Crna statistika nesreća na radu u kojima hrvatski radnici ginu, ostaju invalidima ili privremeno ili trajno 'ispadaju iz stroja', polako počinje podsjećati na ratnu – pamte se imena prvih žrtava (u godini), a ostali nastradali su 'samo' statistika. A još nije osnovan haaški tribunal za žrtve na radu koji bi zaveo nekog reda. Prema službenim podacima, u Hrvatskoj godišnje strada između 1.100 i 1.500 radnika, dok se broj poginulih kreće između 30 i 50, ovisno o godini. Ono što je preostalo od medija koji ovakve događaje ozbiljno registriraju i obrađuju na dnevnoj bazi, bilježi samo nesreće na radu sa smrtnim posljedicama, i to tek kao male vijesti na stranicama crne kronike.

Crna statistika nesreća na radu u kojima hrvatski radnici ginu, ostaju invalidima ili privremeno ili trajno 'ispadaju iz stroja', polako počinje podsjećati na ratnu – pamte se imena prvih žrtava (u godini), a ostali nastradali su 'samo' statistika. Sličnost je još jedna, odgovornost za te nesreće kao i za ratne zločine u prvim poratnim godinama fluidna je, nestaje u rukavcima domaćeg pravosudnog i meandra državnog inspektorskog nadzora. A još nije osnovan haaški tribunal za žrtve na radu koji bi zaveo nekog reda..

Prema godišnjim izvještajima Državnog inspektorata iz proteklih pet godina, na radu godišnje strada između 1.100 i 1.500 radnika, dok se broj poginulih kreće između 30 i 50, ovisno o godini. Teško ozlijeđenih je u prosjeku oko tisuću. Broj nesreća na radu, kako ih registrira i zbraja Hrvatski zavod za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu, kreće se oko 14.000 na godišnjoj razini. Inače, pod ozljedom na radu, osim ozljeda nastalih na samom radnom mjestu, ubrajaju se i ozljede nastale na redovitom putu na radno mjesto, odnosno sa radnog mjesta.

Svake godine u Hrvatskoj na radu pogine između 30 i 50 radnika (FOTO: Patrick Cashin/MTA)

Ukoliko se, recimo, dogodi da u Hrvatskoj u jednom danu smrtno stradaju dva radnika u odvojenim događajima, a i to se, nažalost, događa, o tome se neće oglasiti ministar ili neki drugi državni dužnosnik neposredno ili neizravno zadužen za sigurnost (na radu). Međutim, kada periodično dođe do smanjenja broja smrtno stradalih radnika, nadležne državne institucije lakonski konstatiraju poboljšanje stanja.

Sindikati, s druge strane, već godinama upozoravaju da je zaštita na radu sve slabija, da većina poslodavaca na tome štede, da se one radnike koji bi se požalili na nedovoljne mjere zaštite šikanira i otpušta, da oni poslodavci koji se uhvate u toj vrsti prekršaja uspješno izbjegavaju kazne.

Sama službena terminologija razlikuje dva pojma – nezgoda na radu i nesreća na radu. Pod nezgodom na radu misli se na neželjene i nepredviđene događaje koji za posljedicu ne moraju imati štetu, ozljedu ili onečišćenje okoliša, dok nesreće na radu podrazumijevaju te štetne događaje. Prema statistikama na 330 rizičnih situacija, oko 300 ih se dogodi bez ikakvih posljedica, odnosno u njima ne dolazi do ozljeđivanja radnika ili do zagađenja okoliša.

Posljednjih godina bilježi se i broj poginulih radnika koji su šljakali 'na crno', bez potrebnih papira. Može se samo pretpostavljati koliko ih se u 'sivoj ekonomiji' teže ili lakše ozlijedi, ali se stvar u obostranom interesu s poslodavcem, zataška. O pogoršanju stanja u ovoj oblasti svjedoči i podatak da je tijekom 2012. godine na radu poginuo čak i maloljetnik, na stručnoj praksi.

Javni pogovor o nesrećama na radu polako nestaje. To se najbolje vidi prilikom sve učestalijih željezničkih nesreća. Ozlijeđenim strojovođama ili prometnicima vlakova gotovo se ne posvećuje nikakva pažnja, samo se govori o eventualnim nastradalim putnicima.

Postavlja se pitanje kako će se prijave podnositi u novim okolnostima, kada je ukinut Državni inspektorat (FOTO: Novilist.hr)

Ukinut je, u siječnju ove godine, i Državni inspektorat koji je imao odjel za praćenje zaštite na radu, a ubuduće bi taj posao trebala obavljati neka od inspekcija pri raznim ministarstvima. Budući da su i inspektori rada na teren uglavnom izlazili po dojavi, postavlja se pitanje kako će se prijave podnositi u novim okolnostima. Koliko radnika uopće zna da inspektorata više nema? Kome je to u interesu?

Ono što je preostalo od medija koji događaje ozbiljno registriraju i obrađuju na dnevnoj bazi, bilježi samo nesreće na radu sa smrtnim posljedicama, i to tek kao malenu vijestu na stranicama crne kronike. Ali, stvarni razmjeri stradavanja, kako se može čuti u sindikalnim krugovima, su puno veći. A službena, kao i 'medijska' statistika ih ne bilježi.

Posebna su priča profesionalne bolesti radnika, do kojih ne mora doći naglo, već se javljaju postepeno, recimo, u slučajevima rada pri visokoj razini buke, vibracije ili zračenja, ali i rada u nehigijenskim uvjetima. Tu je već teško doći do konkretne brojke, budući se značajan dio profesionalnih bolesti niti ne registrira kao profesionalno oboljenje. Niti dokazivanje nastanka profesionalne bolesti nije lagan postupak, a u tom svjetlu vrijedi spomenuti kako Europska agencija za sigurnost i zaštitu na radu raspolaže s podatkom da nešto više od jedne trećine radnika u europskim zemljama smatra da im njihov posao negativno utječe na zdravlje.

Značajan dio profesionalnih bolesti se niti ne registrira kao profesionalno oboljenje (FOTO: Novilist.hr)

„Radnici i strojevi raubaju se do maksimuma i onda neminovno dolazi do kvarova, nesreća i propusta. To je generalna ocjena stanja u nas“, kazao je Lupigi jedan od hrvatskih sindikalnih lidera prilikom nedavne nesreće u jednoj velikoj kompaniji, koja je, nažalost, rezultirala još jednom smrtnom posljedicom.
     
Najrizičnije djelatnosti, podacima Državnog inspektorata za 2012. godine, su prerađivačka industrija (398 ozlijeđenih radnika) i građevina (217 ozlijeđenih radnika), u kojoj su najučestalije i nesreće za vrijeme 'rada na crno'. Profesionalne bolesti radnika Inspektorat je u najvećem broju slučajeva ustanovio u cementarama i, opet, građevini, koja se tako ispostavlja najopasnijim resorom.

Zakoni strogo propisuju uvjete zaštite na radu, što je skup tehničkih i zdravstvenih, ali i pravnih, psiholoških te niz drugih djelatnosti kojima se otkrivaju eventualne opasnosti u točno određenim uvjetima rada i potom otklanjaju svi rizici za ugrožavanje života i zdravlja radnika. Normiraju se postupci i pravila u procesu sprječavanja neželjenih poslova. Međutim, ključno pitanje je koliko se hrvatski poslodavci pridržavaju „pravila igre“ i kolike resurse ulažu u zaštitu na radu, ali i kako se sami prema mogućim opasnostima odnose radnici, koji često podcjenjuju opasnosti koje ih vrebaju na radnom mjestu. Stoga je iznimno važno da se redovito provode postupci edukacije kako poslodavaca, tako i zaposlenika, što je u Hrvatskoj u pravilu zanemareno.

Jedna od osnovnih zabluda poslodavaca je da će smanjivanjem mjera zaštite na radu ili njihovim izbjegavanjem ostvariti nezanemarivu materijalnu uštedu. No, ustvari je sasvim suprotno - ušteda se ostvaruje onda kada su radnici sigurni na svojim radnim mjestima. Govoreći jezikom koji većina poslodavaca ovdje najbolje razumiju: ozljede na radu uzrokuju značajan broj izgubljenih radnih sati te smanjenje produktivnosti; potpuno pojednostavljeno – dovode do manje dobiti.

Pri svemu treba voditi računa da u Hrvatskoj danas više od 250.000 umirovljenika prima invalidsku mirovinu. No, unatoč, nerijetko, očiglednim dijagnozama i takav status je teško i mukotrpno dokazati. Sudeći prema stanju zaštite na radu, bolesnih radnika bit će sve više, slijedom toga i više invalidskih mirovina, i na kraju onih koji će svoja prava teško ostvariti, te se stari i bolesni naći 'nigdje'.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Novilist.hr

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Socijalna pravednost u uvjetima visoke nezaposlenosti".