NA APARATIMA ZA PREŽIVLJAVANJE: Kako umiru Business.hr i Aktual
Četiri do pet neisplaćenih plaća koje novinari vjerojatno nikad neće vidjeti, otvaranje novih tvrtki i ostavljanje milijunskih dugova u starima, sramotno srozavanje cijene novinarskog rada, to je najkraći rezime uragana kojega su na hrvatskoj medijskoj sceni posijali Mujo Selimović i Andrija Kević, suvlasnici poslovnog dnevnika Business.hr i tjednika Aktual. Sve navedeno itekako je izvjesno nakon što su početkom studenoga novinari, urednici i ostali zaposlenici Businessa i Aktuala, njih ukupno 35, dobili izvanredan otkaz iz zajedničke Kevićeve i Selimovićeve tvrtke Business Media Grupa (BMG), registrirane u Vodicama, uz prijedlog da ostanu u novinama za mjesečni honorar od 1.500 kuna, a ostatak do 'normalne' plaće pokriju naknadom s burze. Masovni egzodus iskusnijih novinara iz Businessa krenuo je već na proljeće, na što je uprava odgovorila oglasima u kojima je tražila mladu i jeftinu studentsku radnu snagu koja je, valjda, trebala nadoknaditi odlazak 'skupih' iskusnijih novinara, ali i (ne)kvalitetom srozati novine do neprepoznatljivosti.
Od respektabilnog poslovnog lista doveden na aparate za preživljavanje (SCREENSHOT: Business.hr)
Kako je Business.hr od respektabilnog poslovnog lista doveden na aparate za preživljavanje, što u medijskoj branši rade kontroverzni dalmatinski poduzetnik s desecima kaznenih prijava Kević i bosanskohercegovački tajkun Selimović, pokušali smo doznati razgovarajući s dvoje bivših glavnih urednika, Đurđicom Klancir i Josipom Jagićem, te novinarom i sindikalnim povjerenikom Antom Pavićem, koji je u ožujku ove godine dobio izvanredni otkaz nakon što je na malverzacije u BMG-u upozorio izaslanika Europske komisije u Hrvatskoj Paula Vandorena.
STANJE MEDIJA U HRVATSKOJ: Javna informacija ili privatni interes?
OVISNICI O DRAMI I ŠOKU: Ako drame nema, valja je izmisliti
MEDIJSKA MOČVARA: Mediji privatni, dobro javno
„Švedska izdavačka kuća Bonnier odlučila je 2005. pokrenuti poslovne novine u Hrvatskoj, nakon što je u Sloveniji već uspješno izdavala Finance. Predstavnici Financi i Bonniera angažirali su za direktora Željka Šundova, a nakon što su me između nekoliko kandidata izabrali za glavnu urednicu, krenula sam u pripremu projekta tjednika Business.hr“, prisjeća se prva glavna urednica Đurđica Klancir. Dizajnerski dio posla na novinama odradila je u Poljskoj s grafičarima Bonnier Business Pressa, što danas zvuči kao nevjerojatan domet profesionalnog i ambicioznog pristupa novinarstvu. Novinari iz prve postave Businessa s priličnom dozom sjete sjećaju se skandinavskog entuzijazma i elana, ugodnog radnog okruženja i vrhunski ekipirane redakcije koja je trebala jamčiti dug život i dobru prođu na svježem tržištu specijaliziranog poslovnog tiska. Prvi broj Business.hr-a u tjednom izdanju na kioske dolazi ujesen 2005. godine, a kako se direktor Bonnier Business Pressa po upravljačkoj strukturi ne smije miješati u uređivačku politiku, novine uspijevaju zadržati koncept maksimalno nezavisnog medija. Ipak, nakon nekog vremena, dobro obrađenih tema i istraživačkih priča, počinju problemi.
"Prvi smo pisali o Sanaderovom i Kalmetinom inženjeringu u cestogradnji, aferi Spice, Todorićevom dvorcu...“, ističe Đurđica Klancir (FOTO: Nacional.hr)
„Uz velike pritiske i ucjene iz oglašivačkih agencija, goleme troškove stvarali su nam menadžment i prodaja u samom Business.hr- u. Nekoliko mjeseci nakon starta upozorila sam švedske izdavače da 'proizvodnja' ne može na duge staze preživjeti uz tako skupu 'nadgradnju', odnosno menadžment“, navodi Klancir.
Novine su najveći iskorak napravile u ožujku 2008. kad su prešle na dnevni ritam izlaženja, a s distance se čini da je vrijeme pod Šveđanima bilo plodonosno i za istraživanje bez cenzure.
„Dok sam ga potpisivala kao glavna urednica, Business.hr je imao potpuno nezavisan status, otvoreno smo pisali o svim nedodirljivima: kompanijama, poduzetnicima, političarima... Prvi smo pisali o Sanaderovom i Kalmetinom inženjeringu u cestogradnji, aferi Spice, Todorićevom dvorcu...“, ističe Klancir.
Iako su do 2008. stasali u ozbiljne poslovne novine sa stabilnom bazom pretplatnika, koje se citiralo, prenosilo i prepisivalo, Bonnier je početkom 2009. zbog recesije ipak odlučio prodati svoje projekte u zemljama gdje su procijenili da će ubuduće poslovati otežano, poput Ukrajine, Hrvatske i Bugarske. Novinari su tada pokušavali ishoditi kredit kako bi došli do novca da sami otkupe projekt, ali banke su bile neumoljive, pa švedski vlasnici oglašavaju prodaju. Danas je zanimljiv i detalj da je od svih potencijalnih kupaca jedino Robert Ježić inzistirao na pregovorima 'na najvišem nivou', računajući valjda na društvenu moć koju mu je tada osiguravalo prijateljstvo s Ivom Sanaderom, ali i medijsku snagu koju je zadobio recentnom kupovinom Novog lista. Ježić je, kako svjedoči Klancir, uporno izbjegavao komunikaciju s njom kao glavnom urednicom i direktoricom tvrtke te je radije putovao u Stockholm na pregovore s vrhuškom Bonniera. Jednog od direktora uglednog švedskog izdavača čak je ugostio i u vlastitoj vili na Ženevskom jezeru.
No, interes za ulazak na hrvatsko medijsko tržište u isto vrijeme iskazuje i Mujo Selimović, u to vrijeme već vlasnik sarajevskog Oslobođenja i jedan od najjačih BiH poduzetnika, čiji se koncern Mims Grupa osim izdavaštvom bavi i maloprodajom, proizvodnjom hrane i pića te ambalaže, tržištem kapitala i investicijskim fondovima. Zbog goleme koncentracije tvrtki i pozamašne imovine Selimovića u žargonu nazivaju 'bosanskim Todorićem', a njegova ponuda za kupovinu Business.hr-a pokazuje se kvalitetnijom od Ježićeve, pa mu direktor Bonniera koji je vodio pregovore, Casten Almqvist, konačno i prodaje novine. Selimović tek tada, nakon preuzimanja, kao partnera predstavlja tvrtku Mreža znanja, u kojoj je jedan od suvlasnika bio i menadžer Podravke Saša Romac, kasnije jedan od osumnjičenih i pritvorenih u aferi Spice, nakon koje se nagađalo da je dio novca od preuzimanja Podravke trebalo prokolati baš preko nove medijske akvizicije. Odlaskom Šveđana zapečaćena je i sudbina Đurđice Klancir u Business.hr-u.
Selimovića u žargonu nazivaju 'bosanskim Todorićem' (FOTO: Nacional.hr)
„Sve do potpisivanja dokumenata novi vlasnik mi nije rekao ništa o koncepciji i smjeru novina koji očekuje. Nije se razgovaralo niti o tome želi li me za glavnu urednicu. Dan uoči potpisivanja finalnog ugovora pozvao me Almqvist i rekao mi da novi kupac uvjetuje posao 'mojom glavom', da želi da se maknem s mjesta glavne urednice jer sam se zamjerila prevelikom broju poduzetnika i političara. Kazao je da novi uređivački kurs mora biti mnogo mekši, tako da tu više nije bilo prostora za pregovore“, kaže Klancir, koja je u proljeće 2009. godine napustila Business.hr.
Selimović je 'kupio' Business.hr za nula kuna, preuzevši i dug i minuse, premda su Šveđani nudili sanaciju cijelog gubitka. Na takav potez novi vlasnik se odlučio vjerojatno zbog poreznih olakšica, odnosno tzv. poreznog štita. Teški problemi, od višemjesečnog kašnjenja plaća i kontinuirane neuplate doprinosa, stižu koncem 2010., kad u suvlasništvo sa Selimovićem, po izbijanju afere Spice i povlačenjem Mreže znanja, ulazi Andrija Kević, redovito i s pokrićem u nizu kaznenih prijava nazivan kontroverznim poduzetnikom. Premda je u rijetkim izjavama demantirao da ga zanima ulaganje u medije, Kevića su ubrzo demantirali podaci iz sudskog registra. Naime, još u studenome 2010. za predsjednicu uprave Business.hr-a imenovana je Natalia Radovčić, Kevićeva bliska suradnica iz hotela Vodice s kojom se baš u to vrijeme našao pod istragom šibenskog tužiteljstva zbog sumnji da su iz hotela Vodice izvukli protupravnu imovinsku korist od 3,9 milijuna kuna. U svakom slučaju, ne baš najbolja reklama za novine kojima je postao suvlasnik, što se vidjelo i po osjetnom padu naklade - u prvom redu otkazivanjem pretplate. S Kevićem se u bilanci Business.hr-a iznenada pojavljuje materijalna imovina vrijedna 54,5 milijuna kuna, da bi sljedeće godine iznenada iz bilance i nestala.
„Vrijedilo bi istražiti zbog čega su službenici šibenske porezne uprave besplatno jeli i pili u Hotelu Vodice na račun Andrije Kevića na božićnom domjenku 2011., dok u isto vrijeme nisu obavljali kontrolu nad neisplatom doprinosa zaposlenicima Business.hr-a, tvrtke čije je sjedište bilo prebačeno u Vodice“, upozorava Josip Jagić, još jedan glavni urednik koji je smijenjen pod čudnim okolnostima, te podsjeća da se Kević posebno znao pohvaliti prijateljstvom s aktualnim ministrom financija Slavkom Linićem. Sredinom 2011. počinje pod istom tvrtkom izlaziti i tjednik Aktual koji je okupio jednu frakciju novinara Nacionala, s čijim je pokojnim osnivačem Ivom Pukanićem Kević zadnjih mjeseci života razgranao poslovne odnose.
Andrija Kević zbog niza kaznenih prijava nazivan je i kontroverznim poduzetnikom (FOTO: sibenskiportal.hr)
Umjesto renesanse koju su najavljivali i Kević i Selimović (preko direktora svojih tvrtki u Hrvatskoj Amira Šibića), krajem 2011. kreće pritisak na zaposlenike da potpišu sporazum o prekidu radnog odnosa s tvrtkom Business.hr, kojima su se automatski odricali prethodno stečenih materijalnih prava, poput otpremnine i svih potraživanja. Zaposleni su u drugoj tvrtki istih vlasnika, BMG-u, koja je u međuvremenu postala novi vlasnik izdavačkih prava.
„Kević i Selimović opravdavali su se nagomilanim dugovima, a direktor Šibić tvrdio je kako drugačije neće moći nastaviti poslovanje, iako je teško povjerovati da nije znao kako će na taj način ostati dužan i zaposlenicima i nizu dobavljača. Jer, što se može dogoditi s tvrtkom koja više nema nikakvu osnovu za ostvarivanje prihoda, a ima zaposlenike koje treba platiti“, pita danas Jagić, u to vrijeme glavni urednik. Kako se radilo o mjesecima pred zadnje parlamentarne izbore, suvlasnici su dobro pazili da se ne zamjere izglednim izbornim pobjednicima te kreću sve otvoreniji pokušaji cenzuriranja tekstova. Jagić im se posebno zamjera inzistiranjem na objavi priče da Zoran Milanović preferira Borisa Vujčića na mjestu ministra financija, umjesto Slavka Linića.
„Bilo je četiri, pet situacija užasnog pritiska da se teme ne objave, poput slučaja Franck gdje su otac i sin Artuković, tada članovi Uprave i NO-a Francka, vlastitoj konzultantskoj tvrtki posudili gotovo pola milijarde kuna za kupovinu dionica Francka, a potom kao većinski vlasnici na glavnoj skupštini predložili da se istoj toj tvrtki otpišu dugovi“, otkriva Jagić. Nakon što je naprasito smijenjen u veljači 2012., uprava kreće i u razbijanje sindikata. Predsjednik sindikata Ante Pavić iskoristio je posjet Paula Vandorena redakciji, tijekom kojeg se higijeničarski pazilo da visoki gost ne komunicira s novinarima, da ga upozori kako stanje u kompaniji nije baš ružičasto, što su Vandorenu tada gugutali predstavnici uprave i uredništva Business.hr-a i Aktuala.
Detalj s pompoznog predstavljanja tjednika Aktual (FOTO: dalje.com)
„Vandorenu sam poslao pismo u kojemu sam ga obavijestio da u Businessu plaće mjesecima kasne, da doprinosi nisu plaćeni gotovo dvije godine, iako smo sami u našem listu objavili da smo 2010. godine poslovali s dobiti većom od 80 milijuna kuna. Upozorio sam ga i da su radnicima ponuđeni ugovori u drugoj firmi koji su bili protivni Zakonu o radu“, kaže Pavić. Uslijedila je neviđena odmazda, pa se Pavić se već idućeg jutra nije mogao ulogirati na vlastitom redakcijskom računalu.
„Nakon što su se za moj otkaz počeli zanimati drugi mediji, u vrhu Business.hr-a očito su zaključili su da je servisiranje laži najbolje krizno komuniciranje. Pa je tako Plamenko Cvitić, novi glavni urednik Business.hr-a, javno izjavio kako sam otkaz dobio zbog lijene i konfliktne prirode, iako mi u nezakonitom izvanrednom otkazu stoji da sam ga dobio zbog nanošenja štete firmi. Lažima tu nije kraj, pa su, usprkos tome što je direktor Amir Šibić ranije uredno obaviješten da sam izabran za sindikalnog povjerenika Business.hr-a, i da me je kao takvoga pismeno obavještavao o pojedinim otkazima, medijima poslali priopćenje kako nikad nisam bio sindikalni povjerenik. Činjenica da se glavni urednik nekog medija obračunava s vlastitim novinarima šireći laži, dovoljno govori o medijskoj sceni u Hrvatskoj. Osim toga, pitam se tko uopće vjeruje tim i takvim novinama, u kojima glavni urednik i direktor lažu bez ikakvih problema. Cvitić će svoje javno izgovorene laži objašnjavati pred sudom“, zaključuje Pavić.
Razbijanjem sindikata iscrtan je puni krug u rasturanju nekad perspektivnih i poštenih poslovnih novina. Agonija je trajala još nekoliko mjeseci, taman koliko su preostali novinari imali strpljenja slušati bajke o zaostalim plaćama, koje su trebale stići nakon što Keviću na račun dospije novac od prodaje vodičkog hotela Britancima, ili kad krenu Selimovićevi zaustavljeni projekti u politički nestabilnoj Libiji. Cirkus je okončan početkom studenoga: novinari potpisuju otkaze, a pravo na novinske brendove (ne i dugove!) preuzima tvrtka relativno nepoznatog riječkog poduzetnika Marka Lučića. Dio izdanja se, zanimljivo, nastavlja tiskati u sarajevskoj štampariji Muje Selimovića. Ostaju dugovi u nekoliko blokiranih Selimovićevih i Kevićevih tvrtki, kako radnicima tako i nizu dobavljača. Dok se čeka reakcija Državnog inspektorata i Porezne uprave, Business.hr i Aktual, svemu usprkos, izlaze i dalje.
Tekst je u skraćenom obliku objavljen u Novinaru, glasilu Hrvatskog novinarskog društva
