MAUR BEZ KRINKE: „Kad ulaziš u Shakespearov komad, navuci na se mesarsku pregaču - bit će krvi“

Mladen Bićanić

28. studenog 2017.

MAUR BEZ KRINKE: „Kad ulaziš u Shakespearov komad, navuci na se mesarsku pregaču - bit će krvi“

„Paralelni svjetovi Zlatka Pakovića grade se minuciozno, pomoću žestokih i nežnih reči, tvrdih slika i snova“ - tako meditativnu prozu romana „Zajednički pepeo“ oslikava Vladislav Bajac. Svoj roman sam autor naziva antiromanom, a te „žestoke i nežne reči“ nije teško pronaći ni u njegovom redateljskom rukopisu, osobito u predstavi što je ovaj mjesec gostovala u Zagrebačkom kazalištu mladih, koju, sljedstveno svom spisateljskom, dramaturškom i redateljskom radu ne naziva tragedijom nego „nezakonitom liturgijom“. Riječ je o njegovoj najnovijoj inscenaciji, „Othella“ Williama Shakespearea, premijerno izvedenoj u čarobnom ambijentu Crkve Svetog Dominika u Zadru koncem kolovoza, u produkciji ondašnjeg Teatra VeRRdi. Paković potpisuje dramaturgiju i režiju i jedan je od izvođača, uz glumce Juraja Arasa i Hrvojku Begović. te kao glas Sinjorije, Vili Matula. Uz njegovo ime veže se i predstava „Ibsenov Neprijatelj naroda kao Brechtov poučni komad“, a svojedobno je također gostovala u Zagrebu te je Paković za nju 2014. godine dobio i prestižnu europsku nagradu International Ibsen Scholarship. 

INTERVJU - ZLATKO PAKOVIĆ: „Danas odgajamo male robove, ove mlade nema više ko ni da nauči“

„Kad ulaziš u Shakespearov komad, navuci na se mesarsku pregaču – bit će krvi. U krvi se rađamo, s krvlju odlazimo sa ovoga svijeta, tu se, u međuvremenu, krvavo za slobodu borimo ili ju pak prodajemo, također, za litre krvi“ - to su prve rečenice što ih čujemo u njegovom „Othellu“, komadu napisanom na samom početku 17. stoljeća. On sam ih nam saopćava, to je njegov pristup ovoj drami danas, i odmah nam je potpuno jasno da će ovdje biti riječi o tim, krvavim slikama ove Shakespearove tragedije, ali u njegovom čitanju i adaptaciji, kada će se govoriti, usred sve te krvi, i o slobodi, pa tako i o ropstvu, izdaji, teroru jačega nad slabijim, strahu koji pobuđuje Drugi i Različit, mržnji koja se u tim prožimanjima sa svjetovima stranaca rađa, a, u skladu sa tim, i o ljubavi i ljubomori, ali gledano iz jedne druge optike, iz vizure do sada neprisutne, koja je svih ovih stoljeća, smatra redatelj, bila skrivena i začahurena u ovoj drami što je Paković drži „najsuvremenijim dramskim komadom hic et nunc“

Zlatko Paković
Paković komad tranšira, kao što mesar u mesnici reže i sortira komade mesa (FOTO: Zrinka Džoić/teatroverrdi.eu)

Naime, mišljenje je redatelja da Shakespeare razbija naše predrasude, da u onome što često uobičajeno mislimo da je dobro poznato, razotkriva zlu kob i neznanje, on uviđa sve te skrivene tajne duhovne podlosti, on, kaže Paković, „vadi i izlaže iznutrice našega cijenjenog mišljenja, naših najboljih osjećaja, naših najuljuđenijih običaja – ta crijeva, debela i tanka, našeg ufanja, ljubavi i vjere“. Sve to on govori u prologu, on igra i tumači to što govori, a zapravo nam podastire svoju sliku tog dramskog predloška, uvlači nas u Shakespearea kako to mi sami, uvjeren je, ne bismo umjeli, on nas i opominje da komad tranšira, kao što mesar u mesnici reže i sortira komade mesa. Cijelo vrijeme nosi onu, na početku spomenutu, mesarsku kecelju, poprskanu krvlju Hamletovom, jer njegova je pozornica, kako kaže, i svojevrsna klaonica, gdje se iz utrobe, organa i crijeva, kao u davna vremena starih Grka, proriče budućnost, ali i sagledava sadašnjost, analizira prošlost. On, po uzoru na Brechta i na njegovom tragu, riječju, songom, stihom, glazbom, uz vrlo reduciran pokret i gestu, secira društvo i njegove anomalije, hvata nas nespremne i zorno predočuje gdje smo danas, što smo to, nekad davno, a da ni sami toga nismo bili svjesni, pogriješili, učinili krivo, nekoga pogledali ružno, uvrijedili ili povrijedili, i zato i jesmo tu gdje jesmo. Pritom ga ne zanima toliko sam sadržaj komada, sama priča i radnja, daje je tek skicozno, više je usredotočen na samo promišljanje onoga što se treba dogoditi, uzroke i posljedice tih čina, u prvom mu je planu kako otkriti nova značenja i smisao, poruke i zapletene istine u djelu koje postavlja na scenu, jer, kako sam kaže: „Fabula je poput slike jednog leša, a šekspirovski govoriti o samoj stvari znači izvršiti detaljnu obdukciju tog leša i pronaći istinski uzrok smrti, i ne samo smrti nego i života koji dovodi do takve smrti“.

Pakovićev „Othello“ tako postaje neki začudni čas anatomije s ciljem da na truplu tog mletačkog Maura, crnačkog generala, izvede svoj krunski dokaz o porazu europskog intelektualizma u uvjetima kapitalističkog, neoliberalnog sustava. Othello, uvjeren je Paković, u službi je imperijalne politike bijelog čovjeka, konkretno Venecije, njegova ljubomora nije uzrok, nego sredstvo njegova zločinstva. „On mora biti ljubomoran“, piše Paković u programskoj knjižici predstave „da se ne bi sučelio s istinom da sam nije ništa drugo do javna mletačka kurva u generalskoj uniformi. On je konvertiti – iz islama prešao je na katoličanstvo – ali on je i kolaboracionist. S Venecijom, i za Veneciju, on ratuje protiv Osmanskog imperija, ali i protiv onih koje danas nazivamo Trećim svijetom, Njegova ljubomora samo je iracionalni, nesvjesni poriv kojim rukovode duboko potisnuti socijalni i politički razlozi, inkarnirani u Othellove emocije i u Othellovu čulnost“. 

Jago je u takvom čitanju sušta suprotnost, on je najinteligentniji i najpromućurniji, u svom koralu koji pjeva, igra ga duboko proživljeno i doživljeno Juraj Aras, koji isto tako majstorski igra i naslovnu rolu, utopljenu u bol čovjeka koji je prekasno spoznao da je prevario sam sebe, u tom koralu Aras – Jago sav je pretvoren u jecaj i krik: „Otvoren i pošten biti, to je nesigurno/jer poštenje je ludost, i gubi ono zbog čega se trudi./Hvala za dobit!/Od sada neću ljubiti prijatelja, kad ljubav rađa takvu štetu, štetu“. Jer, svjestan je Jago, „Savjesti nije najpreče da se što ne učini,/nego da ostane nepoznato“. I potom tri puta ponavlja, na početku i na kraju tog korala: „Ja nisam to što jesam“. 

Othello Zlatko Paković
„Nešto je trulo u ljubavi kojom smo već dvije tisuće godina svikli da ljubimo!“ (FOTO: Zrinka Džoić/teatroverrdi.eu)

Aras – Othello, pak, ponire u vlastitu ludost i očajanje: „Prodao sam se da budem častan/kao što su časne ljetne muhe u klaonici/koje ožive iz samih upljuvaka“. Aras – Jago samo naizgled služi Mauru, a zapravo služi samome sebi, uz ciničnu opasku: „Ne možemo svi biti gospodari, niti svi gospodari mogu biti vjerno služeni“. Jago, to smo, u nekom trenutku, svi mi, to je taj europski intelektualac protiv kojeg ustaje Paković, intelektualac koji dobro plaćen i situiran u okrilju neoliberalnog kapitalizma prividno govori protiv njega, a ustvari mu piše panegirike, hvali ga i uzdiže do nebesa. 

Predstava se žestoko obračunava i s pojmom ljubavi za koju Paković, onakvu kakvom je definira Desdemona, koja je očitava u podložnosti i poniznosti, nema razumijevanja, osuđuje je i razobličuje kao pokoravanje i ropstvo, temeljeno na ideologiji Svetoga Pavla: „Žena je drugotna, a muškarac je prvotan i ima misliti za nju“. Stoga i na Desdemoninu repliku: „Ja se ne bojim smrti, ja se jedino bojim neistine“ Paković ima spreman munjevit, lakonski odgovor: „Onda se nemaš čega bojati, ti moraš umrijeti, draga moja, jer si iskreno ljubila ljubavlju koja nije istinita“. Hrvojka Begović, kao Desdemona, prolazi čitavim tim trnovitim putem spoznaje u maniri vrlo samosvojne i vrlo dobro pripremljene glumice, od njene prve, fatalne zablude o svom dragom: „Moja ga ljubav tako pohvaljuje da su čak i njegova osornost, njegovi prijekori i njegova mrgođenja puni dragosti i ljepote“, pa sve do tragičnog kraja kada spoznaje istinu: „Da bih se spoznala, morala sam biti ubijena“. 

Na samom kraju Othello ulazi, poput ribe u vršu, u konusni kavez omotan žilet-žicom, jer on jeste, u krajnjem slučaju, rob prodan gospodarima koji njegove sunarodnjake upravo tom žilet-žicom priječe od ulaska u njihove posjede, da ne bi povrijedili njihova bogatstva, nastala na izrabljivanju tih istih ljudi stoljećima unazad. Tu, u tom kavezu, Othello će skončati, prezren i jadan, i najzad shvatiti tko je i što: „No, što sam ja?/Komu sam vjeran i odan./Tko je moj gospodar?/Da, ja imam gospodara./Ja sam rob i morao bih prokleti sebe!“. Veliko finale u prvi plan, kao i na početku, centralno mjesto u drami daje ložnici i bračnoj postelji, to je stol prekriven bijelim stolnjakom, to je i oltar, ali i obredno mjesto žrtvovanja, tu se tokom 60-minutne igre uglavnom sve događa, odavde izviru sve ljubavi, mržnje, bjesovi i dvojbe, na njega, Othello, u posljednjim trenucima predstave, postavlja svoj kavez od žilet-žice, unutar njega ostaje raspelo – Krist na križu u žilet-žici, prvi prognanik i izbjeglica u modernoj povijesti svijeta

Zlatko Paković, uz svoje odane i izuzetno motivirane glumce, Hrvojku Begović i Jurja Arasa, sve to vrijeme prisutan je na sceni, on rukovodi radnjom, pokreće zbivanja, zaustavlja ih, objašnjava, upućuje glumce kako će nešto izgovoriti, animira gledatelje – on je dramaturg i redatelj i nevidljivi majstor-lutkar koji ništa ne prepušta slučaju, suvereno upravlja koncima kojima vodi igru i kontrolira je – a opet glumci imaju dovoljno slobode i mogućnosti da prate taj ritam i uvedu nas u sve tri kreacije koje donose: Jagu, Desdemonu i Othella. I to rade vrlo vješto, poštujući odabrani koncept igre, ali dajući mu i vlastiti pečat. Aras je Maur upravo onoliko crn koliko to ideja predstave zahtijeva, ali i toliko nesretan i jadan u spoznaji sebe kakav je stvarno, njegov Jago sav je u srdžbi i gnjevu nepravedno zapostavljenog čovjeka, ali i u vlasti i strasti zloduha kojim je opsjednut i koji ga pokreće, Desdemona Hrvojke Begović nježna je i krhka, nevina i čedna u zaljubljenosti, ali i jaka i neuništiva kada svoju ljubav uzdiže do pobune. 

„Kod Pakovića je budućnost već iza nas“, napisao je kao komentar njegovoj prozi spomenuti Vladislav Bajac. Njegov „Othello“ pak sraz je mitskih naslaga i naplavina stoljećima taloženih kroz susrete i tumačenja ove Shakespearove tragedije, njena stožernog lika i tragalačkog duha i nemira proizišlog iz sukoba vremena današnjeg i povijesnih neminovnosti – Paković stoga ne bez vraga upozorava: „Nešto je trulo u ljubavi kojom smo već dvije tisuće godina svikli da ljubimo!“. Stoga, u ovoj predstavi, budućnost tek čeka na nas. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Zrinka Džoić/teatroverrdi.eu