi, niti jedan jedini put ne smiš materi doć doma oderanih kolina, a kamoli gaća. Razumija?

Markiša kimne glavom.

- Razumija.

Sljedećih dana Markiša je neprirodno mirno i staloženo odbijao sudjelovanje u svim tradicionalnim dječačkim svinjarijama. Sjedio bi satima na kamenim stepenicama ispred kuće zajedno s – djevojčicama.  Stisnuo bi se uz njih i mirovao kao sfinga. Grčevito pokrivajući dlanovima koljena, da ne bi ne daj bože došlo do kakve slučajne ozljede ili poderotine, sjedio bi satima i čekao. Mjesec dana, brojao je u sebi. Dakle... još dvadeset i devet dana. Dvadeset i osam. Dvadeset i sedam. Zagreb. Njegov tata često je službeno putovao u Zagreb. Te, šezdeset i osme godine, putovati iz Šibenika u Zagreb nije bila mala stvar. I nije u toj prašnjavoj šibenskoj ulici na samom izlazu iz grada bilo puno djece koja su se mogla pohvaliti očevima koji putuju u Zagreb. Majka bi danima prije usplahireno peglala njegove košulje i brižno spremala sve ono što je, po njenom mišljenju, čovjeku trebalo za „po putu“.  Rezervna odjeća, košulja, čarape. Sendviči. Markiša je skoro pa ljubomorno promatrao sve te pripreme, a na svaku njegovu molbu „Ćako, i ja bi stebon u Zagreb!“ dobijao odgovor „Ne može. Ćaća ide poslon. Šta će dite u Zagrebu.“

Šta će dite u Zagrebu, nije znao ni sam Markiša. Ali bio je siguran da bi već našao sebi neku zanimaciju. Pa to je tako veliki grad! Tko zna koliko stabala za veranje tamo ima? A tek ulica i uličica i tajnih kutaka za provlačenje i istraživanje... A ne ovaj njihov Šibenik. Cijeli grad u jednoj ulici. Dobro, i katedrala. Ali, u Zagrebu sigurno ima milijun katedrala! I sve čekaju njega, Markišu, hrabrog šibenskog istraživača, vođu kauboja, indijanaca, Nijemaca i partizana! I što je odlučnije bio odbijan u svojoj želji i nastojanju da napokon i on ode na to putovanje, to mu je Zagreb u mašti postajao sve tajanstveniji, sve veći izazov i sve gorljivija čežnja. Imao je osjećaj da bi odlaskom u Zagreb na neki način postao važnija, slavnija osoba u svojoj ulici, mada je i ovako već bio dovoljno moćan – nitko se nije tako brzo i spretno verao po stablima kao on, nitko ljeti nije mogao uloviti više gušterica od njega i nitko, baš nitko nije poderao više hlača. Znao je, za potpunu slavu još mu je nedostajao samo jedan jedini put u Zagreb.

 
(FOTO: Pixabay)

I tako je sjedio na stepenicama trpeći, smirujući hormone i računajući u sebi koliko još dana... Uzalud ga je njegova banda dozivala. Ništa ga nije moglo pomaknuti. Smatrao je da, kad je Zagreb u pitanju, nijedna cijena nije prevelika, ali crvi, svojeglavi kakvi već jesu, nakon nekog vremena su ipak proradili. Mirno sjedenje i apstiniranje od avantura postalo je previše dosadno i mučno. A opet, nije htio riskirati niti malo, Zagreb je Zagreb! Pa je našao kompromis – odlučio je sudjelovati u igri djevojčica. One su najveći dio vremena na stepenicama provodile šijući male haljinice za lutke, te oblačeći ih i presvlačeći.

Markiša se uklopio bez problema, kao da se rodio šijući odjeću za lutke. U početku je doduše bilo nespretnosti u njegovim dječačkim prstima, ali nakon par neuspješnih pokušaja ne samo da je mogao takoreći bez gledanja uvući konac u iglu i prišiti slatku točkastu mašnicu na lutkinu odjeću, nego se počeo isticati i kreativnošću. Dječaci iz ulice svaki su dan ponovo pokušavali odvući ga u dječačke igre, ali on je samo odmahivao rukom i posvećeno prianjao krojenju crvenih, rozih i plavih haljinica, suknjica i košulja za lutke. I tako ga je jednog dana zatekao otac pri povratku s posla. Nesklon bučnim ispadima i ikakvim nasilnim metodama, zastao je trenutak pred prizorom svoga sina zanesenog šivanjem u ženskom jatu, i ostao tako nekoliko preneraženih minuta. Zatim se približio malom krojačkom salonu i tiho procijedio:

- Markiša, ulaz' u kuću. Odma.

Markiša je ostavio iglicu i šarene dugmiće i poslušno ispred oca ušao u kuću. Tamo ga je ovaj opet posjeo ispred sebe i ozbiljno mu se obratio, nastojeći kontrolirati duboku uznemirenost u glasu.

- Više da te nisan vidija tamo. 

- Ali ćako...

- Ništa ali. Sad ćeš izać vanka i lipo sa drugon dicon, muškon, u igru. Jasno?

- Ali ćako, kolina...

- Neka kolina. I ja san dolazija materi krvavih kolina i rasparanih gaća pa mi ništa nije falilo. Vid' koliki san narasta.

- Ali, ćako, Zagreb...?

- Vodit ću ja tebe u Zagreb, ne brigaj. Al' neš ti meni tamo sa ženskama... Bože sačuvaj, skoro san upropastija vlastito dite!

- Ma ne smeta meni ćako, jesi li vidija kako san lipu rob’cu bebama šija?

- Muči! Da te više nikad nisan vidija da si taka iglu i konac, a sad ajde lipo vanka i ne dođeš li doma rasparanih gaća ne’š nikad Zagreba vidit, jes’ razumija?

- Razumija! – odvrati Markiša sretno i istrči u tajnovito šibensko popodne, nadoknaditi propušteno...

 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

 

Kratka priča Slobodanke Bobe Đuderije šesta je iz Lupiginog serijala „Priče iz zagrebnog života“