Osim primjetnog pada u proizvodnji hrvatskih filmova i izostanka koprodukcija sa stranim filmskim kućama u posljednjih dvadesetak godina, Jadran film je doslovce prepolovljen u imovinskom smislu. Naime, između 2004. i 2007. godine prodano je oko 38.000 četvornih metara zemljišta, od ukupno 83.000 četvornih metara zemljišta u vlasništvu Jadran filma u njegovu sjedištu u Oporovečkoj ulici u zagrebačkoj Dubravi. Sada se tamo nalazi ogroman trgovački centar Garden Mall.

Većinski vlasnik i direktor Jadran filma, Vinko Grubišić, tvrdi da je ta mutna preprodaja zemljišta, u koju su navodno bili uključeni i neki sumnjivi tipovi, djelo novinara Denisa Kuljiša, koji je od svibnja 2004. do svibnja 2005. godine bio predsjednik Nadzornog odbora Jadran filma.

JADRAN FILM – FILMSKA PRIČA: Nacionalno kulturno blago uništeno i rasprodano

VINKO GRUBIŠIĆ O JADRAN FILMU: 'Ne glumimo uspješne producente, već pravimo najgledaniji TV proizvod ikada'

BESPUĆA HRVATSKE PRIVATIZACIJE: Ni Disneylanda, ni državnog studija za šest filmova godišnje

Mnogi su filmski radnici, poput redatelja Antuna Vrdoljaka, još od ulaska „Nove produkcije“ Miroslava Kutle, Ninoslava Pavića i Vinka Grubišića u vlasništvo Jadran filma tvrdili kako je toj trojici zapravo jedini cilj dokopati se nekretnina i unovčiti ih, što su Pavić i Grubišić redovito opovrgavali, a Kutle se nije javno izjašnjavao.

Cijeli niz problema i podzemnih igara oko nekretnina Jadran filma počeo je još u veljači 2003. godine, kada je na mjesto predsjednika Uprave Jadran filma postavljen Igor Krpan, koji je zamijenio Bojana Gregorića. Krpanu je u svibnju kao član Uprave pridružen Damir Rihtarić, koji je svojedobno bio direktor u Kutlinim „Globus grupi“ i „Dioni“. To je dalo naslutiti da ga je Kutle instalirao kako bi štitio svoje interese u Jadran filmu, obzirom da je upravo Kutle bio glavni sponzor Grubišićeva stjecanja dionica i većinskog vlasništva te filmske kuće.

"Cijeli problem je u tome što je Grubišić radio biznis s gangsterima, pa su mu onda gangsteri oteli zemlju, jer mu nisu mogli oteti novce" - Denis Kuljiš (FOTO: Novilist.hr)

Ta 2003. godina bila je inače turbulentna za Vinka Grubišića. Osim što je morao prihvatiti Krpana i Rihtarića kao članove Uprave, vodio je svojevrsni rat i s Ivanom Ćaletom oko vlasništva Nove TV, prve privatne nacionalne televizije u kojoj je Jadran film bio jedan od osnivača. Te godine Ćaleta ga je tužio i za prijevaru. Naime, Grubišić je od Ćaletine „GRP Medie“ pozajmio pet milijuna kuna za kupnju 29,55 posto dionica Jadran filma koje je na Varaždinskoj burzi 2001. godine prodavao Privatni investicijski fond Sunce, a nije vraćao Ćaleti novac. Ćaleta je nekoliko dana uoči Božića 2003. godine propucan u obje noge, te je nakon toga odlučio prodati svojih 40 posto vlasništva u Novoj TV, čemu se prije propucavanja opirao. Televiziju je na koncu za oko 22 milijuna eura kupila kompanija CME, a tada je svojih 20 posto suvlasništva prodao i Jadran film, kao i ostali dioničari. Početkom 2004. godine Ćaleta i Grubišić nekako su izgladili i problem pozajmice od pet milijuna kuna.

No, tih gotovo 4,5 milijuna eura, koje je od prodaje Nove TV trebao uprihoditi Grubišićev Jadran film, nije, čini se, bilo dovoljno da se raskusura s Kutlom i Pavićem. Kutle je stoga preko svojih ljudi na Glavnoj skupštini Jadran filma u svibnju 2004. godine uspio glasovima brokerske kuće Ceufin Brokers, poznate po sudjelovanju u mnogobrojnim privatizacijskim malverzacijama, koja je tada držala oko 13 posto dionica Jadran filma, te glasovima još nekih malih dioničara postaviti za člana i predsjednika Nadzornog odbora Denisa Kuljiša. S Kuljišem je Kutle još 1996. godine planirao kupnju Nacionala, kojeg je, pak, Kuljiš osnovao zajedno s Ivom Pukanićem, ali su ga ostali suvlasnici izbacili iz tjednika. Uz Kuljiša u Nadzorni odbor instalirani su još i Zvonimir Berković i Lidija Matasić, tada mlađahna 23-godišnja zaposlenica Kutline „Globus grupe“, koja je nekoliko godina kasnije odrađivala Kutline naloge u aferi Kamensko. Pored njih u Nadzornom odboru bili su još Branko Ivanda i Damir Gabelica.

Denis Kuljiš odbacio nam je tvrdnje da je tamo postavljen kao čovjek Miroslava Kutle.

„Meni su došli financijski direktor Damir Rihtarić i direktor marketinga Jadran filma Igor Krpan, koji je moj prijatelj, i predložili da uđem u Nadzorni odbor. Ja sam pristao pod uvjetom da sa mnom u Nadzornom odboru bude i profesor Zvonimir Berković, a Branko Ivanda je već bio član. Još su bila dva predstavnika malih dioničara", rekao nam je Kuljiš u razgovoru. Međutim, nije mogao biti izabran u Nadzorni odbor samim "nagovorom" bez odluke Glavne skupštine, a ni Lidija Matasić, koja je izabrana u paketu s njim, nije bila predstavnica malih dioničara, nego upravo Kutlina pouzdanica.

Sam Kuljiš kaže kako je financijski direktor Rihtarić bio "mutan lik koji je sudjelovao u raznim Kutlinim privatizacijama", dok je za direktora marketinga Igora Krpana rekao kako je bio "jedan ozbiljan čovjek, koji je to sve radio dok je vjerovao da ima smisla".

"Kad su počeli problemi, pobjegao je, skupa sa mnom i ta je epizoda završila", objašnjava Kuljiš.

"Ja sam kao predsjednik Nadzornog odbora imao plaću oko 2.500 kuna mjesečno. Sastajali smo se jedanput mjesečno i davali legitimitet Upravi", nastavlja poznati novinar.

"Kad smo došli tamo, sve je bilo potpuno pusto, čak su i vrata bila zahrđala. Onda smo počeli koristiti sve svoje osobne veze, a taman je tada u Hrvatsku došao RTL i mi smo počeli lobirati da oni sa svim svojim produkcijama uđu u Jadran film, da im tamo bude televizijski studio. Nismo uspjeli, jer su oni već kupili zgradu tvornice Tesla. No, uspjeli smo se dogovoriti da u Jadran filmu pokrenu produkciju Big Brothera. Uložili su u studio i sagradili toplanu za grijanje studija. Poslije smo doveli i HTV i Novu TV, tako da smo u kratkom roku napunili te studije skoro 100 posto", pohvalio je Kuljiš svoju Upravu. 

Do same prodaje 38.000 kvadrata zemljišta Jadran filma došlo je vrlo brzo nakon dolaska Kuljiša u Nadzorni odbor. Svemu je prethodilo zaduženje kod Prve sportske kladionice (PSK) od oko 9,34 milijuna kuna, kako bi se namirio dug Zagrebačkoj banci od osam milijuna kuna, koji je bio osiguran založnim pravom na nekretnine Jadran filma. Valja primijetiti kako je zajam koji su Krpan i Rihtarić podigli od PSK bio još nepovoljniji. Naime, i PSK je imala založno pravo na nekretnine, ali u ugovoru je stajala i klauzula prema kojoj PSK može preuzeti nekretnine već 15 dana nakon isteka roka za otplatu bilo koje rate. Uprava koju su činili Krpan i Rihtarić nije otplaćivala rate kredita, pa ih je Nadzorni odbor u kojem su do travnja 2004. godine bili Vinko Grubišić, njegov pouzdanik Zdravko Mihalić, te njegov brat Boro Grubišić i rođak Franjo Senjak smijenila i imenovala početkom 2004. godine Damira Vujnovića za predsjednika i Željka Senečića za člana Uprave. 

"Oni su s mojom punomoći na glasanje s mojim dionicama smaknuli mene" - Vinko Grubišić (FOTO: Lupiga.Com)

Vinko Grubišić tvrdi da je Kuljiš prijevarom vratio Rihtarića u Upravu, kao što je Rihtarić prijevarom ubacio Kuljiša u Nadzorni odbor. Rihtarić je, kaže Grubišić, imao punomoć još nekih dioničara na Glavnoj skupštini Jadran filma koncem travnja 2004. godine, pa je umjesto Grubišića i ostalih dotadašnjih članova u Nadzorni odbor ubacio Kuljiša, Berkovića i Lidiju Matasić.

"Ja sam, da bi mali dioničari bili sigurni, uvijek stavljao po jednog ili dvojicu njihovih predstavnika u Nadzorni odbor. Na skupštinama sam njima davao punomoć za glasanje i za moje dionice. Na jednoj takvoj skupštini oni su s mojom punomoći na glasanje s mojim dionicama smaknuli mene. Mali dioničari, zajedno s jednom organizacijom, poznatom iz jednog sudskog procesa, stavili su Kuljiša za predsjednika Nadzornog odbora. Ja sam ga poslije kazneno prijavio zbog preprodaje zemljišta i on je pravomoćno osuđeni kriminalac", rekao nam je u razgovoru Grubišić.

U svakom slučaju, Kuljiš nije gubio vrijeme, pa je već 6. svibnja 2004. godine, samo nekoliko dana nakon što je izabran u Nadzorni odbor, vratio Krpana i Rihtarića u Upravu, ali na nezakonit način. Trebala su mu tri od pet glasova članova Nadzornog odbora, a na sjednici su bili samo Kuljiš i Lidija Matasić, dok je Zvonimir Berković bio u bolnici, a Branko Ivanda i Damir Gabelica nisu uopće bili obaviješteni o sjednici Nadzornog odbora. Poslije je Kuljiš na sudu priznao kako je krivotvorio suglasnost Zvonimira Berkovića, "ne bi li spasio firmu".

Pitali smo Kuljiša je li dobio pravomoćnu osudu za to djelo.

"Ne. Ne. Niti govora. Grubišić insinuira cijelo vrijeme, on je pokušao u jednom trenutku, prije nego smo mu prepustili Upravu u Jadran filmu, instalirati lažnu Upravu i stavio je jedan falsificirani dokument drugog Nadzornog odbora. Mi smo bili izabrani glasovima dioničara na Glavnoj skupštini društva, a odjednom se pojavio neki drugi Nadzorni odbor. Lažni Nadzorni odbor je smijenio Upravu, Krpana i Rihtarića, tako da bi poduzeće prestalo funkcionirati, pa sam ja sazvao naš regularni Nadzorni odbor da stavimo van snage odluku lažnog. Međutim, nas je bilo samo dvoje, a moralo nas je biti troje da donesemo pravovaljanu odluku. Ja sam svejedno donio tu odluku i potpisao, jer mi se činilo da je to previše važno, da firma ne ostane bez Uprave. To je, dakle, bila stara Uprava, ja nisam imenovao neku novu Upravu. Grubišić je mene tužio da sam falsificirao javni dokument, jer sam potpisao dvoje, a ne troje članova. Sudac me pitao jesam li znao da mora biti troje, na što sam odgovorio da sam znao, ali sam mislio da u takvoj situaciji ne mogu ostaviti firmu bez Uprave i zato sam preuzeo taj rizik. Poslije je Grubišić sto puta ponavljao da sam falsifikator i lopov, da sam prodavao zemljišta, a to nema apsolutno nikakve veze. Cijeli problem je u tome što je on radio biznis sa gangsterima, pa su mu onda gangsteri oteli zemlju, jer mu nisu mogli oteti novce", tvrdi Kuljiš, negirajući osudu za krivotvorenje službene isprave, premda je poznato kako je u prosincu 2006. godine osuđen nepravomoćno, a u srpnju 2007. i pravomoćno na šest mjeseci zatvora, s rokom kušnje od dvije godine.

"Žao mi je zbog onoga sto sam učinio, ali sam jedino htio spasiti tvrtku od lošeg vodstva", rekao je tada Kuljiš na sudu.

"Kako se Jadran film bio zadužio za deset milijuna kuna prije nego smo mi došli, a nije mogao dobiti kredit ni od jedne banke, jer nije bilo nikakvih poslovnih prihoda, Grubišić se zadužio kod Prve sportske kladionice. U međuvremenu je kladionica bankrotirala i onda je taj dug navodno preuzela tzv. mala zločinačka organizacija, pa su oni od Grubišića utjerivali taj novac. Kad smo mi otišli iz Nadzornog odbora Grubišić je njima prodao prostor na kojem je sagrađen trgovački centar. Poslije je nas razvlačio po novinama da smo mi to prodali, a ja imam doma otpusnicu, koju je i Grubišić potpisao, da predajemo sve čisto, da nema nikakvih potraživanja prema nama. Poslije je direktore i mene tužio sudu jer je bio nezadovoljan kako je ispao prevarant i papak", tvrdi Kuljiš.

Jadran film danas (FOTO: Lupiga.Com)

No, činjenice govore drukčije. 

Zemljište su kupovale nepoznate male tvrtke, tek osnovane, kojima je, čini se, jedina svrha i bila kupnja nekretnina Jadran filma. Rihtarić i Krpan, uz blagoslov Denisa Kuljiša, u tjedan dana prodali su pola zemljišta, od kojega je poslije Grubišić uspio jedan dio vratiti. Najprije su 17. rujna 2004. prodali komad zemljišta tvrtci „Faustino“, pa 20. rujna tvrtci „Petroniz“, a 24. rujna 2004. godine još dio zemljišta tvrtci „Žuta ulaganja“. Tvrtka „Petroniz“ osnovana je 23. studenog 2003., tvrtka „Faustino“ 16. veljače 2004., a poduzeće „Žuta ulaganja d.o.o.“ 8. rujna 2004. godine, dakle tek dva tjedna prije nego će kupiti dio zemljišta Jadran filma. Iza svih tih tvrtki stajali su ljudi povezani s Blažom Petrovićem, primjerice „Faustino“ je osnovala Renea Petrović, kćerka Blaža Petrovića, a u ostalim tvrtkama je osnivač i direktor bio Bože Čulo, glavni Petrovićev partner. Petrovića se kolokvijalno nazivalo "knjigovođa mafije", nakon što je 2001. godine podignuta optužnica u slučaju tzv. male zločinačke organizacije, kada je s Nikicom Jelavićem, Zoranom Pripuzom i drugima optužen za iznudu 20 milijuna kuna od poduzetnika Ivana Majhera, ali su svi bili oslobođeni. Petrovića se naziva i "najvećim hrvatskim otkupljivačem dugova". Tjednik Nacional  pisao je da se Miroslav Kutle povezao s Petrovićem  negdje po izlasku iz zatvora 2001. godine, gdje je bio smješten 16 mjeseci zbog istrage i suđenja u slučaju izvlačenja novca iz poduzeća „Tisak“.

Samo tri dana prije Kuljiševe ostavke u Nadzornom odboru, na koju ga je "malo čvršćim razgovorom", kako on to kaže, prisilio Vinko Grubišić, 29. travnja 2005. godine prodano je tvrtci „Kabrio“ 20.000 metara četvornih zemljišta na kojemu se nalazio Studio 1, hangar za trofejna vozila, te velika spremišta za rekvizite i garderobu. Tvrtku „Kabrio“ osnovao je Zdenko Ivanković, bivši pripadnik HVO-a i Tigrova, a njegovo se ime prvi put pojavilo u medijima još 1998. godine, kada je u zagrebačkom restoranu "Purger" izudarao nekadašnjeg predsjednika Saveza komunista Hrvatske Stipu Šuvara i njegovu suprugu, zbog čega je kažnjen s deset mjeseci zatvora uvjetno. Ivanković se, čini se, specijalizirao za povoljnu kupnju vrijednih nekretnina, pa je sredinom prošle godine za 11 milijuna kuna postao vlasnik 4.309 četvornih metara građevinskog zemljišta pored Autobusnog kolodvora u Zagrebu, koje inače prema nekim procjenama vrijedi preko 30 milijuna kuna. Veći dio tog iznosa Ivanković je podmirio prebijanjem dugova.

Vidljivo je da se u igre oko privatizacije i preprodaje imovine Jadran filma kroz godine uključilo puno pojedinaca i skupina koje s filmom nikad nisu imali nikakve veze. Grubišić se ljuti kad se govori o "dvije strane koje se međusobno optužuju za preprodaju zemljišta".

"Kakve dvije strane? Ja sam bio onaj koji je branio Jadran film od onih koji su htjeli napraviti još jedan veliki šoping-centar. Ja se užasavam zemlje koja uništava tvrtke i gradi šoping-centre i stanove. Gdje će djeca raditi i što će se ovdje događati", pita se Grubišić.

"Otiđite u USKOK pa pogledajte moju prijavu od 4. srpnja 2004. godine. Kad je Kuljiš bio predsjednik Nadzornog odbora godinu dana, ja nisam mogao prići Jadran filmu. Od 30. travnja 2004. do 6. svibnja 2005. godine nisam bio tu, čak mi je bio zabranjen ulaz. Kad sam pokušao ući, od porte do ureda dočekala su me tri naoružana čovjeka. U uredu je sjedio čovjek s uzijem", tvrdi Grubišić. 

Polovice Jadran filma nema, ali zato je tu sjajni trgovački centar (FOTO: mapio.net)

"Ja sam Kuljiša vratio u EPH, kad je bio na cesti, nakon što je izbačen iz Nacionala. Prije i poslije toga o meni je pisao panegirike. A 'čovjek kojeg treba ubiti' postao sam kad sam ga 2004. godine pitao što radi u Nadzornom odboru, na što je on rekao da ima francuske investitore koji bi dali 30 milijuna eura za Jadran film i izgradili 'predivan šoping centar'. Rekao mi je da je Jadran film 'stara crkotina' i da to treba prodati. Za radnike je rekao da ih treba potjerati nogom u stražnjicu. 'Vinko, pa ti barem znaš računati', rekao mi je Kuljiš tada. Na to sam mu odgovorio: 'Je li znaš ti računati?' Kaže zna. E onda računaj da ću jebati i tebe i sve one koji stoje iza tebe i to nećete napraviti! Rekao sam tim ljudima da će to biti filmska kompanija i da ne postoji novac za koji bih je rasprodao. Druga stvar, ne može ova zemlja živjeti tako da banda rasproda sve i napravi šoping centre. Što će ljudi raditi? Ja sam zadnji koji bi to napravio, ne pada mi na pamet", kaže u razgovoru za Lupigu direktor i većinski vlasnik Jadran filma.

"Onda su mi za upozorenje ubili psa, a ispred kuće na Pantovčaku na mene je bila uperena laserska zraka snajpera. Da je netko drugi bio na mom mjestu, ne bi se odupro. Od te ekipe neki su pobjegli u Švicarsku. Sve sam prijavio USKOK-u u srpnju 2004. godine", svjedoči Grubišić.

Ravnatelj Hrvatskog audio-vizualnog centra (HAVC) Hrvoje Hribar prisjeća se kako je odjednom nestao Studio 1 i garderoba.

"Ja sam 2007. godine u Studiju 1, koji je napravljen 1956. godine, snimao kampanju za Coca-Colu. Bio je rujan, padala je kiša, a ja sam na glavi imao nekakav planinarski šešir, koji sam zaboravio. Nakon nekoliko dana otišao sam po šešir, ali nije ga bilo - nema garderobe u kojoj je bio šešir. Nema studija u kojoj je bila garderoba, nego jaružala kopaju. On se nešto kao pravio da nije za to. Oni su njega naprosto izbacili, izvukli lovu van, a onda ga vratili na bunjište. Da se Vinko Grubišić, koji je naš kolega, tada počeo buniti, cijeli hrvatski film bi došao tamo prosvjedovati", tvrdi za Lupigu ravnatelj HAVC-a.

"Grubišića su naprosto izbacili, izvukli lovu van, a onda ga vratili na bunjište" - Hrvoje Hribar (FOTO: Hina)

"Denis Kuljiš je s Rihtarićem omogućio prodaju vitalnog dijela poduzeća za trgovački centar. Strašno je zanimljiva struktura te prodaje, oni su trampili zemljište za dug. Uspjeli su prodati pola Jadran filma i postići da nijedna lipa ne sjedne na račun", kaže Hribar.

Grubišića posebno ljuti prozivanje ravnatelja HAVC-a za propadanje Jadran filma, a nije, kaže, učinio ništa da mu pomogne kad je prodavano zemljište.

"Hribaru sam se javio kad su ovdje vladali Kuljiš i ekipa. Nije se usudio reći ni 'a', rekao mi je 'Vinko, to su opasni momci', tresao se. Hribar laže kad kaže da o tome ne zna ili da bi pomogao da je znao", odgovara Grubišić na Hribarove tvrdnje.

Kuljiš je svih ovih godina nakon prodaje gotovo polovine zemljišta Jadran filma tvrdio kako su on, Rihtarić i Krpan prodali samo "jednu livadu" od 18.000 kvadrata za podmirenje duga kladionici, a da o prodaji parcele od 20.000 metara četvornih na kojoj je bio studio s prostorima za rekvizite i garderobu ne zna ništa. Vinko Grubišić, pak, tvrdi kako je Kuljiš, zapravo, prodao sve nekretnine. Grubišić. Kaže i kako je nakon preuzimanja Uprave u svibnju 2005. godine uspio vratiti veći dio nekretnina. Zato je otkupio tvrtku "Žuta ulaganja" koja je kupila jedan dio zemljišta, a poslije je tvrtka mijenjala nazive u "Zora film", "Jadran film distribucija", pa je sad "Film distribucija".

"Potrošio je deset milijuna i dao komad zemlje, vrlo važno, pa tamo ima zemlje k'o sranja! Dok sam ja bio predsjednik Nadzornog odbora, došla je francuska firma i nudila je 23 milijuna eura za kupnju cijelog zemljišta. To je bila sjajna prilika! Moglo se to lijepo prodati za 23 milijuna i bilo gdje u Zagrebu za deset milijuna napraviti moderni studio, sa svim instalacijama, svjetlom, zvukom i slično, sa svime što je potrebno za moderne produkcije", smatra Denis Kuljiš, iz čijih se riječi može iščitati da je njegova misija u Nadzornom odboru Jadran filma doista bila rasprodaja nekretnina.

"Svi nešto pričaju o Jadran filmu, to je kao kad pričaš o JNA i takvim glupostima. Tamo nema ničega, to je sve devastirano. Vrijednost toga je nula. Nema svoje kamere, nema svog laboratorija, trofejna vozila stoje na kiši 30 godina i ne vrijede ništa. Jedino što vrijedi su zemljište i uredi", uvjeren je Kuljiš.

Vinko Grubišić nam pak govori da je od 2005. godine kad je preuzeo tvrtku "od skupine koja je to htjela poravnati" dobio puno savjeta, što od prijatelja, što od stručnih konzultanata, da otpusti radnike, da se firma "komercijalizira", da se unovči vrijednost nekretnina.

"Ne da nisam znao, nego nisam htio to napraviti", kaže.

Tvrtka Kabrio pripojila je 2006. godine ostale tvrtke koje su kupovale zemljište Jadran filma, te je godinu kasnije prodana austrijskoj MID grupi za 12 milijuna eura, premda joj je temeljni kapital bio 20.000 kuna. Ali, imala je u svom vlasništvu 38.000 četvornih metara zemljišta pogodnog za izgradnju grandioznog trgovačkog centra. Po tome se vidi koliko je sramotno niska bila procjena vrijednosti Jadran filma 1992. godine u iznosu od 16,3 milijuna maraka, ili osam milijuna eura. Samo zemljište površine 83.000 četvornih metara u privatizaciji je bilo procijenjeno na 2,58 milijuna maraka, nekih 1,3 milijuna eura. Kako vidimo, manje od polovice tog zemljišta 15 godina kasnije preprodano je za deset puta veći iznos. Nema pola Jadran filma, ali sad je tamo "predivan šoping-centar". A ponetko je i dobro zaradio na preprodaji. Živjela Hrvatska!

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: mapio.net

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta "Jadran film – filmska priča" koji je podržalo Ministarstvo kulture temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima