Je li kolektivna svijest danas toliko uznapredovala da su ljudi spremni prestati ubijati životinje i odreći se mesa te ga zamijeniti laboratorijski uzgojenim mesom? Naime, ovdje ćemo vas upoznati s projektom „biftek iz laboratorija“ koji pokušava upravo to i priznaje - morat ćemo „žrtvovati zvijer“. Uobičajena reakcija na kultivirano meso je grimasa gađenja, vjerojatno zbog asocijacije na GMO hranu, a meso je za mnoge prilično omražen proizvod jer se smatra da se u njemu prodaje puno otpada i smeća. Samo na Lupigi otkrijte koliko je daleko došla ova ideja

Vjerojatno rijetki među vama uistinu uživaju u ritualnom ubijanju domaćih životinja i njihovoj patnji, primjerice u narodu poznatoj svinjokolji. Ipak još su možda i rjeđi oni koji su spremni odreći se mesa i pristati ga zamijeniti laboratorijski uzgojenim mesom. Vegetarijanci možemo biti svi. Tako bi spriječili silne nehumane patnje životinja, a dobrobit ekologiji planeta bila bi višestruka. Ali šanse da će se ljudska vrsta odreći hamburgera su vrlo male. Da li je upotreba mesa bez potrebe ubijanja životinja doista moguće rješenje? Kako će čovjek preko noći promijeniti već genetski zapisanu svijest?

Tko je spreman odreći se sočnog odreska?

Sve dok u supermarketima možemo izabrati uredno poslagana pakiranja raznog mesa, dotle je sve u redu. Ali za vaših pola kilograma mljevenog mesa, bude ubijeno stotine tisuća krava, svinja i drugih životinja, koje u pravilu iza sebe nisu imale ugodan život. Nemilosrdan život u kojem je čovjek zvijer, a zvijer žrtva, život koji, prije svega, donosi preveliko opterećenje prirodi i čovječanstvu, bez olakotnih okolnosti po čovjeka i sa štetom na duge staze. Zamislite tisuće krava zbijenih tako da stoje u mjestu, dokazano osjećajući strah, dok se u metalne podove, na kojima stoje, pušta struja i krave padaju, lomeći vlastita koljena, napunjene strujom i adrenalinom. Poslije idu na preradu: vješanje o kuke, rezanje glava, obrada i – u mesnici smo spremni kupiti naš sočan odrezak. Takve krave se, dakle, poslije jedu. Kako smo došli do komada toga mesa, rijetko se tko upita. I onda se svaki put iznova suočavamo s opasnim bolestima, koje potječu od domaćih životinja, a smrtonosne su za ljude.

Svi ti problemi bi mogli biti zauvijek riješeni, kada bi prestali upotrebljavati meso. Jedino preostaje to goruće pitanje: je li čovjek spreman odreći se sočnog odreska? Jesmo li spremni mijenjati svijest? Ali imamo još porazniju činjenicu: što svjetska ekonomija više slabi, utoliko se ubija više životinja. Zapravo, očekivanja statistički govore o sasvim poražavajućoj činjenici, da će se upotreba mesa u svijetu tijekom ovog stoljeća udvostručiti. Ipak, rješenja postoje. Na primjer, moguće rješenje je upotreba mesa i mesnih prerađevina bez potrebe da se uzgoji jedna cijela, živuća krava ili svinja. Način da jedemo meso, ali da ne koljemo živa bića.

Nakon struje vješanje na kuke i obrada

Uz pomoć matične pluripotentne krvne stanice, to, u principu mora uspjeti: biftek iz laboratorija. Ali do ostvarenja toga cilja postoji još prilično puno prepreka. Detalji koje znanstvenici moraju tek ispitati i usavršiti. Na primjer, kako ćemo uzgojiti jednu mišićnu stanicu? I opet - želimo li se doista hraniti tzv. mesom uzgojenim “in-vitro”?

Očima žive krave: "To je sigurno početak nove ere u suživotu"

- Nizozemska je ispred svih, ako se radi o mesu uzgojenom u laboratoriju, kaže Mark Post profesor fiziologije na Univerzitetu u Maastrichtu. To možda proizlazi iz činjenice da skoro ni na jednom drugom mjestu nije rađeno na ovakvim projektima. Naravno, u svijetu postoji veliki broj znanstvenika, trenutno zauzetih istraživanjem matičnih pluripotentnih krvnih stanica. Ali prije svega to je usmjereno medicinskom istraživanju, kao što je uzgoj tkiva i organa namijenjenih transplantaciji. Međutim, profesor Post izjavljuje da njegov tim matične pluripotentne krvne stanice upotrebljava s jasnim ciljem dobijanja jestivog mesa iz laboratorija. U njegovom laboratoriju se proizvode komadi mišićnih vlakana s matičnim pluripotentnim krvnim stanicama,  s bazičnim tkivom miševa i svinja.

Mark Post, profesor fiziologije

- Prednost  je u tome da stanice skoro same po sebi formiraju mišićna vlakna, izjavljuje fiziolog. Potrebno je samo osigurati odgovarajuću prehranu i uvjete rada. Takve matične stanice se svakako izoliraju iz zdravih mišića ubijenih životinja. Dakle, za meso iz laboratorija dobijeno iz ovog tipa matičnih  stanica, svakako ćemo morati „žrtvovati zvijer“. Post potom nešto opširnije obrazlaže svoju ideju.

- Naša ideja je zapravo da se broj ubijene stoke za sada reducira do faktora od 100.000 godišnje. Ako je sada potrebno 1.5 milijuna svinja, onda bi uskoro godišnje bilo dovoljno 150 životinja za ogromnu količinu mesa dobivenog u laboratoriju, tvrdi profesor. Takvo drastično smanjivanje ubijanja bi, gledano životinjskim očima, bilo olakšanje, nada i mogući spas. Kada bi mogla govoriti, krava bi možda rekla: „To je sigurno početak nove ere u suživotu njih, životinja ljudi i nas, životinja koje su do sada žrtvovali za svoja tjelesna zadovoljstva“.

Potrebna gomila novca i "amen" velikih kompanija 

Naravno, najidealnije bi bilo ne žrtvovati ni tih 150 svinja. Je li to bajka ili daleki futurizam? Ne, nije. Zapravo, to bi uz dovoljno novca i podršku velikih korporacija, bilo ostvarivo prilično brzo. Ubijanje, naravno, neće ni biti potrebno, ukoliko se matične stanice beskonačno nastave dijeliti u nove matične stanice. Još osamdesetih godina to je znanstvenicima pošlo za rukom, upotrebljavajući embrionalne matične stanice miševa. A od kraja devedesetih godina moguće je isti postupak dijeljenja matičnih stanica vršiti i s ljudskim matičnim stanicama. Međutim, s kravama i svinjama još nismo otišli tako daleko.

Bernard Roelen smatra da još nismo blizu

Na univerzitetu u Utrechtu, Bernard Roelen, ispitivač matičnih stanica, pokušava iznaći postupak kojim bi uspio u tome. “Problem nije u dijeljenju embrionalnih matičnih stanica, nego u diferencijaciji istih”, kaže, a to bi trebalo značiti da matične stanice nakon određenog broja dijeljenja počinju formirati zasebna tkiva i stanice. Time bi se formirali organi, kao što su želudac, živci ili koža. U isto vrijeme, da bi proizveli jestivo meso moramo postići da, kao prvo, matične stanice proizvode puno veći broj novih matičnih stanica, a zatim, da se na našu komandu formiraju u mišićne stanice.

- Do tog stadija, nažalost, još nismo stigli, zaključuje Roelen. U cilju toga moramo istražiti kako se vrši diferencijacija u samom embriju. Da bismo riješili taj problem svakako će trebati proći neko vrijeme. Iz tog razloga Post za sada nastavlja raditi na odraslim matičnim stanicama.

Čime se hrani in-vitro meso?

Jedan od najbitnijih faktora je hrana koju dajete kultiviranom mesu. Bez obzira proizvodite li odrasle stanice ili embrionalne matične stanice: in-vitro meso mora jesti. Za to je potreban tzv. “medijum”: voda sa šećerom, masne kiseline i aminokiseline. Taj medijum se dobija sintetičkim putem i nalazi se u prodaji. Puno kompliciranije je sa serumom. Serum je jedna vrsta tekućine, koja je djelomično hrana i u kojem se nalaze tvari koje stanicama daju instrukcije rasta ili da se razviju u mišićna tkiva. Isti serum je sastavni dio krvi. Određene količine seruma se još dobijaju iz životinja, najčešće teladi. Naravno, to nije moguće ukoliko životinje ne želite ubiti. U principu, serum se mora proizvesti na drugi način. Kemijski gledano, radi se o jednoj kompleksnoj tekućini, međutim, sastojke možete pohraniti i po potrebi spravljati nove zalihe. „Nimalo jednostavan posao“, kaže profesor Post. Teškoću situacije potvrđuje činjenica da se isti serum upotrebljava za ljudske stanice, kao na primjer kod IVF terapija. Otežavajuća okolnost je astronomska skupoća dotičnog seruma. U istraživačkim krugovima ipak postoji nada da će u budućnosti serum za kultivirano meso postati znatno jeftiniji.

Ovako za sada izgleda budući "proizvod"

Uspije li proizvodnja matičnih stanica u velikim količinama i na način prihvatljiv za prirodu, te potpuna kultivacija i formiranje mišićnih stanica, ipak još nismo blizu cilju. Postoji mnogo detalja koje treba mijenjati, primijetio je profesor Post, komentirajući komade kultiviranog mesa na kojem sada radi. Uzmimo, na primjer, proporcije. Postoje mnoge primjedbe glede proporcija. Komadići mišićnog tkiva su dužine jedva 3 cm, širine 1 cm i debljine 2-3 milimetra. Meso također nije dovoljno čvrsto. Nivo bjelančevina sada je još niži nego kod običnog, svima poznatog mesa.

Prvi umjetni proizvod - kobasica?

Ono što se vjerojatno može lako dokazati je činjenica da čak i na prvi pogled postoji velika razlika između kultiviranog i običnog mesa. Ali Post predviđa da će to zapravo zauvijek ostati tako: “U laboratorijski proizvedenom mesu nema krvi, dakle, uvijek će izgledati bljeđe. Na to ćemo se morati naviknuti ili ćemo po želji, dodavati umjetnu boju. Ne znam primjećujete li ali to se uveliko radi i danas jer bi u protivnom meso u supermarketima vrlo brzo postalo blijedo i sivo.”

Neke korporacije već su sjetile radi "ljepšeg" izgleda dodavati umjetnu boju

Bit će potrebno veliko umijeće da bi se laboratorijski proizveli doista veliki komadi mesa, a da u sebi u isto vrijeme ne sadrže krv, niti krvne žile. Roelen pak zaključuje: „Za sada stanice mogu narasti tek do veličine od jedne do tri spojene stanice, dakle, to je još uvijek jako daleko od komada bifteka“. Ipak, Post vidi i neke druge mogućnosti. On pretpostavlja da se veći komadi mesa mogu uzgojiti na način da stanice rastu u trodimenzionalnom obliku. U tom slučaju će se u mesu morati nalaziti kanalići koji bi mišićna tkiva opskrbljivali hranom. Time bi imali i mogućnost da uzgojimo upravo onaj dio tijela, kojeg želimo, baš kao da uzgajamo kravu, samo ne na njivi, nego u laboratoriju. „Prvi proizvod će najvjerojatnije biti vrsta faširanog mesa, hamburger ili kobasica“, poručuje Post. Za to neće biti potrebni veliki komadi mesa. Dakle, bazično sitno meso, koje nije potrebno za debeli sočni odrezak. U početku bi to mogao biti sasvim jednostavan način prehrane, neka vrsta novog fast fooda.

Hoćemo li to stvarno jesti?

Pretpostavimo da cijeli projekt doista uspije, hoćemo li htjeti zagristi jedan takav komad “mesa bez mesa“? Hoćemo li peći pljeskavice koje u sebi sadrže nula posto životinjskog mesa? Istraživanje u svezi ovog pitanja već je počelo na Univerzitetu u Wageningenu i Centru za istraživanje. Nije li to možda prerano, obzirom da se prvi komadi umjetnog mesa još uvijek ne nalaze na policama u marketima? “Da, poranili smo s tim“, izjavljuje Cor van der Weele, filozof i biolog.

Umjetno meso ljude asocira na GMO hranu

Nedostatak je u tome da ljudima još uvijek ne možemo pokazati kako to meso izgleda. Ali to ima i svojih prednosti: Reakcije ljudi na samu ideju o prehrani kultiviranim mesom upravo sada mogu odlučiti kako će to u konačnici izgledati. Veliki broj ljudi nabaci grimasu gađenja kada prvi put čuju za nešto kao što je prehrana umjetnim mesom. Vjerojatno ih to asocira na genetski modificiranu hranu. Meso je, između ostalog, za mnoge ljude prilično omražen proizvod jer je stvorena kolektivna svijest da se u mesu nalazi i prodaje puno otpada i smeća. Ljudi u isto vrijeme meso jedu u ogromnim količinama i raspravljaju koliko je štetno ili koliko bi moglo biti zaraženo. To je apsurdno i to treba mijenjati. Zato je u redu što smo na vrijeme počeli raditi na ovome projektu.

Prvi utisak se može promijeniti vrlo brzo, čim do svijesti ljudi dopre smisao pozitivnosti ideje i postane jasno što meso iz laboratorija znači za, do tada barbarski tretirane životinje i ljudski okoliš. Što više užasnih bolesti od zaraženog mesa i patnji kojima su životinje izložene, tim više šansi za prihvaćanje umjetnog mesa od strane skeptika i efikasnije postizanje uspjeha u započinjanju nove svjesnosti o ljudskoj prehrani. To je zapravo iščekivanje koja će strana pobijediti : Promjena svjesnosti, zapravo – buđenje svijesti u odnosu na životinje kao alternativa prošlosti ili provjerena metoda zastrašivanja, lova i ubijanja, tehnike koja će se prije ili kasnije morati napustiti. U svakom slučaju, industrija vrlo ozbiljno prati događanja i čeka pogodan trenutak za novi napad. I oni također žele biti potpuno uvjereni hoće li konzumenti prihvatiti meso proizvedeno u laboratoriju.

Ovakva kobasica trenutno košta od 25 do 30 tisuća eura

Ako gledamo kako sada stvari stoje, kada ćemo jesti prvu kobasicu bez životinjskog mesa u njoj, našu prvu “kulturnu hrenovku”, a koja se ipak sastoji od mesa? Post odgovara: „Tempom kojim trenutno idemo čekat ćemo još godinama. Na projektu kulturološki uzgojenog mesa trenutno rade desetci ljudi širom svijeta. Napredak je izravno vezan za novac i moć pojedinca. Ovisimo o milosti velikih korporacija. Ali pretpostavimo da u projekt investiramo maksimalno, tada bi smo morali uspjeti za manje od dvadesetak godina.”

"Kulturna" hrenovka daleki futurizam?

Roelen je za razliku od njega puno oprezniji: “Doista ne bih mogao znati. Vrlo je nezahvalno nagađati o onome što bi se moglo dogoditi. Ne bude li tržišta za to, tada se ideja nikada neće realizirati. Čak niti velika količina novca za istraživanja nije garancija uspjeha”. Post već ima i ideju kako privući interes mesne industrije za stimulaciju proizvodnje in-vitro mesa. “Trebali bismo od malih šnicli mišićnog tkiva koje u ovom momentu već proizvodimo, napraviti kobasice”, smatra on misleći da svijetu treba pokazati da je moguće proizvesti jedan mesni proizvod u kojem se ne nalazi nijedan životinjski dio. Ali takva jedna kobasica košta sigurno od 25 do 30 tisuća eura, a toliki iznos Post jednostavno ne želi olako baciti u vjetar.

Ovim se još jednom uvjeravamo kako se sve vrti oko novca, kako prvo treba uložiti u preskupu kobasicu, da bi vremenom pojeftinio materijal i proizvodnja kulturološki uzgojenog mesa postala rutinski posao. Za sada čekamo trenutak kada će doći i pet minuta stoke koju ubijamo da bismo jeli, kada ćemo zatvoriti klaonice, a otvoriti laboratorije i kada će nam postati kristalno jasno da je to neminovan sljedeći krupni korak za napredak cjelokupnog čovječanstva. Budućim naraštajima biftek na tanjuru bez prethodno zaklane krave će mirisati isto, ali ti naraštaji neće prljati ruke nevinom krvlju i osjećati krivnju svakim zalogajem.

Lupiga.Com

FOTO: W3, Scientific American, MyPantry, HTO