Uspješnu godinu iza sebe, kada je riječ o umjetničkim projektima i odazivu publike ponuđenim predstavama, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu okončalo je točno 30. prosinca praizvedbom novoga dramskog komada, nazvanog dramskom suitom u tri stavka, autora Mate Matišića pod nazivom „Ljudi od voska“ u režiji Janusza Kice.

Na presici sazvanoj tim povodom Matišić će o nastanku tog svog novog djela, praktički triptihu kojeg veže glavni lik, na neki način svojevrsni alter ego samoga pisca, reći: „Iz jedne se stvarala druga priča, treća, tako da ja nisam pisao, ja sam naprosto slušao, slijedio te likove i pokušavao otkriti kakav je žanr te drame i kako ta stvar funkcionira – volim sam otkriti karakter same drame. A kada se on otvori, kada se upozna, on počinje sam sebe pisati, on se zaokruži u sebe. Drame su zapravo pametnije i bolje stručne nego što ste vi sposobni to napraviti, one imaju neku svoju moć koja nadilazi vaše sposobnosti. I ja sam mislio da je to darovitije od mene, da je to zanimljivije nego što bih ja mogao smisliti i napisati. Svi misle da sam napisao dramu o svom životu – a moj život je puno strašniji nego to, ja nisam još ništa napisao o sebi, a spremam se pisati nešto o svom životu. Dakle, ovo su drame.“

"Svi misle da sam napisao dramu o svom životu – a moj život je puno strašniji nego to" - rekao je Mate Matišić o svom novom djelu (FOTO: HNK)

U tom kratkom i jezgrovitom sažetku svega onoga što sadrže tri jednočinke komada, ta tri stavka jedinstvene dramske suite, a naslovljeni su: „Obožavateljica“, „Prvi musliman u selu“ i „Ispod perike“, zapravo i jeste bit novoga dramskog rukopisa tog vrsnog hrvatskog dramatičara, prisutnog na brojnim pozornicama ovdje i u regiji – središnje pitanje koje Matišić (Ričice u Imotskoj krajini, 1965.) ovdje postavlja i nije drugo doli – kako se drama, recimo, može pisati, tko je tu lik, a tko autor, kakva je veza među njima i tko odnosi prevagu. Odnosno, je li dramski tekst – a ne treba zaboraviti da je Matišić i izuzetno uspješan autor filmskih scenarija, filmske i kazališne glazbe, ali i multiinstrumentalist koji svira jazz – samo vrlo domišljata dramska adaptacija stvarnosti, ili se tu krije i nešto više, zagonetnije, uzbudljivije… 

Otprilike onako kako je to prije pola stoljeća znao izreći veliki i neponovljivi Jorge Luis Borges: „Dok pišem, ne mislim na čitatelja (jer čitatelj je izmišljeni lik) i ne mislim na sebe (možda sam i ja izmišljeni lik), već mislim na ono što nastojim prenijeti i činim sve da to ne pokvarim. Kad pišem pripovijest, pišem je jer na neki način vjerujem u nju – ne kao što se vjeruje u puku priču, već prije kao što se vjeruje u neki san ili ideju“ 

Kroz priču nas vodi glavni lik, Viktor, možebitno sam autor (FOTO: HNK)

Upravo tako Matišić vjeruje u svoje likove, bez obzira piše li on o njima ili ga oni, svojim djelovanjem i replikama, ispisuju, manje je tu važno tko je pravi autor, a tko dramski subjekt, stalno smo u toj intrigantnoj igri prepoznavanja i skrivanja pisca i njegovih lica, u tom snu gdje nikada ništa nije isto, postojano i sigurno, u toj ideji koja podjednako dobro balansira nad ponorom stvarnosti kao i sred bespuća fikcije, u magnovenju realnog života i obavijena velom imaginacije i iluzije. Mi čak niti ne moramo znati što je stvarna istina, a što pripovjedačka mašta i dar rasnog pisca da nam stvori neke udaljene, onostrane i začudne svjetove kroz koje će nas voditi – bitno je da se na tim svim mjestima osjećamo ugodno i prirodno, da ih manje ili više uspješno prepoznajemo i prihvaćamo kao svoje – kazališna slika svijeta tako postaje naša slika svijeta u kojoj nam neće biti toliko bitno tko je autor, a tko lik, tko koga opisuje ili ispisuje.

I na tome Matišić poentira, poigrava se i dodvorava našim mogućnostima spoznaje kazališnog čina i u njemu skrivene prevare kako bi postigao ono što želi – ispričati nam jednu dramsku pripovijest koja i jeste i nije autobiografska, zagolicati našu pažnju vrckavim pikanterijama i intrigantnim detaljima vlastite životne priče, a kroz to nam provući neke vječne istine i često od naših pogleda pomno skrivene temeljne zasade naših, vlastitih života koje čuvamo i od samih sebe. 

Pirandello, a njega ćemo se često sjetiti dok pratimo predstavu „Ljudi od voska“, kaže: „Čudo drame je moguće samo ako se pronađe riječ koja već sama sobom predstavlja akciju; u svakom našem činu je uvijek čitavo biće; ono što se ispoljava samo je odgovor na neki drugi neposredan čin, no istovremeno se odnosi i na biće u cjelini.“ Struktura najnovijeg dramskog djela Mate Matišića, dakle, poput je nekog trodiobnog omnibus-filma kroz koji nas vodi glavni lik, Viktor, možebitno sam autor: secira se vrlo precizno njegova mladost, grijesi te mladosti, njegova postojbina, duhovni pejzaž u kojem je rođen i u koji povremeno svraća, kao i najnoviji događaj iz njegova današnjeg života, trenutak u kojemu prihvaća usvojiti dijete svoga umrlog prijatelja, uz sve peripetije koje pritom nastaju. 

Matišićeve Ričice nisu prvi put uklopljene u dramski narativ njegovih tekstova, one su praktično lajt motiv njegovih drama, ovdje su smještene u drugi čin, u samo središte predstave, one su okvir u kojemu se sve bitno događa, rodno mjesto svih nesporazuma, bizarnosti i grotesknih situacija na kojima gradi svoj dramski rukopis, nešto poput legendarnog okruga Yoknapatawpha na američkom Jugu, gdje obitavaju od svih zaboravljeni junaci Williama Faulknera. A jedan od njih, u romanu „Svjetlost u kolovozu“ iz 1932. godine, gotovo kao da citira Matišića: „…Čovjek se više boji neprilika koje bi mogle nadoći nego onih u kojima se sada nalazi. Grčevito će se prihvatiti neprilika na koje je navikao, samo da se ne izvrgne opasnosti promjena. Da. Čovjek često govori kako bi rado pobjegao od živih ljudi. Ali tu su mrtvi koji mu zadaju neprilike. Mrtvaci leže mirno na jednom mjestu i ni ne pokušavaju ga zadržati, ali im ne može pobjeći…“ 

To prepoznavanje i skrivanje redatelj i glumci itekako dobro razumiju i prate (FOTO: HNK)

Živi i mrtvi neraskidivo su isprepleteni i u novom komadu ovog autora, njihove sudbine, životi i smrt gradivno su tkivo ovog triptiha, to je područje kojim se Matišić, i u drugim svojim dramama, suvereno kreće pronalazeći podudarnosti s apsurdom svijeta kojeg nastanjujemo. Zato i može, pomalo šeretski, poput ceremonijal-majstora u dobrom varijeteu, svom mogućem alter egu, Viktoru, dozvoliti da u posljednjem dijelu predstave, gdje je to poigravanje i proigravanje likova i autora, zbilje i književne fikcije možda najprisutnije, usput primijeti: „Izmijenit ću imena… Bit će to ipak dramska adaptacija stvarnosti…“, a na primjedbu Ane, supruge, da će se lako prepoznati o kome je pisao, lakonski odgovori: „Jebeš dramu u kojoj se baš nitko ne prepozna… Uvijek se netko prepozna…“. 

To prepoznavanje i skrivanje, ti lažni i pravi identiteti, taj koloplet svih mogućih nevjerojatnih događanja i zbivanja u Viktorovu životu, redatelj i glumci itekako dobro razumiju i prate. Janusz Kica, čest gost na hrvatskim scenama, Matišića čita vrlo pažljivo, postavlja ga mirno i staloženo, bez nekih osobitih iskakanja i redateljskih bravura, ukotvljen u tekst i ideju autora koji sami za sebe govore i više nego dovoljno. Odličan glumački ansambl u cjelini predvodi Goran Grgić, u glavnoj roli Viktora cijelo je vrijeme na pozornici, dominira njome gestom, pokretom, riječju, on je i autor i lik i igra. Izvrsni su i njegovi partneri i partnerice, prije svega Ksenija Marinković, kao Jevresa, groupie djevojka za jednu noć, Ana Begić u ulozi njegove sveprisutne i sverazumijevajuće žene Ane i Alma Prica, kao psihijatrica, udovica i samohrana majka čije će dijete udomiti. Muški dio ansambla do punog izražaja dolazi u segmentu kada su Ričice u prvom planu, izvrsni su Siniša Popović, igra Nikolu, udovca, ateista koji u jednom trenutku, kivan na katoličkog boga, želi postati „ prvi katolički vehabija na svitu“, potom Bojan Navojec, rola Joze, lokalnog mafijaša, narkodilera i posrednika u sklapanju brakova dovođenjem djevojaka sa strane u selo, i Milan Pleština, uloga Ante, oca ratnog invalida bez nogu za koga će se udati jedna od tih djevojaka. Scenografiju potpisuju Studio Numen i Ivana Jonke, kostimografkinja je bila Doris Kristić, a skladateljica Tamara Obrovac.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HNK